MRLE: Radi se o posebnom sajtu za promoviranje autora filmske glazbe. Mi sada upravo pripremamo glazbeni, ali i fotografski materijal za tu stranicu IVANKA: Sretni smo da naša glazba može konkurirati na svjetskoj razini. Mrle sad čeka poziv Quentina Tarantina i Roberta Rodrigueza, a ja Woodyja Allena i Davida Lyncha...
Komedija »Kauboji« redatelja i scenarista Tomislava Mršića, ovogodišnji je hrvatski kandidat u utrci za filmsku nagradu Oscar u kategoriji filmova na stranom jeziku. Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle autori su vrlo zanimljivog soundtracka za Mršićev filmski hit. Film je ekranizacija istoimene predstave teatra EXIT koju je vidjelo više od sto tisuća gledatelja. To je netipična priča o šest muškaraca i jednoj ženi koje je zbližila ideja da naprave predstavu. Za dramaturški predložak odabiru – vestern.
Inače, Ivanka i Mrle u petak su na susretu kazališta lutaka u Bugojnu u Bosni i Hercegovini dobili nagradu za najbolju glazbu koju su napisali za također nagrađenu predstavu »Knjiga o džungli« Roberta Waltla.
Pristali smo – odmah
Kako je zapravo došlo do vaše suradnje s Mršićem? IVANKA: Pa ja sam oduvijek bila veliki fan rada Tomislava Mršića. Ljudima on može biti poznat kao redatelj dokumentarnih filmova. Inače za treći program Hrvatske televizije bira kvalitetne dokumentarce. Osim po tom njegovom dokumentarnom radu, Mršića dugo poznajem privatno. Nekoć smo znali krstariti Jadranom, na onim drvenim brodovima na kojima bude jedno trideset turista. Međutim, Mršić nije bio upoznat s mojim kazališnim radom. Stampedo mu je bio nešto bliži. To se promijenilo kad sam Mrleta učinila ocem našeg djeteta. Mršić se tome također veselio, jer je skužio da jednim udarcem može ubiti dvije muhe. On je naime već dugo godina veliki fan Leta 3. Jednog Božića samo nam je rekao: »Vas dvoje radit ćete muziku za moj film prvijenac«. Naravno, šalim se. Kada smo pročitali scenarij za »Kauboje«, odnosno kada smo skužili da će to biti hrvatski vestern s elementima socijale, pristali smo – odmah. Mene je sve to podsjetilo na »Twin Peaks«. »Kauboji« su, kao i serija »Twin Peaks«, nešto što treba gledati nekoliko puta. Ali ne bih sada vukla paralele između filma »Kauboji« i predstave »Kauboji«. Znam da to mnogi čine i da je to logično, ali mene to nije previše opterećivalo. Film je lijepa obiteljska priča: Mršićeva supruga Suzana Pandek je producentica, brat mu je montažer. U isto vrijeme kad i Mršići, dobili smo dijete Mrle i ja. Uglavnom, prije nego što je pala prva klapa za »Kauboje«, imali smo dobar dio muzike za njegov film.
MRLE: Pa muzika za ovaj film nastala je iz mojih ljetnih žvrljotina u Petrčanima. Nešto sam tako radio kao i inače, a da nisam znao čemu bi ta muzika mogla koristiti. Imao sam samo dojam da zvuči nekako filmski. Napravili smo prvo »Sedlo u hladnoći«, pjesmu koja nije niti uvrštena na soundtrack, već samo neki njezini fragmenti koji prate važne scene u filmu.
»Kauboji« su vaš prvi zajednički glazbeni projekt? IVANKA: Pa i ne. Radili smo zajedno glazbu za film »Sonja i bik« za koji smo dobili Zlatnu arenu za glazbu. Prije toga još za dvije, tri kazališne predstave. U principu, »Kauboji« su prvi projekt u kojem smo samo nas dvoje. U toj se suradnji naš odnos rasplamsao: skužili smo da jednako volimo epsko bogati zvuk, što je suprotnost s mojim prijašnjim obožavanjem glazbenog minimalizma.
