Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
17. studenoga 2018.
Kraj golgote

foto SEDAM GODINA PAKLA U JEMENU Potresna ispovijest Giovannija Senčića, posljednjeg hrvatskog pomorca s "Katine"

snimio Sergej Drechsler
snimio Sergej Drechsler
Autor:
Objavljeno: 28. svibanj 2018. u 21:32 2018-05-28T21:32:00+02:00

Nakon što je u travnju 2012. godine primio vijest da mu je kćer preminula, Giovanni više nije vidio neki smisao u povratku, samo probleme zbog neotplaćenih rata kredita. Ufao se da će ipak nekako doći do svojeg novca od prodaje »Katine«, ali u toj vjeri dočekao je samo rat u Jemenu, koji je počeo u proljeće 2015. godine.

RIJEKA - Giovanni Senčić, posljednji hrvatski pomorac s arestiranog broda »Katina« vratio se iz Jemena u Hrvatsku, gotovo punih šest godina nakon što je iz tog pakla ispratio svoje kolege. »Katina« i sudbina petorice naših pomoraca u to je vrijeme bila velika priča u hrvatskim medijima, koji su pratili desetomjesečnu golgotu hrvatskih pomoraca. Većina je na kraju prihvatila da se vrati kući iako zarađene plaće nisu dobili, a jedino je Senčić odlučio ostati u Jemenu, na brodu i tamo se pokušati izboriti za plaće koje je pošteno zaradio. Njegove kolege u međuvremenu su okrenule novi list i nastavili sa svojim životima, ali im je trebalo vrijeme da se fizički i psihički oporave od kalvarije koju su prošli na sidirištu ispred jemenske luke Hodeidah, čekajući isprva novce, a potom samo goli spas s ukletog broda.

Bez snage i novca

Nakon što je u travnju 2012. godine primio vijest da mu je kćer preminula, Giovanni više nije vidio neki smisao u povratku, samo probleme zbog neotplaćenih rata kredita. Ufao se da će ipak nekako doći do svojeg novca od prodaje »Katine«, ali u toj vjeri dočekao je samo rat u Jemenu, koji je počeo u proljeće 2015. godine. Giovanni je tada već nekoliko mjeseci bio na kopnu, u lučkom prihvatilištu za bolesne i ozlijeđene pomorce gdje je dospio zbog pothranjenosti i iscrpljenosti. Imao je 59 kilograma. Od medicinske pomoći dobio je jednu dozu infuzije i – sobičak. Bez hrane. Na kraju cijele te golgote Giovanni svoje novce dočekao nije, ali je izvukao živu glavu, zahvaljujući angažmanu hrvatskog Veleposlanstva u Kairu i članici našeg diplomatskog osoblja, Arni De Mendonca Ferreira koja ga je spojila sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), uz pomoć kojih se Giovanni dočepao Džibutija i leta u slobodu.

2627469

Giovanni se ovih dana i tjedana polako privikava na grobničku svakodnevicu. Derutnu kuću u Podkilavcu pokušava koliko-toliko dovesti u red za stanovanje, baš kao što nastoji srediti zaostatke iz svog ovdašnjeg života iz kojeg je izbivao punih sedam godina. Čini to polako jer još nema snage. Ni novca. Do centra Dražica, gdje smo se dogovorili za razgovor, danas 72-godišnji Giovanni stigao je pješice. U proteklih sedam godina, njegov radijus kretanja bio je ograničen kao u zatvoru i svodio se isključivo na brod i kojih stotinjak metara unutar luke Hodeidah. Sve izvan toga, svodilo se na odlaske na sud, u četiri kilometra udaljeni istoimeni grad. Jedan jedini put u Jemenu se pošteno najeo, i to kad ga je odvjetnica poslije suda odvela u restoran. Nakon što ga je na aerodromu u Zagrebu dočekala druga kćerka s trogodišnjom unučicom koju je Giovanni tada prvi put vidio, u povratku su svratili u kultni grobnički »Putnik« na tanjur dobre domaće – jote.

