Slučaj kazalište

Reagiranje Frljića i Blaževića: Inverzija revizije u izvedbi bivše intendantice »Zajca«

Asja Perović, dr. med.

Ni na koji način bivša intendantica (a valjda i njezina poslovna ravnateljica) nisu objasnile kako je 30. 6. 2014. prijavljen ukupni dug od 2,6 milijuna kuna, e da bi interna revizija utvrdila da je samo u dva mjeseca, do 31. kolovoza, dug skočio na 4,2 milijuna kuna, a da je pritom cijeli kolovoz kazalište bilo zatvoreno, a njih dvije na godišnjem odmoru. Ili su Riječke ljetne noći koštale 1,5 milijuna kuna, ili je posrijedi nešto drugo



Poštovane čitateljice i poštovani čitatelji Novoga lista, draga publiko HNK Ivana pl. Zajca – malo tko bi bio sretniji od nas kada vas više ne bismo bili prisiljeni opterećivati sagom o dugu vašeg kazališta i načinu na koji je kreiran, kao i o ponašanju bivše intendantice Nade Matošević Orešković. Na žalost, prisiljavaju nas da reagiramo najprije činjenica da u ovom trenutku na računu Kazališta – nakon provedene jedne od ovrha zbog dugova nastalih u vrijeme prethodne uprave – bilježimo rekordnih 270 kuna, kao i činjenica da u svojim istupima u javnosti bivša intendantica iznosi neistine i izvrće nalaze revizije.


   Obećajemo vam, međutim, da će ovo biti naše zadnje očitovanje po tim pitanjima jer Grad je ionako pozvao institucije države da preuzmu cijeli slučaj. Mi smo pak previše zaokupljeni nadolazećim premijerama (12 do kraja sezone!), koncertima i drugim projektima, a vjerujemo i da je na Kazališnome vijeću te Odjelu gradske uprave za kulturu Rijeke da se oglase.   Stoga – molimo vas za pažnju.

Dolenčićevo pismo


Naravno, bivšoj intendantici jest upućen poziv da se očituje o kršenju obveza iz radnog odnosa u kojem ima osnova za otkaz Ugovora o radu jer je neovlašteno dijelila predstavnicima medija, i to neposredno nakon javnog događaja u foyeru kazališta, pismo »treće osobe«, Krešimira Dolenčića. U tom pismu aktualnu se upravu otvoreno optužuje za »laganje i obmanu« te »mržnju prema svemu što nije podobno«. Taj Dolenčić je svojedobno pripadnike cijelog jednog naroda proglasio »stokom« i »majmunima«, pa mi s njime nemamo o čemu komunicirati (a žao nam je što bivša intendantica očigledno ima).


   Problem je, međutim, u sljedećem: Dolenčić nije pozvan na dodjelu nagrade predstavi »Faust« nego je o istoj pristojno obaviješten. Iz jednostavnog razloga što Dolenčić nije dobio nagradu za režiju, a nije niti Nada Matošević Orešković za svoju dirigentsku izvedbu. Nagrada je dodijeljena predstavi u cjelini, pa je stoga i aktualni ravnatelj Opere predložio da ju preuzme novi Nacionalni prvak Opere HNK-a Ivana pl. Zajca, maestro Giorgio Surian, u istoj prigodi nagrađen i za najbolju solističku izvedbu. Drugim riječima, i da je Dolenčić napisao pismo drugog sadržaja, nije bilo nikakvog razloga da se isto pročita na dodjeli nagrade. Posebno pak nije bilo nikakvog razloga – do li rušiti ugled HNK-a Ivana pl. Zajca i kredibilitet nove uprave – da bivša intendantica to pismo osobno dijeli predstavnicima medija.