Nemamo bend
Vi sada dijelite privatni i poslovni život: kuhinju, dnevni boravak, pozornicu. Kako je to? IVANKA: Pozornicu još uvijek ne dijelimo!
MRLE: Da, nismo još došli do toga!
IVANKA: Muzička suradnja nam zasad ide najbolje! Čak i onda kad nemamo neki konkretan projekt. Problem je jedino u tome da nas ljudi sada zovu da napravimo koncert. Ali, ne znamo kako. Pjesama doduše imamo. Nemamo jedino bend. Ali ne znam kako bi sve to zvučalo na koncertu.
MRLE: Ivanka sada pretjeruje! Glazbu radimo za film, ali pjesme jednako tako dobro funkcioniraju i same. Mogu se dakle odvojiti od filma, što nije često slučaj s filmskom glazbom. Hoću reći da to nisu neki neslušljivi prdeži koji se podmeću pod filmske scene, nego su to u pravom smislu riječi pjesme koje se mogu pjevati.
Kako gledate na današnju hrvatsku glazbenu scenu? IVANKA: U Rijeci postoji (barem za mene) nekoliko novih i mladih bendova: Morso, Moskva, Jonathan… Dobro je da se ponovo stvara gužva na sceni, jer onda svatko osjeća veću kompetitivnost i živahnost. Svatko počinje raditi kada vidi da i onaj drugi nešto radi. To mi je super.
MRLE: Gužva možda i nije najbolji termin. Nekoć je u Palachu baš bila gužva, bilo je masu bendova, svatko u nekom svom filmu i sa svojom pričom, tako da baš ne mogu reći da je i danas tako. Iz tog kuta gledajući, teško mi je govoriti o gužvi i sceni. A estradizacija glazbe uvijek je bila prisutna, tako da ne vidim u tome neku veliku novost.
IVANKA: Ja na sve to pozitivnije gledam. No, činjenica je da je kriza pojela prostore za sviranje, ljudi nemaju para i nigdje ne izlaze. Milijun je nekih razloga da glazbenici sve manje žive od glazbe i moraju se baviti nečim drugim.
Vaše zajedničke pjesme ipak su nešto drukčije od rada u matičnim grupama koje su i veliki glazbeni kolektivi. Kako sada nastaju vaše pjesme? MRLE: Ja radim podlogu od zvukova, akorada, bas tema… Ovisi što me u danom trenutku inspirira… Tada dođe Ivanka i otpjeva svoje tekstove. Nakon toga zovemo goste. Vlado Simčić Vava odsvirao je puno gitara, Matej Zec također svira gitare, radi i snima aranžmane za orkestar, tu je i Olja Dešić, za produkciju je zadužen Iztok Turk, aranžmane za gudače nam je radio Slavko Avsenik Jr. U zadnje vrijeme imamo predivnu suradnju s Matijom Dedićem.
Mrle, ovo nalikuje vašim Strukturnim pticama? MRLE: Da. Nakupilo se puno glazbe sa strane, glazbe koja ima konkretnu namjenu. Strukturne ptice nastale su u vrijeme Termita kad sam također imao potrebu istraživati zvuk i raditi glazbu koja nije imala veze s onom Termita. To se svodilo na razmontiravanje kasete i lijepljenje vrpca u svojevrsne semplove. U to vrijeme puno sam surađivao s Josipom Krošnjakom i Berislavom Dumenčićem iz Termita, Tanjom Simić iz grupe Cacadou Look… Jednog dana tako nam se pridružio i Prlja, pa je nastao Let 2. Nakon njega Let 3. Ali Strukturne ptice nikad službeno nisu postojale, drugim riječima postoje uvijek kad odlučim da se za to ukaže potreba. Ovo je odličan trenutak da se projekt oživi. Ivanka i ja doista imamo već puno zajedničke filmske i kazališne glazbe. Evo upravo pripremamo vokalnu suradnju Ivanke i Prlje, i to za pjesmu »Zadnje riječi«. To će biti fenomenalna vokalna suradnja. A bit će tu još puno iznenađenja…
Fenomenalna prilika
Stječe se dojam da ste u svijet filmske i kazališne glazbe ušli vrlo spontano? MRLE: U biti da. Nekoć kada nije bilo konkretnih filmskih i kazališnih redatelja kao danas, ja sam izmišljao vlastite predstave za glazbu Strukturnih ptica. Glazba je korištena za, u ono vrijeme se to zvalo multimedijalni projekti.
