Majstorović: Od Teensa do improvizacije, najvažnije je raditi na sebi

Vježbaš svakodnevno, sve što radiš na sebi, radiš kako bi postao bolji glazbenik, kako bi poboljšao osjećaj za ritam, osjećaj za harmoniju, čak i svoje suosjećanje prema ljudima s kojima sviraš

Zoran Majstorović talentirani je riječki umjetnik, jazz glazbenik, gitarist, multiinstrumentalist, aranžer i kompozitor, a potvrdu njegovoj darovitosti daju i dvije nagrade Status za vrhunsko umijeće i vještinu sviranja.

U nastupu mladog glazbenika koji je na Jazz odjelu glazbene akademije »Giuseppe Tartini« u Trstu magistrirao s najvišim ocjenama, riječka publika je zadnji put imala prilike uživati na nedavnom Hal’s All Star Guitar Festivalu gdje se predstavio u duetu s poznatim američkim jazz gitaristom Johnom Stowellom.

  – Projekt s Johnom Stowellom postoji otprilike dvije godine. Duo je specifičan jer on dolazi u Europu dvaput godišnje i tada se pokušavamo naći, održati nekoliko svirki, uglavnom u Hrvatskoj i Italiji. U Americi još nismo svirali, to mi je dugoročniji plan. Volio bih otići na nekoliko tjedana tamo i odsvirati s njim nekoliko koncerata. Imam i dosta prijatelja tamo pa bi se sljedeće godine moglo nešto od toga ostvariti. Dosta sam svirao s američkim glazbenicima kad su dolazili u Hrvatsku, Italiju, Sloveniju, Austriju. Suradnje koje sam imao s američkim glazbenicima, ostvarivao sam na domaćem terenu, a Amerika me čeka. Inače, John i ja snimili smo CD u duu, planiramo ga objaviti sljedeće godine. Na njemu su jazz standardi te njegove i moje autorske stvari. To je baš gitaristički album, sviramo različite tipove gitara…    

Samo smo sjeli i svirali

Kako ste upoznali Johna?

  – Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja, a materijal smo snimili u jednom danu. Nismo htjeli ništa komplicirati, samo smo sjeli i svirali… Obojica smo jako zadovoljni kako je ispalo, koje smo pjesme odabrali, kako zvuče, koji je smisao toga… On je jedan od najposebnijih gitarista u jazz glazbi, karijera mu traje gotovo 40 godina i čast mi je i zadovoljstvo što s takvom osobom mogu raditi takvu blisku, intimnu formaciju. To je baš »jazz guitar« album, samo nas dvojica, lijep dokument naše suradnje.

  Studirali ste u Trstu. Koliko ste, s obzirom na to, orijentirani na talijansko tržište, talijansku scenu?

  – Otprilike koliko i na hrvatsko, iako ljeti puno više sviram u Hrvatskoj, a tijekom jeseni i zime više u Italiji. Ovdje ljeti ima više događanja gdje se može svirati, a zimi toga ima manje, dok u Italiji postoji kultura klubova gdje se svira jazz i dosta klubova gdje se svira etno glazba.

  Budući da poznajete i jednu i drugu, možete li usporediti hrvatsku i talijansku jazz scenu?

  – Samim time što je Italija puno veća zemlja, teže je uspoređivati. Italija ima puno više glazbenika, i puno više klubova, festivala. Generalno, što se tiče kvalitete hrvatskih glazbenika, ona je na visokom nivou, imamo izvrsne jazz glazbenike koji su velikim dijelom znanje stjecali vani, u Italiji, Austriji, Americi… Ono što mogu primijetiti je da u Italiji mnogi glazbenici imaju samo jedan, dva projekta, ne rade puno stvari, a ovdje je scena manja pa se sve više miješa, ljudi sviraju u više sastava… Primjećujem i da u Italiji postoji dosta jaka scena improvizirane glazbe, ne samo jazza. Pod improviziranom glazbom smatram ono što je izašlo iz europskog kulturnog naslijeđa, europske klasične glazbe.    

Glazbeni razgovori

U koliko vi sastava djelujete?

  – Ima mnogo ljudi s kojima uživam svirati. Angažiran sam u više projekata koji ne održavaju koncerte svakog mjeseca. Svake godine mogu odsvirati pet, šest, sedam koncerata s različitim ljudima… Nekako sam u posljednje vrijeme najviše orijentiran na formaciju dua koja je komorna, intimna i odgovara mom senzibilitetu. Sviram u različitim varijantama i to mi jako odgovara, to mi je izazov. Programi koje izvodim stalno se mijenjaju, nemam stalno isti bend, iste ljude oko sebe, ne sviram istu glazbu… To je i smisao onog čime se bavim. Smatram se »all around jazz etno« glazbenikom i mislim da se mogu vrlo brzo uklopiti u nečiji tuđi sastav kao »sideman«… Mogu brzo shvatiti koncept zvuka određenog tuđeg ansambla, sviram mnoge žičane instrumente, mogu svirati i neke udaraljke, ali to baš ne koristim često. Žičane instrumente nekad znam svirati kao udaraljke… Nastupam na 10-ak, 15-ak žičanih instrumenata kao što su oud, saz, ukulele, pipa, charango, sitar, cindra, različiti tipovi gitara…

  Kako ste upoznali i pronašli sve te instrumente?

