Koliko god vijest o brodu punom štakora kanibala zvučala "senzacionalistički", prava senzacija krije se ipak u činjenici što već dvadeset i kusur godina i sami, baš kao i "Ljubov Orlova", plutamo bez svrhe i cilja... sa "štakorima" na zapovjednom brodu
Bilo ih je osam i nosili su imena poznatih ruskih glumica. Radilo se o jedinstvenoj klasi putničko-teretnih brodova, namjenjenih za kružna putovanja u otežanim uvjetima plovidbe i ledom okovanih mora na Ruskom dalekom istoku, koji su u kraljevičkom brodogradilištu izgrađeni sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jedna od tih oceanskih ljepotica bila je i »Ljubov Orlova«, danas brod duhova koji ponovno puni stupce britanskih medija nakon što od veljače prošle godine, potpuno napušten, pluta sjevernim Atlantikom.
Britanski tabloid The Sun ovih je dana objavio priču, koju su prenijeli i drugi otočni mediji, kako postoji opasnost da »Ljubov Orlova« puna izgladnjelih i zaraženih štakora udari u britansku obalu u blizini Devona.
Ova tabloidna priča o modernom Ukletom Holandezu pobudila je sjećanja na jednu uspješnu seriju brodova koja je, među stotinjak drugih novogradnji od Drugog svjetskog rata naovamo, izgrađena u kraljevičkom Titovom, a danas Brodogradilištu u stečaju.
»Ljubov Orlova« dobila je ime po lijepoj ruskoj glumici, a iz Titovog je brodogradilišta zaplovila 1976. Nagovještaj loše sudbine dogodio se 2006., kada se nasukala u vodama Antartika. Prava agonija počinje ujesen 2010., kada je zaplijenjen u Newfoundlandskoj luci St. John zbog duga od 251.000 dolara. Vlasti ove kanadske provincije prodale su »Ljubov Orlovu« u veljači 2012. kompaniji Neptune International Shipping i brod je trebao otići u rezalište u Dominikanskoj Republici. No, prvog dana teglja, za jake oluje, »Ljubov Orlova« se uspjela »osloboditi« remorkera. Bez nadzora i plutajući u blizini jugoistočne obale poluotoka Avalon, kanadske vlasti početkom 2013. ocjenjuju da »Ljubov Orlova« ugrožava sigurnost offshore naftnih postrojenja. Otegljena je u međunarodne vode, i prepuštena sudbini Ukletog Holandeza. Koncem veljače prošle godine »Ljubov Orlova« primjećena je na nekih 1.300 nautičkih milja od irske obale. Početkom ožujka irski mediji izvještavaju da je s »Ljubov Orlove« uhvaćen signal EPIRB-a, radio indikatora pozicije u slučaju opasnosti, na 700 milja od njihove obale, još uvijek u međunarodnim vodama. Navodno su lanjskog ožujka uhvaćena još dva signala s »broda duhova«.
Bila je to jedinstveni brodovi, koji se i danas prepoznaju kao »projekt 1454« ili Marija Ermolova klasa putničkih brodova, prozvana po prvom brodu iz te serije koji je na navozima Titovog brodogradilišta izgrađen 1974. Tijekom naredne četiri godine kraljevički su brodograditelji Rusima isporučili i preostalih sedam – »Mariju Savinu«, »Allu Tarasovu«, »Ljubov Orlovu«, »Olgu Androvskaju«, »Olgu Sadovskaju«, »Klavdiju Elanskaju« i »Antoninu Neždanovu«. Naručio ih je Sudoimport iz Moskve, u to vrijeme najveći trgovinski partner hrvatskih brodogradilišta, za potrebe ruskih brodara iz Vladivostoka, Murmanska i Novorosijska. Bili su to brodovi od 100 metara dužine, koji su na svojim palubama mogli prihvatiti oko 200 putnika, a svi su imali visoku, 1A klasu leda. Pogonili su ih brodski motori iz Uljanikove Strojogradnje, s kojima su mogli postizati brzinu i do 17 čvorova. Četiri ove oceanske ljepotice, prema dostupnim podacima, još uvijek plove svjetskim morima.
Porinuće za porinućem
O tim zlatnim vremenima domaće i kraljevičke brodogradnje razgovarali smo sa tadašnjim šefom Tehničkog ureda inžinjerom Božidarom Devčićem koji je kraljevičke konstruktore, s manjim prekidima, vodio pune 32 godine, sve do 1993., kada je otišao u mirovinu.
Bilo je to vrijeme kada je u kraljevičkom brodogradilištu bilo zaposleno oko 1.500 radnika, kada se svake godine s navoza porinulo barem dva do tri broda uz, ističe inženjer Devčić, sve poslove na remontima.
– Osnovni projekt za ovu seriju putničko-teretnih brodova za Ruse napravili smo zajedno sa Brodoprojektom, no svu kasniju projektnu dokumentaciju napravili su naši ljudi iz Tehničkog ureda. No, nikako se ne smiju zaobići ni svi ti vrsni radnici i poslovođe koji su radili u brodogradilištu jer je brod toliko kompleksan projekt, a teorija ga sigurno neće sama izgraditi, prisjeća se inženjer Devčić koji nije propustio istaknuti i jednu veliku razliku između tog vremena i danas.
»Marija Ermolova«
– Sve na tim brodovima bilo je iz domaće proizvodnje. Čelik, brodski motori, namještaj, instalacije… Jedino što su Rusi uvjetovali na ovoj seriji putničko-teretnih brodova bilo je da navigacijski uređaji i kompletna oprema za kuhinju mora biti njihova. Čemu to, i zašto baš navigacija i kuhinja, nikad nismo dobili odgovor, priča naš sugovornik.
Iz ove serije, prve su posustale »Olga Androvskaja« (1977.) koja je 1998. završila u rezalištu. Sedam godina kasnije istu je sudbinu doživjela i »Olga Sandovskaja« (1977.). Ujesen te iste godine, 2004., u tajfunu u japanskoj luci Fusuki nastradala je »Antonina Neždanova« (1978.). Prvi brod iz serije, »Marija Ermolova«, po kojoj je ova klasa i dobila ime, osamdesetih je godina održavala liniju iz Lenjingrada do Rostocka, Rige i Tallina. Zabilježeno je i da je 1998. godine drugi put preuređena, i to a u »Viktor Lencu«, a posljednje zabilježene informacije upućuju da plovi u floti »Caspian Cruise Line«. »Marija Savina« (1975.) koncem devedesetih prodana je u Filipine, a može se pronaći da i danas plovi pod imenom »Sampaguita Ferry 2«. Kruzer »Alla Tarasova« (1975.) danas plovi pod imenom »Sea Adventurer«, a prije osam godina ostalo je zabilježeno da je, tada kao »Clipper Adventurer«, uplovila u grušku luku u Dubrovniku. »Klavdija Elanskaja« (1977.), prema onom što se može pronaći od informacija, trebala bi biti još uvijek aktivna u vodama oko Murmanska.
