Milde Sorte kralj disko zabave

Milde Sorte je mjesto na kojem su se pod svjetlima reflektora u znoju, zabavi i dimu rađali i umirali snovi, očekivanja i prve ljubavi. Na spomen Mildea, svatko s kim smo ovih dana razgovarali, ima neku svoju priču i uspomenu, bezbroj imena i događaja koje je nemoguće spomenuti izvire iz tih sjećanja 

Nepregledna zmija, stotine parkiranih vozila od »opatijskog zavoja« do Preluka. Stepenice pune ušminkanih »komada« i kočopernih frajera koji pred starinskim reflektorom i zatvorenim vratima čekaju red za ulazak u kultni disko klub iz kojega u oblacima kulja vrućina i dim cigareta.

Blještava svjetla reflektora, treštenje basova koji se probijaju u noć prelučkog zaljeva, golema svijetleća reklama preko cijelog krova,to je ključna slika svijeta zabave iz vremena kad je Milde Sorte žario i palio. 

   Bilo je mnogo disko klubova, ali Milde je ostao kralj disko zabave svog vremena i spada u dio povijesti koja se ne zaboravlja. Jedan je od najpoznatijih disko klubova u Hrvatskoj sedamdesetih i osamdesetih i broj 1 u Primorju.

Mnogo je lijepih, ali i poneka ružna i misteriozna tajna ostala vezena za taj prostor. Tajanstvena smrt, nakadašnjeg disk džokeja toga kluba, mladića s Kantride, koji je jedne noći nestao pod čudnim okolnostima. Pretpostavljalo se da je, nakon što je malo popio, pao po grotama u more ispod disko kluba.    Koliko se sjećam, pronađeni su samo tragovi krvi i komadi lančića. On nikad nije pronađen iako se pregledavalo i podmorje. To je ostala jedna velika enigma čiju tajnu čuvaju velike dubine prelučkog zaljeva. Bilo je još neobičnih sudbina i smrti koje se vezuju uz ljude iz ovoga kluba pa i one povezene sa smrću jednog od ljudi koji su bili među osnivačima kluba.

Na njegovu mjestu danas najavljuju luksuzni hedonistički hotel, no taj će prostor zadugo za mnoge ostati Milde. Mjesto na kojem su se pod svjetlima reflektora u znoju, zabavi i dimu rađali i umirali snovi, očekivanja i prve ljubavi.

Mjesto povijesti jedne mladosti… Na spomen Mildea, svatko s kim smo ovih dana razgovarali ima neku svoju priču i uspomenu, bezbroj imena i događaja koje je nemoguće sve spomenuti, izvire iz tih sjećanja. O tome koga se srelo, s kim upoznalo… Tko se s kim družio. Kome je tko zavidio, koga je poljubio. Tko je koga iznevjerio… 

Milde je danas umorni starac koji izdiše na rubu prelučkog zaljeva pod pneumatskim čekićima novoga gradilišta. Reflektori i muzika pretvorili su se u brundanja moćnih bagera koji u prah melju zidine nekad kultnog zdanja. No duh Mildea se ne može samljeti iz sjećanja jer su uspomene veće od svakog betona i zdanja. Milde nije bilo što, bila je to tvornica snova i zabave ali i mladost mnogih. Kao u onoj »iz praha si nastao, u prah ćeš se pretvoriti« nestaje jedna i raste druga, nadamo se jednako dobra priča.    Bude li sve kao što se nagoviješta, ovo će biti samo još jedne reinkarnacija toga diva, koji je prvo umirao kao stara napuštena spalionica da bi u njoj netko prepoznao prostor za Milde kao kultni klub sedamdesetih i osamdestih, a koji se sada može ponovno reinkarnirati, jer ga valjda svaki put oživljava neopisiva ljepota prostora i položaja nad morem. Ako i novom prostoru posjetitelji udahnu život kao što su Mildeu, pred njim je svijetla sudbina. 

  Ljudi duša kluba

Bezbrojni sportaši, ljepotice, glumci, motociklisti, koji su tu iznad kluba vozili svjetsko prvenstvo i tko zna tko sve, prošli su kroz klub. No duša su bili oni redovni posjetitelji koji takve, nazovi glamurozne prostore pune štuka, piture, iluzija i blještavih reflektora oživljavaju svojim životnim sudbinama.

