Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 6
Sutra: 11° 11° 6
24. listopada 2018.
Rijeka nekad i danas

Knjiga "Riječka radnička naselja": Prava socijalna stanogradnja dio je bolje prošlosti

foto: arhiva Nl
foto: arhiva Nl
Autor:
Objavljeno: 26. prosinac 2017. u 21:01 2017-12-26T21:01:06+01:00

Među najstarija riječka radnička naselja ubraja se i Campetto na Belvederu iz 1892. godine, kojem pripada šest jednakih dvokatnica prepoznatljivih po narančastoj fasadnoj opeci. Ove kuće s po četiri radnička stana površine od sto četvronih metara podiglo je riječko Radničko društvo, a s južne su strane također imale male vrtove.

U izdanju Udruge Pro Torpedo, koja se bavi promicanjem i očuvanjem riječke industrijske baštine, nedavno je objavljena knjiga »Riječka radnička naselja«, koju potpisuje troje autora: povjesničarke umjetnosti Daina Glavočić i Jasna Rotim Malvić te arhitekt Srđan Škunca. Riječ je o prvoj knjizi posvećenoj specifičnom segmentu riječkog graditeljskog nasljeđa, koje svjedoči kako su socijalno osviještena društva i poslodavci u prošlosti, za razliku od današnjih, nastojali osigurati pristojne životne uvjete radnicima i njihovim obiteljima. Zanimljivo je da dio ovih kuća, podignutih za socijalno zbrinjavanje radništva, i danas nudi visok komfor stanovanja njihovim vlasnicima, bilo da je riječ o manjim radničkim vilama s vrtovima ili prostranim stanovima u zgradama kolektivnog stanovanja.

Reprezentativan presjek razvoja riječkih radničkih naselja što ga donosi troje autora obuhvaća razdoblje od stotinu godina, počevši od osamdesetih godina 19. stoljeća, kad Rijeka kao mađarska luka doživljava gospodarsku i urbanu ekspanziju. Nagli ekonomski uzlet u grad je privukao mnoge europske investitore i potaknuo razvoj industrijskih zona sa svjetski poznatim tvornicama torpeda i papira, rafinerijama šećera i mineralnih ulja, ljuštioncom riže, tvornicama ulja i čokolade, brodogradilištem, plinarom. Ova su poduzeća zahtijevala i velik broj radnika, pa Rijeka bilježi nagli porast stanovništva, koje doseljava odasvud u potrazi za poslom i zaradom, što za posljedicu ima i rastuće stambene potrebe.

Campetto i Centocelle

Socijalno osviješteni poslodavci znali su da se najbolje radnike može zadržati dobrom plaćom i smještajem, a predvodnik takvog razmišljanja bio je britanski inženjer Robert Whitehead, vlasnik tvornice torpeda koji je sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća podigao i prvo riječko radničko naselje. U to doba tvornica je prosječno zapošljavala 800 radnika. Prosvijetljenom industrijalcu, kako ističe Daina Glavočić, bilo je jasno da u tako značajnoj vojnoj industriji mora razmišljati o trajnijem zadržavanju kvalificirane radne snage, obučene za delikatne i povjerljive poslove, te da bi radio protiv svog interesa kad bi dopustio njezino osipanje zbog nebrige za životni standard radnika.

Na vlastitom posjedu u blizini tvornice izgradio je naselje s 12 dvoetažnih dvojnih kuća za smještaj 48 obitelji. Stanovi su bili dvosobni, s kuhinjom, nužnikom, ostavom i malim hodnikom, a svaka je kuća s prednje i stražnje strane imala ograđene vrtove u kojima su obitelji mogle uzgajati povrće za vlastite potrebe. Uz ove, podignute su i dvije dugačke radničke kuće kasarnskog tipa sa stanovima za samce, a k tome i dvije zgrade sa sadržajima za zajedničke potrebe stanara, poput dvorane za rekreaciju i prostora za dječji boravak. Uspomenu na Whiteheadovo naselje danas čuva samo jedna zgrada kasarnskog tipa, jer su preostale nestale u kasnijem širenju industrije i bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata. Većina ostalih radničkih naselja je ostala sačuvana, premda su zgrade u mnogima devastirane pregradnjama i nadogradnjama, zbog kojih su ponekad jedva prepoznatljive.

Među najstarija riječka radnička naselja ubraja se i Campetto na Belvederu iz 1892. godine, kojem pripada šest jednakih dvokatnica prepoznatljivih po narančastoj fasadnoj opeci. Ove kuće s po četiri radnička stana površine od sto četvronih metara podiglo je riječko Radničko društvo, a s južne su strane također imale male vrtove.