IVANKA: Glazba je za mene uvijek bila igra. Tako da između Stampeda i ovoga što sada radimo ne vidim neku veliku razliku. Doduše, imala sam veliki respekt prema klasično obrazovanim glazbenicima koji rade za film i kazalište. Sa svoje tri godine škole klavira i tri godine gitare, osjećala sam se nedoraslo i dugo sebe nisam mogla vidjeti u svijetu kazališne i filmske glazbe. Ulazak u taj svijet dugujem splitskoj redateljici Senki Bulić koja je u mom gradiću osnovala kazalište »Scena Gorica«. S Ninom Violić radila je predstavu »Božićna haljina«. Senka me pozvala i rekla: »Ivanka, hajde napravi nam muziku«. Meni se to činilo nemogućim. Počela sam stidljivo, uz pomoć kolega iz Stampeda. Ali bez kajdanke, snimajući glazbu na diktafon. Tako je nastala pjesma »Snijeg« koju radijski urednici i danas rado puštaju uvijek kada padne snijeg. Još uvijek se nadam velikoj lovi od autorskih prava…
Je li pretjerano reći to da vas je igra s glazbom dovela do praga Hollywooda, s obzirom na to da »Kauboji« nose nominaciju za Oscara? MRLE: Nije, jer se dogodilo nešto što nam doista može otvoriti ta vrata. Na festivalu Berlinale razgovarali smo s jednim agentom, posrednikom između redatelja i glazbenika. On je u Berlinu pogledao Mršićev film, pri čemu mu se svidjela naša glazba. Zahvaljujući njegovom angažman dobili, smo priliku sudjelovati u velikom glazbenom natječaju koji doduše nije imao pobjednika, već je njegov žiri odlučivao o tome tko je zadovoljio kriterije tog natječaja. S obzirom na to da smo Ivanka i ja visoko kotirali na tom natječaju, omogućeno nam je članstvo na jednoj internetskoj stranici koja zastupa holivudske elitne kompozitore. Radi se o posebnom sajtu za promoviranje autora filmske glazbe. Mi sada upravo pripremamo glazbeni, ali i fotografski materijal za tu stranicu.
IVANKA: U tom žiriju glavni je bio Lalo Schifrin koji je napisao glazbu za hit filmove »Dirty Harry« i »Mission impossible«. U tom žiriju doista su sjedile svjetske face filmske glazbe poput Harryja Gregsona Williamsa, Jan A.P. Kaczmareka i drugih. Uglavnom, zanimljivo je to da smo mi dobili doista fenomenalnu priliku, i to nakon samo jednog filma. Mada se ta prilika može otvoriti bilo kojem autoru koji malo prokopa neke stranice vezane za natječaje, no eto, mi smo sretni da smo ovako nabasali i prošli neki prag te shvatili da naša glazba može konkurirati na svjetskoj razini.
Hrvatski Oscar
Dakle, možete očekivati poziv od nekog proslavljenog redatelja holivudskih spektakla? MRLE: Tako je. Da konačno i Hrvatska dobije svog Oscara.
Što se ove godine događalo s Harterom? Odjednom se samo pojavila najava da će se jubilarni, deseti festival održati u listopadu. MRLE: Dogodile su se klimatske promjene. Prvotno smo mislili festival održati u kolovozu, pa onda u rujnu, ali kiše to nisu dopuštale. Kako se govorilo da će u listopadu biti lijepo vrijeme, odlučili smo se za taj datum. Odlučili smo se vratiti festivalskim počecima koji su bili i najpopularniji i najposjećeniji, pa će biti samo hrvatski izvođači. Naravno, nemamo ni novca da bismo dovodili velika inozemna imena. Festival mora ići jer on na životu drži i cijelu Harteru do koje mi je puno stalo. Užasno sam emotivno vezan za taj prostor.
