Vožnja bibliobusa zapravo je bit bibliotekarstva, jer cilj je da knjiga stigne do svakoga, kaže Ana kojoj svaki radni dan donosi nova iznenađenja. Ovo je daleko dinamičniji posao nego rad u knjižnici. Bibliobus puno znači ljudima, pogotovo Goranima koji se ne ljute ni kad zbog snijega kasnimo po dva sata. Čekaju nas
RIJEKA Zimi po snijegu i ledu, ljeti kada je vani +30, unutra je +40 i tako svaki dan, po četiri sata vožnje i jednako toliko sati stajanja na mjestu, ali Ana Gregorić se ne žali, jer posao koji radi za nju je posao iz snova.
Ona je već godinu i pol vozačica županijskog bibliobusa, a ono što ju ispunjava saznanje je da sjedajući za volan knjižnice na kotačima svakog dana u najudaljenija mjesta Primorsko-goranske županije donosi veselje.
Iako, kad je upisala studij engleskog jezika i filozofije, posao vožnje bibliobusa nije imala ni na kraj pameti, već je mislila da će joj se karijera odvijati u skladu s dobivenom diplomom, zaposlenjem u Gradskoj knjižnici Rijeka sve se promijenilo.
Danas s dvije diplome u rukama, one Filozofskog fakulteta i biblotekarstva, te položenom C kategorijom, Ana samouvjereno svakog dana sjeda u svoj bibliobus i kreće u mjesta za koja nekada nije ni znala da postoje, a svaki joj radni dan donosi nova iznenađenja.
Zamijenila kolegu
– U središnjem odjelu Gradske knjižnice radila sam tri godine i do odluke da vozim bibliobus došlo je sasvim slučajno. Sudjelovala sam u projektu dostave knjiga i shvatila da me zapravo posao na terenu odmara. Tada mi je palo na pamet da bi bilo super voziti bibliobus, a kako je unatrag nekoliko godina jedan od kolega koji vozi bibliobus otišao u mirovinu te su ostala trojica na dva bibliobusa, predložila sam ravnateljici da bih ja to mogla raditi. Ona je odmah prihvatila komentirajući kako nikoga nije htjela pitati, jer pitati knjižničarku da vozi kamion delikatno je, priča Ana.
C kategoriju, kaže položila je bez problema i odmah se prihvatila novog posla, a iako je korisnicima u početku bilo malo čudno da njihovog omiljenog gosta dovozi pripadnica ljepšeg spola, danas im je to sasvim normalno.
– Korisnicima je to zanimljivo, nikada nije bilo negativnih komentara, a više se čude prolaznici na cesti nego korisnici. Budu šokirani kada me vide za volanom kamiona, jer iako se zove bibliobus, ovo je zapravo kamion. Bilo je čuđenja i u auto školi, ne toliko zbog toga što sam žena, iako su mi rekli da ih se malo odlučuje na polaganje C kategorije, već zbog toga što sam knjižničarka. Ispitivač je bio zaprepašten na ispitu, navodi Ana.
Jedna od dečki
Za sebe kaže »da je jedna od dečki«, a pojašnjavajući kako je vožnja bibliobusa zapravo bit bibliotekarstva, jer cilj je da knjiga stigne do svakoga, Ana otkriva kako unatoč tome što dnevno ima tri stajališta, u jednom danu stane daleko više puta, upravo kako bi jedna od knjiga koje vozi stigla do svog čitača.
– To se najčešće događa zimi kada sam u Gorskom kotaru i kada su ceste neprohodne. Onda stanem više puta i dobacim bakicama knjige kroz prozor. Uvjeti rada su dosta teški, jer ljeti je jako vruće. U bibliobusu bude i 10 stupnjeva više nego vani, pa se hladimo vodom i kada možemo izađemo u hlad, jer ljeti je daleko manje korisnika. Zimi pak na posao idemo u skijaškim odijelima. Rekla bih da je ljeti teže, jer koža se ne može skinuti, ali više ni ne razmišljam o tome. Ljudima bibliobus puno znači, pogotovo Goranima. Oni su naučili da ako nešto moraju obaviti onda moraju za to izdvojiti cijeli dan kako bi došli do Rijeke, za njih je to pravi projekt. Ali bibliobus dolazi k njima. Zna se dogoditi da zimi zbog loših vremenskih uvjeta kasnimo na stajalište i po dva sata, ali oni se ne ljute i ne nerviraju. Nazovu nas i kažu da nema problema, sjest će i popiti čaj i čekati nas, priča Ana.
Vožnja bibliobusa daleko je dinamičniji posao nego rad u knjižnici, jer na stajalištu se stoji pola do najviše dva sata i onda se opet sjeda za volan i knjižnica putuje na sljedeće stajalište.
Lijepi krajolici
Za volanom knjižnice na kotačima, kaže, sjedit će još sigurno nekoliko godina, a onda će se najvjerojatnije vratiti u malo manje dinamičnu sredinu knjižnice.
– Ne znam koliko će mi se za desetak godina dati raditi ovaj posao, hoće li mi smetati vremenski uvjeti, a možda i neće pa ću još dugo voziti bibliobus, zaključuje Ana.