Na padini ispod današnjeg velikog raskršća na Krnjevu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća izgrađeno je naselje s devet trokatnica na visokim bazama od grubih klesanaca, sa skromnijim stanovima za radnike i niže rangirane službenike Kraljevske mađarske državne željeznice, a u razdoblju prije Prvog svjetskog rata gradi se i naselje Toretta na Turniću u kojem prevladavaju dugačke galerijske jednokatnice, koje je podiglo Društvo za izgradnju pučkih stanova. No kao daleko najzanimljivije u ovom razdoblju nastaje radničko naselje Centocelle, građeno prema projektu Giovannija Rubinicha, jednog od najvažnijih riječkih secesijskih arhitekata, a k tome masona te jednog od najglasnijih zagovornika pripajanja Rijeke Italiji, zbog čega je u Jugoslaviji postumno proglašen državnim neprijateljem i sva mu je imovina zaplijenjena. Izgradnju naselja iniciralo je akcionarsko društvo Riječko građevinsko poduzeće, s idejom da na gradskom području bez vlage i dima omogući građanima lakše stjecanje obiteljskog doma, pod povoljnim uvjetima, nudeći im mogućnost obročne otplate na rok do 30 godina, u ratama ne većima od stanarine.

Klupice za druženje

Stambeni problemi osobito su pogađali siromašniji i srednji sloj građana, koji su često živjeli u prenatrpanim zajedničkim stanovima, što je po tadašnjem općem mišljenju bilo izvor bolesti, čak i smrtnosti te ugrožavalo život obitelji, koju se u Mađarskoj smatralo temeljem nacionalnog zdravlja. Stoga su i građevinski poduzetnici, reklamirajući izgradnju ovog naselja, naglašavali da je uspostava obiteljskog doma rodoljubni zadatak svakog poduzeća. S ciljem izgradnje naselja u kojem će stanari uživati u zdravom zraku okruženi vrtovima, kupili su građevinsko zemljište od 170 tisuća kvadrata u Škurinjskoj dragi, na tadašnjoj periferiji.

Ekološki osviješten i moderan Rubinich još je 1911. osmislio projekt radničkog naselja od stotinu prizemnica nalik zbijenom saću u košnici, odakle i naziv Centocelle – sto ćelija. Stupnjevito građeno na blagom obronku brda, naselje i danas djeluje zanimljivo, a sastoji se od 57 uglavnom dvojnih obiteljskih prizemnica, u četiri terasasto položena niza, sa stanovima jednake veličine, koji imaju dnevni boravak, spavaću sobu, nužnik i kuhinju. Ispred kućnog ulaza je popločen pješački prolaz kao prostor gdje stanari mogu sjesti na klupice i družiti se, a iza kuće je svaka obitelj imala mali vrt ili štalicu. Stanari su uglavnom bili siromašni došljaci iz okolnih primorskih mjesta i otoka kojima je omogućen život u pitomom i humaniziranom okolišu.

U zapadnom dijelu udoline Mihačeve drage Riječko je građevinsko poduzeće podiglo i drugi krak naselja, s dvojnim prizemnicama prema projektu Giuseppea Farkasa.

Promjene

Putem izgradnja jeftinih i zdravih stanova za radnike i namještenike skromnih primanja humano je lice pokazala i Kraljevina Italija, koja pripaja Rijeku 1924. godine. O gradnji je brinuo Autonomni zavod za ekonomične i pučke kuće u Rijeci, osnovan 1926. godine, koji nakon deset godina širi teritorijalnu nadležnost i mijenja naziv u Autonomni fašistički zavod za pučke kuće Riječke provincije. Djelatnost Zavoda financirali su prije svega Grad Rijeka i i Gradska štedionica, besplatnom dodjelom zemljišta i novčanim sredstvima. Uz njih su davanjem povoljnih zajmova sudjelovale riječke kreditno-financijske i dobrotvorne udruge, osiguravajuća društva i najveća poduzeća. Osim Zavoda, kao investitori se pojavljuju Tvornica torpeda, Brodogradilište i Rafinerija nafte.

U prvom desetljeću Zavod se primarno bavio izgradnjom višestambenih zgrada. U širem središtu grada podignute su 22 zgrade, koje se grade u istim kvartovima kao i one za dobrostojeće građane, jer je režim težio izjednačavanju različitih društvenih slojeva. Tako na Potoku, u današnjoj Ulici Nikole Cara, nastaje stambeni sklop s unutarnjim parkom i dvorištem, a oblikuju ga radničke zgrade Zavoda zajedno sa zgradama arhitekta Brune Anghebena s elitnim stanovima za državne namještenike. No ni ekonomični stanovi, prema riječima Jasne Rotim Malvić, nisu bitno zaostajali. Riječ o vrlo prostranim, luksuznim stanovima, od kojih su neki imali i po pet soba, a u najam su se davali prema veličini obitelji.