IVANKA: Mi se toplo nadamo tome da nas neki redatelji ipak neće zvati, kako u Americi, tako i u Hrvatskoj. Mislim da se iz aviona vidi za koje redatelje mi sigurno nećemo nikad raditi glazbu.
Dobro, a čiji poziv priželjkujete? IVANKA: Mrle čeka sigurno onaj Quentina Tarantina i Roberta Rodrigueza, a ja Woodyja Allena i Davida Lyncha…
MRLE: Meni se sviđa i onaj Norvežanin. Kako se ono zove!?
IVANKA: Misliš na Larsa von Triera!? Šalimo se sada malo, ali u današnje vrijeme interneta i globalizacije, sve je moguće.
MRLE: Na sve ovo što nam se događa, ja gledam kao na veliki test naših pjesama. Mi smo dobili određeni »feedback«, što je fenomenalno. Također ovo nam je novo, veliko iskustvo iz kojeg smo povukli određene pouke. Recimo da u svijetu važe neka posve druga pravila. Iz naše, hrvatske perspektive, može se činiti posve nerazumnim to da se za dvoje hrvatskih glazbenika zauzimaju glazbene face.
IVANKA: Da, to je suština razlika između zapadnog svijeta i Hrvatske. Evo, našem agentu nije toliko u interesu da mi što prije dobijemo neku poslovnu ponudu, već znatiželja: on naprosto ide okolo, traži i osluškuje što se u glazbi događa u ostatku svijeta. Tako najbolje osvježava i sebe.
Što planirate ako vam se jednog dana ipak otvore ova magična vrata? Biste li mogli napustiti ovu lijepu zemlju? IVANKA: Otišla bih istog trenutka. Ali bih se brzo i vratila. Za jedno šest mjeseci.
MRLE: Pa to nužno ne znači odlazak iz Hrvatske, jer se danas puno toga rješava internetom. Naravno da ostaje važan onaj ljudski, neposredni kontakt. Ali na svijetu nema ljepše zemlje za odmaranje od Hrvatske. Mislim da ćemo ostati ovdje zauvijek!
Marginalizirani umjetnici
Jesu li vam riječki okviri ipak postali pretijesni? MRLE: Što ja znam. Ajde, neke stvari u Rijeci ne možeš raditi. U ovom gradu zadnjih godina za mene nije bilo kazališta, filma… za koje bi mi mogli raditi glazbu. Zbog toga sa Senkom Bulić u Rijeci osnivamo nezavisnu kazališnu scenu. Senka često zna govoriti da u ovom gradu živi puno talentiranih, ali posve marginaliziranih i neiskorištenih umjetnika. Nema adekvatnog prostora gdje se mogu izraziti, djelovati…
Kakva je budućnost vaših matičnih grupa ako Ivanka i Mrle završe u Hollywoodu, odnosno pate li već sada Stampedo i Let 3? MRLE: Ne. Let 3 će do konca ove godine završiti novu ploču koja bi trebala biti objavljena na proljeće. Naši koncerti su i danas uglavnom rasprodani, a publika, kao i mi, euforična. Let 3 mene čini sretnim čovjekom. Inače ja uvijek najbolje funkcioniram kada imam puno posla – tada mi se množe ideje. Kada posla nema, postajem bezidejan. Osim toga, radi se o dva posve različita, ali meni jednako draga i važna glazbena projekta koja teku paralelno. Jedno upotpunjuje drugo, kao svojevrsni alter ego.
IVANKA: Premda mi je glupo tako govoriti, svejedno ću reći da je Stampedo ostao nepravedno marginaliziran hrvatski bend. Njegova nepripadnost nigdje i ničemu koštala nas je, no koštalo nas je i to da su njegovi članovi svaštarili. Presudna je i zanimljivost tridesetak glazbenika koji su prošli kroz Stampedo i svi ostavili neki trag. Unatoč tome, bend se nije ugasio i uvijek će postojati. U Splitu 11. listopada imamo koncert pa tko pročita, neka navrati. Uostalom, dogodine pripremamo i CD »Stampedo cabaret«.