Svijetleći podiji, šankovi, laseri i ogromni ekrani su samo kulise jedne velike predstave. Pravi sadržaj i vrijednost su ljudi koji u njega dolaze. Klub je imao tu priču po kojoj su ga odmah prepoznali. 

   Milde i danas svima razvlači smješak na lice, a kao nešto toplo i dragocjeno izbija bezbroj uspomena. Komadi u pripijenim trapericama, duge kose, tršćanski parfemi, svjetlucave oprave, zaboravljene ljubavi, nadanja, snovi.

Mildea se mnogi rado sjećaju i danas. Nedavno u intervjuu za naše novine Boba Živojinović, poznati tenisač, se sjeća noći u Mildeu nakon koje je išao na meč s poznatim Rumunjom i pobijedio. Dolazili su tu i mnogi poznati motociklistički asovi i svjetski prvaci poput Augustinija koji su na obližnjoj stazi vozili utrke za motociklističko prvenstvo svijeta. Brojne manekenke, misice i glumci, košarkaši, rukometaši i naravno nogometaši, bili su rado viđeni gosti. Oni riječki su bili česti, ali i njihovi kolege poput Roberta Prosinečkog, Dejana Savičevića i cijele Crvene zvijezde nakon što su postali prvaci Europe na čelu s njihovim trenerom Ljupkom Petrovićem. 

Bilo je tu i onih »glamuroznih« bez pokrića, razmetljivih »pulena« u odijelima poznatih kreatora sumnjiva porijekla, poznate riječke ljepotice, muzičari, štemeri kojih su se svi klonili, ali i velika većina studenata i mladih, budućih liječnika, inženjera, glumaca, sportaša, gradonačelnika, slikara, novinara i bezbroj drugih čiji je ozbiljan život tek počinjao… Riječju, mladosti s velikim ponosnim »M«. 

   Milde i mnogi mladi tog vremena bili su jedna velika ljubav. Nebrojen niz poznanstava, pa i brakova, započeo je baš u Mildeu. Neki od mladih koji čitaju ovaj tekst, a za Milde su jedva čuli, možda duguju čak i svoje postojanje, ako ne ovom, sigurno nekom »mildeu« u kojem su se sreli njihovi roditelji. Mnogima je Milde bio prvi pravi izlazak u Opatiju koja se onda s ponosom izgovarala, jer je to značilo i ulazak »život«. Tko nije bio u Mildeu, kao da nije postojao. 

   Ući u klub mimo dugačkog reda bila je stvar prestiža. Mnogi »obični« posjetitelji bili su malo kivni zbog čekanja na stepenicama, ali su svejedno strpljivo stajali jer najvažnije je bilo biti dio tog čudnog životnog spektakla.

I čekanje je cijena velike predstave, za koju se spremalo cijeli tjedan. Prvo tijekom tjedna u još popularnijem riječkom Kontu, a kasnije na terasi opatijskog Imperijala i Slavije, ili se trčalo po krpice u Trsda bi na najvažnijim tjednom izlasku bili što galamurozniji. 

Već sam smještaj Mildea u šumarku na osamljenom mjestu između glavne ceste za Opatiju i sjeverne obale prelučkog zaljeva, stotinjak metara od poznatog »opatijskog zavoja« bio je specifičan odabir za disko klub tog vremena. Tada nije bilo tako mnogo automobila, a sav zabavni život odvijao se u Opatiji, košnici zabave mladih tog vremena, koja je vrvjela od plesnih terasa i do tada sve popularnijih disko klubova koji su tih sedamdesetih preuzimali primat.    Izabrati za klub tadašnju osamu Preluka bila je hrabra odluka za vlasnike. Ali oni su imali viziju. Na taj način odmiču se od problema sa susjedima i bukom, te ograničavanjem jačine buke, ali i dužine radnog vremena. Pa je Milde prvi počeo raditi za to vrijeme do kasno u noć, do 2 sata. Unatoč rizicima vlasnici su bili sigurni da su dobrim uređenjem, sadržajem, ali i svojim imidžem iz ranijih klubova u stanju privući mlade.    I bili su u pravu. Milde je od prvog dana postao vodeći klub i prava tvornica zabave, ali i prihoda za vlasnike. Ustvari je iznikao na dijelu napuštene stare spalionice smeća opatijskog komunalnog poduzeća. Iako je imao samo dio nosivih stupova i izbušen krov, budući vlasnici su vidjeli potencijal. Očistili su okoliš i uredili pristupni put, sazidali zidove i za to vrijeme glamurozno uredili prostor pa je klub odmah postao hit. Vrhunac je dosegao koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Među vlasnicima najduže se zadržao danas pokojni, a uvijek vrlo poduzetni Alčide Likar. Početak priče o Mildeu vezuje se uz drugog posebno poduzetnog čovjeka, Claudia Ricca, koji je navodno započeo priču, ali i Slobodana Đorđevića, te u kasnijoj fazi i uz dečke iz sastava Opatijski suveniri. 