Po sličnom principu gradi se i blok između današnje Cambierijeve i Ulice Nikole Tesle, preko puta željezničkog kolodvora. Zbog ujednačene visine i oblikovanja ovaj blok nosi epitet najskladnije riječke četvrti međuratnog razdoblja, uz koju je bila planirana i gradnja teniskog igrališta. Do 1936. izgrađeno je 500 radničkih stanova u zgradama kolektivnog stanovanja, među kojima se kao iznimka izdvaja naselje malih obiteljskih kuća, prizemnica i jednokatnica okruženih vrtovima u današnjoj ulici Vjenceslava Novaka na Kozali.

Nešto i ostaje

No nakon transformacije Zavoda ova se situacija mijenja, jer je luksuzna gradnja u središtu grada za posljedicu imala i visoke najamnine, nedostupne siromašnijim građanima. Stoga prvi Nacionalni kongres fašističkih zavoda za pučke kuće 1938. utvrđuje nove smjernice, dajući prednost izgradnji polururalnih kuća na periferiji. Pritom donosi i katalog s osamdeset nacrta različitih tipova pučkih kuća, kakve srećemo i u Rijeci.

Prvo radničko naselje kojem je investitor jedno riječko poduzeće bilo je naselje za radnike Rafinerije nafte Rijeka (ROMSA). Riječ je o 26 jednokatnica s po četiri stana okruženih zelenim površinama koje se uklapaju u nove ideje o izgradnji kuća nalik obiteljskima. Svaki stan na raspolaganju ima i svoj dio vrta. Naselje je projektirao poznati riječki arhitekt Nereo Bacci, milanski đak, a svečano ga je otvorio Mussolini početkom ožujka 1940.

U izgradnju naselja istog tipa uključila su se i druga dva velika riječka poduzeća, Torpedo i Brodogradilište. Djelomično sačuvano Torpedovo naselje smješteno je na području današnjeg zapadnog Zameta, a građeno je uz mnoge komplikacije zbog blizine granice i nemogućnosti dopreme materijala u ratnim uvjetima, ali je do kapitulacije Italije 1943. ipak dovršeno. Prema riječima Jasne Rotim Malvić, sveukupno je u Rijeci pod Italijom izgrađeno oko 850 pučkih stanova. Nedovršeno je ostalo naselje Brodogradilišta uz današnju Labinsku ulicu, kao i radničko naselje s deset trokatnica između današnjeg Pravnog fakulteta i Vukovarske ulice, a istu je sudbinu imalo i naselje DECSA na Vojaku. Međutim, kako ističe Srđan Škunca, zanimljivo je da nova vlast ne odbacuje projekte Fašističkog zavoda, već ih nastavlja graditi do konačne realizacije.

Od 30 planiranih kuća na Vojaku do kapitulacije Italije pod krov ih je bilo stavljeno devet, deset ih je bilo u različitom stupnju izgrađenosti, a na četirima planiranim lokacijama radovi nisu ni započeti. No Gradski odbor Sušaka odmah po završetku rata podiže zajam kod državne hipotekarne banke i dovršava gradnju naselja sa 108 stanova u 24 građevine. I uz sve kuće u naselju DECSA planirane su zelene i obradive površine, a autori urbanističkog i projektnog rješenja ovog naselja bili su Plinio Marconi i Melchiorre Bega, zapaženi akteri talijanskog novecenta između dvaju ratova.

U poslijeratnom razdoblju nastaju dva izrazito različita naselja, jedno za radnike Brodogradilišta i Tvornice motora »Aleksandar Ranković« na Zametu, a drugo za radnike »Vulkana« kod Vatrogasnog doma na Sušaku. Radničko naselje »Vulkana« izvedeno je kao mala enklava, a uključuje 12 manjih zgrada sa 62 stana i zajedničkom parkovnom površinom na površini od 1,5 hektara.

Kulturno dobro

Nasuprot tome, naselje na Zametu zamišljeno je vrlo ambiciozno, u duhu razmišljanja da su radnici najveća dragocjenost društva o kojoj treba pažljivo skrbiti i osigurati im pristojne uvjete stanovanja. Naravno, u tome su prednjačila velika i uspješna poduzeća, a posebno ona koja su radila za potrebe vojske. Za ovo je radničko naselje proveden i urbanističko-arhitektonski natječaj, na kojem je prva nagrada dodijeljena zagrebačkom arhitektu Jurju Bertolu, koji ga je organizirao na elipsastoj površini od 40 hektara i od željezničke pruge odijelio zaštitnim zelenilom. U naselju je planirano 85 stambenih građevina, pretežno galerijskog tipa, s prizemljem i dva kata, smještenim u redove pravilnih razmaka, a planirani su i javni sadržaji: kino, ambulanta, škola, zabavište i tržnica.

