Foto Sergej DRECHSLER
Marija je jedna od pet protjeranih žena različitih nacionalnosti koje su evocirale svoja sjećanja na ratne strahote. U uvodnom dijelu pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević pročitao je tekst o ratu istaknuvši da je rat najgori jer čovjeku oduzima ljudskost
RIJEKA Uz velike mjere osiguranja na pozornici HNK Ivana pl. Zajca održana je tribina »Žene u ratu«, odnosno »Drugi rat«, u povodu 20. godišnjice Oluje. U ovom događaju – u organizaciji riječkog HNK-a i Srpskog narodnog vijeća u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću – pet protjeranih žena različitih nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričalo je svoja sjećanja na ratne dane.
Kako je navedeno u priopćenju iz HNK Ivana pl. Zajca, ovim događanjem pokušava se otvoriti javna debata o položaju žena u ratu te progovoriti o zamjeni ratnog nasilja nad ženskim subjektom »mirnodopskim« nasiljem kroz dominantne/muške narative o ratu.
Na početku tribine tekst o ratu pročitao je Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, koji je istaknuo da je rat najgori jer čovjeku oduzima ljudskost. Ukazujući da rat dehumanizira dugoročno, Glavašević je naglasio da o ratu treba govoriti – i radi onih koji su u ratu stradali, i zbog onih koji su ga preživjeli, ali i radi onih koji rat nisu doživjeli i nemaju sjećanje na ratne patnje. Bojan Glavašević zaključio je da u samome ratu nema ničeg dobrog i da se ne sjećamo rata nego ljudi.
Foto Sergej DRECHSLER
Afera »Selotejp«
Pet žena: dvije Marije, Iva, Jelena i jedna koja je htjela ostati neimenovana, u svojim su potresnim ispovijedima evocirale ratne strahote.
– U to vrijeme sam s dvojicom maloljetnih sinova bila u izbjeglištvu u Zaprešiću, a suprug Branko je ostao u Osijeku jer je bio jedan od direktora pošte. Svaki dan, izuzev subote i nedjelje, čuli smo se telefonom čim bi on stigao na posao. U ponedjeljak, 25. studenoga 1991. godine, otpratila sam djecu u školu i potom čekala na njegov poziv. Javio mi se tek oko 16 sati. Grdila sam ga što mi se nije javio ranije, a on mi kaže da uopće nije išao na posao, da mu je u petak pred kraj radnog vremena došao šef i rekao da je od ponedjeljka na slobodnim danima te da ne ide nikuda iz Osijeka u slučaju da ga budu trebali. Nikada nije rekao da ga je strah, da ga je netko dirao, napadao. Ništa. Sutradan u 11 i 30 po njega je došlo troje naoružanih osoba, jedna žena i dva muškarca u odorama Hrvatske vojske. Pozvonili su na vrata i rekli mu da s njima pođe na informativni razgovor. Kazali su mu da ne treba ponijeti dokumente jer će se brzo vratiti. Nakon pola sata je tih istih troje ljudi došlo u našu kuću, ali ovaj put bez njega. Odvezli su naš automobil iz garaže. Od onda ga više nikad nisam vidjela ni čula – ovako je svoju priču počela Marija, koja je istražujući što se dogodilo s njenim suprugom doznala da je njezina jedina krivnja to što se kao Hrvatica udala za Srbina. Međutim, njen odgovor je da se nije udala za Srbina nego za čovjeka. Krivci za smrt njena supruga na kraju su pronađeni, a ubijen je u slučaju »Selotejp«.
Kalvarija
Druga Marija živjela je kraj Knina i u vrijeme rata bila je djevojčica. Točno prije 20 godina našla se u koloni i stigla rođacima u Beograd. Danas živi u Zagrebu. Iva je ispričala ratnu kalvariju koju je prošla u Vukovaru, a potresna je bila i ispovijed žene iz Mostara, iz bošnjačko-muslimanske obitelji. Na kraju je svoju priču ispričala medicinska sestra Jelena koja je do rata živjela u Slatini.
Premda su različitih nacionalnosti i obiteljskih prilika, ovim je ženama zajedničko da su tijekom zadnjega rata proživjele neku vrstu mučenja i torture, izgubile su članove obitelji, javno su ismijavane ili su trpjele dugogodišnju društvenu izolaciju. Riječ je o sjećanjima koja otvaraju drugačiju perspektivu, odnosno o pokušaju da se ispričaju i čuju one priče koje uvijek ostaju negdje na marginama ili nikad ispričane.