Zmija vozila

U početku sedamdesetih, pred Mildeom – koji se jedno vrijeme zvao Paladium – još i nije bilo toliko automobila. Era automobilizacije je tek počinjala… U Milde, kao i u Opatiju, išlo se drndavim autobusima Autotroleja koji su vozili do ponoći, a po raznim noćnim lokalima kao što je bila Kamelija čekalo se jutro i prvi jutarnji autobus u 5 sati. Cesta uz Milde, na kraju noći bila je često načičkana autostopistima, pretežno curama. Frajeri baš i nisu imali previše šansi, nisu se ni trudili, osim da se možda iz grma uguraju u neki auto uz curu.   

Nije uvijek bilo lako doći, a posebno ne vratiti se, ali u Milde se moralo. S godinama je bilo sve više automobila i sve manje se išlo autobusima. Gužva na parkiralištu i duga zmija parkiranih vozila prema Preluku je svake godine bila sve duža.

Poslije ponoći je tu bilo i sve više automobila roditelja koji su, grijući se u autima, čekali da njihove curice završe zabavu da ih odvezu kući, strahujući od vožnje s nekim pijanim i nabrijanim mladićima.

Mnogi se i danas prisjećaju famoznog prozorčića na vratima kroz koji se određivalo tko su sretnici koji će ući preko reda. Svako toliko provirio bi netko do redara i »božjim« prstom pozvao sretnika koji bi uzdignute glave klateći se važno prolazio pored onih koji čekaju. Ali to je bio dio te velike maskarade s kojom smo odrastali. Slično prolaze i današnji mladi samo se mjesta na koja izlaze, osobe i metode malo razlikuju. Kao i danas u tom svijetu vrijede druga pravila i rang liste u kojim ne prolaze red i stvarne vrijednosti, već poznanstva, fizička ljepota, pa i snaga. Popularnost i druga mjerila s nepisanih ljestvica ulice na kojim recimo nogometaši, manekenke i slični imaju nezaustavljivu prednost. Ljudi s kojima pričamo i danas se sjećaju kako je na vrhu stepenica Mildea znao carevati, sada već pokojni Edvard Stebel Bole, poznati riječki »pulen« i kum jednog od vlasnika Alčidea Likara. 

Strahovi nisu bili bez osnove jer su povratci s noćnih izlazaka znali imati i teških posljedica u nesrećama. Nekih se još sjećamo, na Biviju, na Kantridi kod podvožnjaka i na Bulevaru Marksa i Engelsa. No, to se ni danas nije mnogo promijenilo… 

   Parkiranje uz Milde jedno je vrijeme postalo problematično. Pričalo se da su postali nekom trn u oku, pa je odjednom zabranjeno parkiranje od opatijskog zavoja do Preluka. No ni to ih nije uništilo. Organizirali su prevoz kombijima, a ni pješice za takav klub nije bilo daleko… 

   Klub je više puta preuređivan, a najveće preuređenje doživio je početkom osamdesetih, dobivši i prestižni svijetleći podij, prvi na ovim prostorima, te veliki ekran, a mnogi se posebno sjećaju i dugog šanka za kojim su visili »frajeri« znakovito kibicirajući »komade« što su se izvijali na šarenim svjetlima staklenog podija.

Milde Sorte kralj disko zabave

&nbsp;&nbsp;Ljudi duša kluba

Zmija vozila

Ljudi duša kluba