»Špijun« iz prihvatilišta

– Znalo je proći i po tri dana da ništa nisam stavio u usta, osim vode. To vam skoro postane normalno, organizam se navikne, želudac »stisne«. Snalazio sam se kako sam znao i umio, svugdje imate i dobrih i loših ljudi, pa tako i u ovoj najsiromašnijoj zemlji arapskog poluotoka – priča nam Giovanni kojemu su puno pomogle i bivše kolege i prijatelji koji su mu s vremena na vrijeme uspijevali poslati po stotinjak dolara u ovu ratom zahvaćenu zemlju. Giovanni nije smio iz kruga prihvatilišta, ali je stekao prijatelje Arape koji su onda podizali taj novac, preko Western Uniona, i davali mu ga.

Dva su puta pobunjenički Huti dolazili po njega u luku. Prvi put mislili su da je špijun, drugi put da ga obavijeste da ima tri dana da napusti zemlju.

– U prihvatilištu je bila jedna žena koja je ostala bez noge. Kad bi gledala televiziju, nešto bi »prčkala« i uspijevala pokvariti satelitski prijem, pa bi onda svaki put zvala mene. Tako da sam ja svako malo bio na krovu te prizemnice, naštimavajući antenu. Jedne večeri, upadaju pobunjenički Huti i traže da odem s njima. Znao sam da bi to bio kraj, ako odem da se vratiti više neću. Nastojao sam se hrabro držati i zahtjevao da mi osiguraju prevoditelja. Vratili su se ujutro, da bi shvatio da me optužuju da sam špijun. U tom trenutku ne znate da li biste se smijali ili plakali jer što sam ja to uopće mogao špijunirati kad uokolo te luke nema ama baš ničeg. Srećom, pustili su me na miru – prisjeća se Giovanni, ovaj brodski mehaničar po struci.

Neprospavane noći

Ma koliko da mu je kretanje bilo vrlo ograničeno, strahotni prizori rata i divljaštva nisu ga zaobišli. Svjedočio je prizorima ubijene djece, žena, unakaženih trupala svojih prijatelja Arapa koji su stradali u bombaškim napadima i raketiranjima luke. Neke od njih nosio je na svojim rukama.
– Teško je zaboraviti te slike užasa. Ostanu vam u glavi i prate vas. Najveću cijenu plate uvijek oni najneviniji, žene i djeca. Malo sam koju noć tamo prespavao, stalno jednim uhom osluškujući jer ni jednog trena niste sigurni da vas neće pogoditi koja raketa – kaže Giovanni koji i danas skače iz kreveta na najmanji šum.

2627426

Zbog svega što je prošao u životu, dobrim dijelom i svojim izborom, Giovanni će u razgovoru, onako ispotiha, gotovo više kao pitanje, reći da je »pegulan«. Opet, tri ratne godine u Jemenu iz kojih se izvukao samo s kvrgom na glavi zbog zalutalog kamena kod bombardiranja, govore da ga sreća ipak nije posve napustila.

Do svega ovoga nije trebalo ni doći...

Kao i neki drugi članovi hrvatske posade, i naš sugovornik smatra da do svega ovog nije trebalo doći, da je postojao novac da se isplati dug za gorivo.

– Da je naš stari kapetan bio na brodu, uvjeren sam da nikad ne bi došlo do prisilnog zaustavljanja broda. Međutim, on se iskrcao u Singapuru, a mi smo s kargom nastavili plovidbu do Adene, gdje smo arestirani i potom prebačeni na sidrište – kaže Giovanni koji je za šibensku kompaniju Brodarstvo i njezinog vlasnika Vitomira Juragu počeo raditi 2006. godine. S Juragom je, veli, ostao u kontaktu, od njega je dobio punomoć da na jemenskom sudu zastupa kompaniju, a kaže da mu je pomogao i da stupi u kontakt s našim veleposlanstvom u Kairu.

Pitamo ga kako je uspio ne poludjeti dok je boravio na »Katini«. Prije iskrcaja na kopno, Giovanni je pune tri godine proveo na »ukletom Holandezu« na sidrištu, deset milja od obale, praktički bez hrane, vode, struje, s temperaturama koje po danu dosežu pedesetak stupnjeva. Više od tisuću dana na plutajućoj »Katini«, a svaki dan isti i vuče se da sporije ne može.