   Kada pak u svojem očitovanju bivša intendantica brani Dolenčićevo »pravo na mišljenje« ona upravo komično izvrće tezu. Pa nitko ne brani Dolenčiću da ima i iznosi svoje mišljenje gdje god hoće i kakvom god retorikom on to uzmogne!? No gdje toga ima da zaposlenica jedne kazališne institucije predstavnicima medija neovlašteno distribuira pisano mišljenje »treće osobe« o vlastitom kazalištu i upravi, ma tko ta zaposlenica bila i ma kakvo i ma čije to »treće« mišljenje bilo?


   Postavimo si za kraj ove teme retoričko pitanje: što bi Vojko Obersnel učinio kada bi pročelnik za kulturu, Ivan Šarar, novinarima dijelio privatna pisma predvodnika lokalnog HDZ-a, Hrvoja Burića, u dvorani Gradskog vijeća? Ili, što bi učinio glavni urednik Novog lista kada bi novinarka Tihana Tomičić nakon dodjele neke nagrade Novog lista okupljenim predstavnicima medija distribuirala pismo glavnog urednika Hrvatskog slova ili Večernjeg lista u kojem se tvrdi da Nenad Hlača ne zna svoj posao, da »laže i obmanjuje« te da je »neciviliziran«?


   Idemo dalje.


Misteriozan rast duga


Dan ranije Nada Matošević Orešković objavila je svoje viđenje nastanka kobnog duga koji je ostavila u nasljeđe novoj upravi nakon što je dobrovoljno odstupila sedam mjeseci ranije s mjesta intendantice (nitko nju na to nije prisiljavao, a ponajmanje nadolazeća uprava; štoviše, tada još intendantica i sama je na konferenciji za tisak izjavila da će joj dobro doći odmor i posvećivanje dirigiranju). Poticaj njenom reagiranju dao je tekst novinarke Kim Cuculić, a ne bilo kakav javni istup nove uprave koja je još u rujnu prepustila istragu nad poslovanjem Nade Matošević Orešković i njezine poslovne ravnateljice Ane Lučić internoj reviziji Grada Rijeke i Državnoj reviziji. Unatoč tome, bivša intendantica ponovno je javno nipodaštavala rad nove uprave, pa ćemo se toj njezinoj gesti vratiti u zaključku.


   Najprije o sljedećem: bivša intendantica tvrdi da je izložena »zabrani rada«. Odakle sada to? Pa upravo je dirigirala svojim blokom izvedbi »Orašara«, a trebala je dirigirati i »Pčelicom Majom«, no otvorila je bolovanje nekoliko dana prije nastupa.


   Potom: ni na koji način bivša intendantica (a valjda i njezina poslovna ravnateljica) nisu objasnile kako je 30. 6. 2014. prijavljen ukupni dug od 2.651.533 kune, e da bi interna revizija utvrdila kako je samo u dva mjeseca, dakle do 31. 8. 2014., dug skočio na 4.247.956 kuna, a da je pritom cijeli osmi mjesec kazalište bilo zatvoreno, pa tako i njih obje na godišnjem odmoru. Ili su, dakle, Riječke ljetne noći u srpnju koštale enormnih 1.596.423 kune (a nisu!), ili je posrijedi nešto drugo. Tim drugime je – vjerujemo – sada već zaokupljeno Ministarstvo financija putem Proračunskog nadzora.


   Bivša intendantica nadalje kuka što su iz godine u godinu smanjivana sredstva potpore programa od strane Grada, a ipak, očekivao se isti broj novih naslova. Doista – tragično! Pitamo se – što bi o tome imali za reći radnici 3. maja, »Rikarda Benčića« ili Vulkana? U vrijeme dok tisuće ljudi ostaju bez posla, žive na rubu egzistencije i ako su sretni neredovito primaju minimalnu plaću, Nada Matošević Orešković i Ana Lučić zapomažu jer im je Grad dodjeljivao premalo novaca za program.