  – Sve su to instrumenti ili derivati raznih tipova instrumenata bliskih gitari. Izazovno je prebacivati se s instrumenta na instrument, to mi više ne predstavlja problem. To mi je gušt, mogu u svakom bendu u koji sam pozvan pridonijeti različitim zvukovima. Odnedavno sviram s jednim talijanskom tamburelistom, sviramo tradicionalnu talijansku glazbu, a ja ne sviram gitaru, nego oud, tj. arapsku lutnju… Jedan od Statusa dobio sam upravo za sviranje tog instrumenta, što mi je veliki poticaj za daljnji rad.

  Kako se uči improvizacija?

  – Improviziranje bi trebalo biti dijalog između dvoje, troje, četvero ili više ljudi, glazbenika. Moja filozofija je da trebaš ovladati različitim vještinama i dobro shvatiti kako funkcionira glazba kako bi u trenutku dok s nekim improviziraš, glazbeno »razgovaraš«, mogao shvatiti što se događa oko tebe, što ljudi s kojima vodiš glazbeni dijalog govore, u kojem smjeru oni idu… Automatski shvatiš gdje su oni i kako se moraš postaviti prema njima. Puno toga ovisi o tome koji je instrument u pitanju, koliko su ljudi s kojima sviraš posvećeni tome što rade. Ja velik dio svog vremena posećujem upravo tome da postanem čim bolji improvizator. Najbliži mi je princip improvizacije bez pretjeranog uvježbavanja. Ako se nešto previše uvježba, gubi se spontanost i svježina… Vježbaš svakodnevno, sve što radiš na sebi, radiš kako bi postao bolji glazbenik, kako bi poboljšao osjećaj za ritam, osjećaj za harmoniju, čak i svoje suosjećanje prema ljudima s kojima sviraš. Ne mislim na suosjećanje u patetičnom smislu, nego na to da treba razumjeti što ti suradnici govore. Ako oni glazbeno otvaraju svoj duh prema tebi, moraš biti prisutan i sposoban to prihvatiti i nadopuniti, a ne zanemariti. Dok sviram, pokušavam pronaći svoje mjesto u cjelokupnoj zvučnoj slici koja se stvara u određenom trenutku. Najčešće razmišljam o glazbi globalno, pokušavam glazbu doživljavati kao dijalog između ljudi koji je proizvode i tako pridonijeti tome da to zvuči što bolje. Pokušavam što manje eksponirati svoje ideje koje bi previše iskakale iz zajedničkog zvuka.    

Svježe ideje

Jedan od vaših autorskih projekata je i Atma Mundi koji je ove godine objavio album »Waters And Deserts«. Ima li što novo s tim projektom?

  – Atma Mundi funkcionira i dalje, ljetos smo imali 6 – 7 koncerata, u četvrtak smo nastupali u Trstu. Ekipa je stalna, hrvatsko-talijanska, Borko Rupena na bubnjevima i udaraljkama i dva talijanska glazbenika, Simone Serafini na kontrabasu i Giovanni Cigui koji svira saksofone i flautu. Ja sviram gitare, oud, ukulele… Sretan sam kako zvuči taj bend, baš smo se dobro našli, ne samo glazbeno, nego i emotivno, tako da je gušt putovati s tim dečkima, družiti se s njima. Meni je to dosta bitan moment… Kad već imam svoj bend, bitno mi je da je dobro društvo, da pričamo o stvarima koje nemaju veze s glazbom… Taj se bend bazira na tradicionalnoj glazbi iz raznih dijelova svijeta. Većinom izvodimo moje kompozicije i neke melodije koje smo preuzeli iz različitih kultura, afričke glazbe, hrvatske tradicionalne glazbe, istarskih motiva… Sviram i jedan kineski instrument koji se zove pipa. Zvukovno je vezan uz Daleki istok, tako da imamo elemenata i te glazbe, glazbe Bliskog istoka, sviram i turski instrument saz, a nedavno smo uveli keltsku glazbu u repertoar… To se sve odvija dosta spontano. Ja napišem neki aranžman prije nego počnemo s kratkom probom i onda to usvojimo ili odbacimo ako nismo zadovoljni.