Skok u Crveno more

Četvorica Giovannijevih kolega, zapovjednik Davor Brozičević, prvi časnik palube Branko Mičetić, mehaničar Vlado Podobnik i električar Denis Malnar svoje su mjesece provedene na »Katini« opisali kao pakao, uvjete nalik onima iz konc-logora o čemu je svjedočio i njihov izgled, ali i ozbiljno narušeno zdravlje.

– Ne znam što bih vam po tom pitanju rekao. Ljudi su različiti, različito se nose sa situacijama. Cijeli sam život pomorac, meni je normalno biti na brodu – kaže nam Giovanni, premda mi i dalje ne možemo shvatiti kako je uspio izdržati tu monotonost i krajnje nehumane uvjete usred ničega, na plutajućem brodu. Možda su ulogu odigrala i ona stalna obećanja da će brod biti prodan, da je samo pitanje mjeseci. Nada zna učiniti čuda.
Posljednje mjesece i dane na »Katini«, prije nego što su ga zbog pothranjenosti prebacili na obalu, Giovanni je proveo sa još tri člana posade, iz Burme. Jedan od njih, u jednom je trenutku »puknuo« i skočio u more. Deset milja od obale, u Crvenom moru koje je puno morskih pasa... Ipak, ovaj je Burmanac živ stigao do obale i luke Hodeidah. Giovanni procjenjuje da su mu u njegovom slučaju, u tom očajničkom i krajnje riskantnom potezu morske struje išle na ruku.

2627377

– Puno su nam pomogli lokalni ribari, koji su nam znali dati nešto iz svog ulova, a i njihova je pomorska policija prije rata znala uskočiti, donijeti nam kruh i neke druge namirnice. Ja i kolega Podobnik uspjeli smo napraviti nekakvu peć u kojoj smo ložili drva i pripremali hranu. U teretnom prostoru skupljali smo ostatke iskrcane riže – prisjeća se Giovanni razdoblja s »Katine«.

Mačak Nero

Možda se uistinu jednom pokaže da sedam Giovannijevih godina u Jemenu nije bilo uzalud. Dok nam pokazuje što sve mora popraviti u kući, za koju još ima oko 60.000 kuna kredita za otplatiti, Giovanni se i dalje nada da će doći do svog novca, zbog kojeg je mogao izgubiti glavu. Kaže da ima potvrdu jemenskog suda prema kojoj je on, uz luku Hodeidah, tamošnji bunker i jednu agenciju, jedan od četvero suvlasnika-vjerovnika broda »Katina«. Prema tom komadu papira, Giovanni bi, kako nam veli, trebao dobiti oko 80.000 dolara od prodaje ovog bulka koji je i dalje, sada potpuno napušten, na istom onom sidrištu na kojeg je prisilno vezan početkom rujna 2011. godine. Dodaje da je zato i morao ostaviti dvije punomoći ljudima kojima dovoljno vjeruje, dolje u Jemenu, da ga zastupaju ako i kada do prodaje dođe.

Sve dotad, Giovanni će se morati snalaziti kako zna i umije. Zahvalan je Općini Jelenje jer su mu vratili priključak za vodu, sada sređuje papire da bi imao makar zdravstveno i pravo na socijalnu pomoć. Kaže da je i to jedan od razloga zašto ovih tjedana radije pješači. Ima bicikl, ali ga ne vozi jer se boji da ne padne i ne slomi nešto, a još nema zdravstveno osiguranje. Žao mu je što iz Jemena nije mogao sa sobom povesti svog četveronožnog prijatelja iz prihvatilišta, mačka Nera.

– Nero je uvijek bio sa mnom, spavao je sa mnom na krevetu. Čudo jedno od mačka, uspio sam ga čak i dresirati – kazuje Giovanni dok nam pokazuje njegove snimke i fotografije u mobitelu.

Što sada, pitamo ga na rastanku.

– Sad se moram još oženiti i knjigu napisati – kazao je Giovanni kroz osmijeh. Tko zna, možda se i ne šali.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka