RIJEKA Titov brod Galeb i grad Rijeka mogli bi postati važno mjesto na povijesnoj karti Hladnoga rata, baš kao što je to danas Berlin sa svojim Berlinskim zidom i drugim hladnoratovskim znamenitostima. Barem tako razmišlja Christian Ostermann, američki povjesničar i jedan od najvećih stručnjaka za Hladni rat, koji je sa svojim domaćinima, hrvatskim povjesničarima Tvrtkom Jakovinom i Snježanom Koren bio u obilasku Galeba, koji na mrtvom vezu u Porto Barošu čeka najavljenu obnovu i pretvaranje u muzej.

»Mislim da je ovo fantastično mjesto za doživljaj globalnog aspekta svijeta Hladnog rata«, ispričao nam je oduševljeno Ostermann i ne pokušavajući prikriti koliko je fasciniran onim što je upravo vidio na Galebu.

Važan dio povijesti

»Berlin je, primjerice, jedno od onih mjesta na kojima je sačuvana uspomena na Hladni rat. Mogu vidjeti kako Rijeka i ovo mjesto, brod Galeb, postaju još jedno važno mjesto na povijesnoj karti Hladnoga rata«, predviđa Ostermann, naglašavajući važnost takvih autentičnih mjesta za proučavanje i doživljaj povijesti. Povjesničari se, objašnjava, obično bave proučavanjem dokumenata, arhiva i knjiga, no za stjecanje potpune slike potreban je doživljaj autentičnih mjesta. »Ovo je jedno od takvih autentičnih mjesta. Doista se radi o nevjerojatnom mjestu, koje je jedinstveno upravo zbog toga što stavlja globalni Hladni rat u fokus na jedan vrlo poseban način. Ovo mjesto oživljava svijet Hladnoga rata i mislim da moramo biti zahvalni svima koji su zaslužni što će ovo mjesto biti obnovljeno i sačuvano«, kazao nam je Ostermann, povjesničar s višedesetljetnim globalnim iskustvom prikupljanja, tiskanja i interpretiranja građe vezane uz Hladni rat.

Ostermann je u Zagrebu sudjelovao na međunarodnoj konferenciji o politici povijesti, povijesnom revizionizmu i manipuliranju prošlošću u Hrvatskoj, a Jakovina je iskoristio njegov boravak u Hrvatskoj kako bi mu pokazao brod Galeb. Jakovina je koautor elaborata prema kojem će Galeb biti obnovljen i pretvoren u muzej, i to zahvaljujući novcu iz europskih fondova i riječkog gradskog proračuna.

»Ovo je prvo mjesto sjećanja koje će u najvećoj mjeri biti vezano za razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, što je za ovu zemlju jako dobro. Riječ je o globalnom projektu, jer se Hrvatska na ovaj način povezuje sa svijetom koji se upravo sada stvara, koji je izvan Europe i koji postaje epicentar svjetskih zbivanja: to je svijet Jugoistočne Azije i Afrike. Zato je ovo prilika Hrvatskoj da se uključi u taj svijet, i to u najmanju ruku zbog turizma«, komentirao je projekt obnove Galeba Jakovina, podvukavši kako Galeb simbolizira »važan dio naše povijesti, i to povijesti u kojoj smo mi bili akteri, bez obzira kako tko danas na to gledao«. »Stoga je važno da ovo mjesto sačuvamo za buduće generacije, koje će biti manje opterećene i puno više otvorene tom velikom svijetu kojeg je ovaj brod otkrivao onda, a kojeg mi već danas živimo, a za 20 ili 30 godina taj ćemo svijet živjeti još i više«, kazao nam je Jakovina, koji je tijekom obilaska Galeba Ostermannu ispričao nekoliko zanimljivih priča o Galebu.

Najdulje putovanje

Američki je povjesničar tako je fascinirano upijao kako je prvo Titovo putovanje na Galebu bilo odlazak u posjet Winstonu Churchillu 1953., gdje je jugoslavenski vođa pozvan kao prvi čelnik neke komunističke zemlje, te kako je najdulje Titovo putovanje Galebom bilo posjet Africi početkom šezdesetih, koje je trajalo čak 72 dana.

Obilazeći ruinirane kabine i prašnjave salone, poput glavnog Titovog salona za sastanke, Ostermann je primijetio da se usprkos zapuštenosti na Galebu osjeća da su se u tom prostoru događale važne stvari.

Nezaobilazan je bio kapetan Galeba Željko Matejčić, čovjek koji je godinama na brodu i koji je i na engleskom jeziku ispričao gostima brojne detalje iz burne prošlosti Galeba, od pojedinosti o tome kako je slavni brod izgrađen u fašističkoj Italiji 1936. godine za prijevoz tropskog voća, da bi početkom rata bio prenamijenjen u ratni brod. Nakon torpediranja u libijskim vodama 1941. stigao je na popravak u Trst, gdje ga kapitulacijom Italije 1943. preuzimaju Nijemci, kojima je pod imenom Kiebitz služio kao minopolagač. U savezničkom bombardiranju ponovno je potopljen 1944. godine, i to u riječkoj luci, kod silosa. Iz mora je izvučen tek 1948. godine.