  Koliko istražujete svjetsku glazbu?

  – Jako puno. Kad sam pisao glazbu za album, dosta sam se posvetio istraživanju. Zanimalo me kako se poima glazba u Africi, što joj daje posebnost, prepoznatljivost… U tom bendu me najviše zanima spajanje stvari koje se smatraju nespojivima, npr. svirati neku afričku melodiju na turskom sazu. Također, sviramo istarske motive na arapskoj lutnji… Ima nešto svježe u svemu tome. S idejom o bendu sam započeo prije dvije godine, a radimo od početka ove godine. Sljedeće godine bismo trebali ići svirati u Kinu, nadam se da će se to ostvariti.     

Kakvi su vam planovi, želje, snovi, ideje za budućnost?   – Imam sreće da su mi ideje najmanji problem, veći mi je problem vrijeme, organizacija. Dugoročan mi je plan otići u Ameriku, nastaviti raditi s Johnom Stowellom, a nastavit ću raditi i nekoliko projekata u kojima sam lider. Nedavno sam napravio jedan zanimljiv projekt, rad na kompozicijama mađarskog skladatelja klasične glazbe Györgya Ligetija. On je napisao ciklus kompozicija za solo klavir, a ja sam od 11 stavaka, njih 6 preradio za kvintet s kojim sviram. Sad planiramo to snimiti i nadamo se negdje to izvesti uživo. To je crossover između improvizirane glazbe, jazza, suvremene klasične glazbe… Svaki dan nešto radim, komponiram nove stvari za Atma Mundi, a uvijek se pojavljuju i neke nove suradnje…

Samo lijepa sjećanja

Zanimljivo je prisjetiti se da ste glazbenu karijeru započeli još kao dječak u grupi Teens. Kako danas gledate na te dane?

  – Gitaru sam počeo svirati i ranije. Moj tata je 60-tih i 70-ih svirao gitaru u grupi Pauci i dok sam bio klinac, njemu su stalno dolazili frendovi s kojima je svirao pa sam i ja nešto sviruckao s njima. Ozbiljno sam se zainteresirao za gitaru s 8-9, godina, a s 10, 11, 12 godina počeo sam s vršnjacima svirati u demo bendovima. Teensi su započeli kao Mići rokeri, a ja sam im se pridružio godinu dana kasnije. Svirali smo zajedno 6 godina. Bilo je to lijepo razdoblje, od moje 15. do 20. godine. Kad razmišljam o tome, imam samo lijepa sjećanja. Puno smo putovali, puno svirali, imali smo puno proba… To je bilo super razdoblje u mom odrastanju.

  Spomenuli ste da vas sad najviše zanima improvizirana glazba, umijeće improvizacije. Zbog čega?

  – Improvizirana glazba je različita od jazza, to je autohtona glazba u Europi, za razliku od jazza koji je nastao u Americi. Jazz je danas širok pojam, postoji više podrazreda koji su više ili manje vezani uz Europu, a improvizirana glazba je baš europska. Improviziranje se može usporediti s komponiranjem u »real timeu«. Da budeš dobar improvizator, prije toga moraš usvojiti razne vještine, biti dobar glazbenik. Ali to je i duhovna disciplina. Kad improviziraš s nekim, moraš to raditi s puno poštovanja, razumijevanja, moraš slušati što ti netko govori… To je unikatna glazba, nastaje u trenutku, zarobljena je u vremenu. Nikad se više nećeš osjećati tako, nikad neće biti iste okolnosti, ista publika, isti prostor… Neki ljudi koji se bave glazbom samo improviziraju, uopće ne sviraju glazbene predloške, svoje ili kompozicije drugih autora. Cijelo njihovo glazbeno djelovanje usmjereno je samo tome da trenutno komponiraju. Pri stvaranju improvizirane glazbe događa se zanimljiv duhovni moment, neobično je da se dvoje ljudi može na taj način spojiti. To je kao telepatija, dvoje ljudi isto razmišlja a da si o tome prije nisu ništa rekli, a opet se razumiju u trenutku dok sviraju. To mi se dogodilo nekoliko puta i to je najbolje što bih mogao poželjeti drugom glazbeniku. U duu s zagrebačkim bubnjarem Krunom Levačićem radimo samo to, samo sviramo, uopće ne pričamo o glazbi. Nema puno ljudi s kojima možeš postići tu razinu komunikacije. Kad to postigneš, to postaje čarobno duhovno iskustvo. Super je što takve koncerte uvijek snimam i kad ih poslije preslušam, teško je povjerovati kakve su se glazbene situacije dogodile. Sviranje te glazbe nosi veliku odgovornost. Iako se ta glazba doima slobodnom, unutar nje postoje pravila, ne možeš nekom »skočiti u usta«. Zato moraš raditi na sebi.