Kumov honorar


Nije li im palo na pamet da bi za manje novaca mogle producirati i više predstava da su znale ili htjele ozbiljno smanjiti troškove dekora, domjenaka ili redateljskih i dirigentskih honorara, primjerice kumu intendantice (Damir Zlatar Frey – 693.560 kune neto u 4 godine), ili profesoru intendantice (Antun Nanut), ili još nekom od povlaštenih redatelja (Robert Alfoldi je, primjerice, za režiju »Evgenija Onjegina« trebao namaknuti 21.400 eura neto)? No nije to ni približno sve što se moglo.


   U svojoj inverziji nalaza revizije (i to onog javnog dijela, jer mnogi detalji su kao predmet nadzora Ministarstva financija još uvijek označeni kao službena tajna) bivša intendantica propustila je jednim jedinim slovom komentirati odlomak iz članka Kim Cuculić u kojem novinarka otkriva da je Nada Matošević Orešković protuzakonito angažirala Ozrena Prohića na mjestu ravnatelja Opere, odnosno da je isti pet godina obavljao tu dužnost, a ravnatelj formalno bio nije: »Odlukom Kazališnog vijeća od 25. ožujka 2011. Ozren Prohić imenovan je za ravnatelja riječke Opere za mandat od 1. travnja 2011. do 31. ožujka 2015. Međutim, ispostavilo se da Kazalište s Prohićem nije zaključilo ugovor o radu za obavljanje posla ‘ravnatelja Opere’. S njim su zaključivani ugovori o autorskom radu za izvršenje poslova ‘umjetničkog vođenja ansambla Opere’, počevši od 1. travnja 2007. do 31. ožujka 2012. (…) Time su prekršeni i Zakon o kazalištima i Statut HNK-a Ivana pl. Zajca. Prema odredbama Zakona o kazalištima i Statuta, poslovi ravnatelja ustrojstvenih cjelina kazališta izvršavaju se u radnom odnosu zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme sukladno Statutu, Kolektivnom ugovoru i drugim općim aktima kazališta«.


Prohićeva autorska apanaža


Najprije, dakle, pitamo se kako u svjetlu činjenice da je Nada Matošević Orešković svjesno kršila Zakon o kazalištima i Statut kazališta kojemu je bila intendanticom, vjerovati bilo čemu što takva osoba o svojem intendatnskom poslovanju, pa tako i financijskom, još ima za reći?


   A evo sada, na istom primjeru, kako su još Nada Matošević Orešković i Ana Lučić mogle drastično smanjiti dug riječkog kazališta uzrokovan smanjenjem financiranja programa od strane Grada. Da je s neformalnim ravnateljem Opere Ozrenom Prohićem, kako nalaže zakon, sklopljen ugovor o radu, rečeni bi bio na listi zaposlenika Kazališta, što znači da bi Grad doznačavao sredstva i za njegovu plaću. No kako su za tzv. »umjetničko vođenje ansambla Opere« mogli biti samo potpisivani ugovori o autorskom radu, Kazalište je za takav angažman moralo trošiti sredstva iz vlastitih prihoda, koja se u najvećem dijelu koriste upravo za realizaciju programa. Dug od 4.247.956 kuna bio bi 31. 8. 2014. manji za 1.075.672 kune (+ izračunajte sami poreze na taj neto iznos) da je Ozren Prohić radio za redovitu plaću, a ne autorski honorar.


   Bivša intendantica na to će vjerojatno htjeti odgovoriti da su u ukupni neto prihod Ozrena Prohića uračunati i honorari za njegove režije opernih i dramskih predstava u Kazalištu. Evo stoga nagradne igre za čitatelje Novog lista i publiku HNK-a Ivana pl. Zajca: koliko je predstava režirao Ozren Prohić za vrijeme svojeg lažiranog »ravnateljskog« mandata? Više ili manje od deset?


Stimulacija za poslovnu tajnicu


Podsjetimo usput čitatelje i publiku riječkog HNK-a da svi aktualni ravnatelji u »Zajcu«, kao i sam novi intendant, za sve projekte u kojima djeluju kao umjetnici – dakle kao glumica, koreograf, izvođač, redatelj ili dramaturg – ne uzimaju niti kune honorara (što bi ionako bilo protuzakonito), niti sebi isplaćuju dodatke na plaću. To nije samo etička i politička odluka, nego i jedna od metoda spašavanja programa kazališta.


   Ima još primjera. Dug bi bio manji i da je bivša intendantica plaćala PDV u zadnja tri mjeseca svojeg mandata (o čemu smo obavijestili javnost početkom rujna, i prije nego je pokrenut postupak interne revizije), umjesto što je svojoj poslovnoj ravnateljici odlučila 4. 7. 2014. isplatiti »izvanrednu stimulaciju« u iznosu od 74.000 kuna neto (ponovo sami računajte bruto iznos) za »realizirano sponzorstvo u novcu«, dakle za pronalazak sponzora koje ista de facto nije pronašla jer je riječ o sponzorima koje je Kazalištu prije više godina osigurao Grad.


   Dug bi bio manji i da bivša intendantica 6. 6. 2014. nije isplatila Riječkoj filharmoniji 70.000 kuna za sezonu 2014/2015. (dakle sezonu nove uprave) i to za program, kako stoji u ugovoru, »koji će se naknadno dogovoriti«. Riječ je o sredstvima koje je sponzor Kazališta doista namijenio suradnji s Riječkom filharmonijom, no ugovor o toj suradnji bivša intendantica potpisala je tek dan ranije, 5. 6. 2014, jer je prethodni Sporazum o suradnji istekao 31. 12. 2013. godine. Dakle – isplaćeni su novci za nedefinirani program u još nedefiniranoj sezoni, temeljem ugovora koji je bivša intendantica potpisala dan prije uplate.


   Ah da, tko li je bivšoj intendantici ispostavio račun? Naravno – njezin suprug Marijan Orešković, ravnatelj Riječke filharmonije, pa naravno i potpisnik tog ugovora.   

O ukusu i neukusu


Osvrnimo se na kraju i na sugestiju bivše intendantice da su njezini problemi s novom upravom vjerojatno uzrokovani time što bi ona imala biti »prijetnja drugačijem ukusu, poimanju ljepote u umjetnosti, drugačijem umjetničkom standardu i razini«. Zadržimo li se samo na opernom i koncertnom programu, dakle onome u kojem je stekla kompetenciju mjerenu s »oko tisuću dirigentskih nastupa«, pitamo se: smatra li bivša intendantica da je operni i koncertni program novog (i zakonitog) ravnatelja Opere i novog intendanta zapravo »neukusan«, »ružan«, ispod »standarda i razine«, tek puki »valcer«? Zar tako, dakle, sudi dirigentica Matošević o – Dunji Vejzović, Vlatki Oršanić, Kristini Kolar, Ivici Šariću, Miroslavu i Robertu Homenu, Nikši Barezi, Ivi Lipanoviću, Goranu Filipecu, Marcu Grazianiju, Ronaldu Savkoviću, Villeu Matvejeffu, Mozartovom »Don Giovaniju«, »Oedipus Rexu« Igora Stravinskog, Milku Kelemenu, Jeanu Sibeliusu i Bizetovoj »Carmen« (a navodimo samo neke od umjetnika i naslova u prvoj sezoni nove uprave)? Pa dobro, kad je tako.


   Nama je sada barem konačno postalo jasno zašto je Diana Haller »na razini« Metropolitan opere i festivala u Salzburgu, ali ne i Nade Matošević Orešković. I zašto Giorgio Surian, koji je nastupao s Berlinskom filharmonijom, u milanskoj Scali i londonskom Convent Gardenu, s Abbadom, Mehtom, Ozawom, Giullinijem, s Domingom i Joan Sutherland, devet godina nije kročio na scenu riječke opere dok je njome upravljala bivša intendantica, a već nakon četiri mjeseca mandata nove uprave postao je Nacionalni prvak vašeg Kazališta, poštovane čitateljice i čitatelji Novoga lista, draga naša publiko.Marin BLAŽEVIĆ i Oliver FRLJIĆ