No projekt je doživio nekoliko prerada, pa je naselje svedeno na nepunih 20 hektara. U konačnici je izvedena 71 stambena građevina s oko 425 stanova i samački hotel s restoranom u parkovnom ambijentu. Iako građene po uzoru na nagrađeno rješenje, zgrade su bitno preoblikovane, a od planiranih javnih sadržaja izvedena je samo škola i to sedam godina nakon dovršetka stambenog naselja koje se gradilo od 1947. do 1952. uz sudjelovale radnih brigada iz različitih krajeva Jugoslavije.

Stanarima su i ovdje na raspolaganju stajale obradive čestice u zaleđu zgrada, što je korespondiralo s tradicijom radničkih naselja, ali i činjenicom da je u poraću vladala oskudica hrane pa se ljude poticalo da je sami proizvode. S obzirom da posjeduje slojevitost arhitektonske i urbanističke interpretacije proklamiranih vrijednosti poslijeratnog društvenopolitičkog sustava, Škunca smatra da zametsko radničko naselje zaslužuje zaštititu kao kulturno dobro jedne epohe.

Nakon društvenih reformi 60-ih godina poslove stanogradnje preuzimaju gradska stambena poduzeća, od kojih firme kupuju stanove i dodjeljuju ih radnicima. Vlastita naselja grade samo najbogatija poduzeća, a za ona najsiromašnija osmišljena je 1970. akcija Stan solidarnosti, s ciljem da se uz financijsku potporu Općine Rijeka i banaka osiguraju stanovi i njihovim radnicima.

Stanovi solidarnosti građeni su po rasutim lokacijama, ali postoji i primjer cjelovitog naselja na predjelu Malonji, između Zametske ceste i zaobilaznice. U nekoliko stambenih nizova i dva stambena tornja izgrađeno je više od 750 stanova, od kojih su neki zamijenili drvene nastambe privremenog radničkog naselja »3. maja«, podignutog na istoj lokaciji nekoliko godina ranije.

Posljednja riječka radnička naselja izgrađena su sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jedno je na predjelu Ćikovići u podnožju Kastva podigao »3 maj«, osmislivši ga kao naselje kućica s dvama ili četirima stanovima sa zasebnim ulazom, vrtom i garažnim mjestom. Bilo je i individualnih kuća, a radnicima su se prodavale nedovršene, s rokom otplate od 25 godina i obavezom da sami urede unutrašnjost. Drugo je naselje u Škurinjskoj dragi podigla »Luka«, koja se odlučila za dodjelu gotovih stanova, ali izvedenih od montažnih elemenata. Nažalost i ova su naselja ostala bez planiranih javnih sadržaja.

Radnici vs. djelatnici

Danas, kad više nema radnika, jer su ih zamijenili djelatnici, nestalo je i brige za radničko stanovanje. Stanove po povoljnijim financijskim uvjetima gradi jedino Agencija za društveno poticajnu stanogradnju, ali to nije socijalna mjera, već gradnja za one koji su kreditno sposobni platiti 1.100 eura po četvornom metru stana. Stoga bi, smatra Škunca, trebalo pokrenuti pravi program socijalne stanogradnje i razviti kulturu stanovanja u iznajmljenim stanovima po pristupačnim cijenama. Na taj bi se način ljudima koji nemaju razloga i mogućnosti kupiti vlastite stanove, poput samaca, ili mladih koji tek startaju u život, omogućilo da kvalitetno riješe stambeno pitanje i ne budu žrtve bezobzirnih stanodavaca koji ih ucjenjuju visokim najamninama i raznim ograničenjima, od zabrane držanja kućnih ljubimaca do toga da se nepoželjnima smatraju čak i obitelji s djecom.

Po Škuncinu uvjerenju to bi pomoglo i mobilnosti unutar društva, jer bi ljudi lakše prihvaćali poslove u drugim krajevima, bez straha da će prodajom stana u Slavoniji moći kupiti tek garsonijeru u Dalmaciji, primjerice. U konačnici Hrvati bi prestali robovati ideji da moraju osigurati vlastitu nekretninu, što je sve teže ostvariti, a kad bi se država posvetila socijalnoj stanogradnji umjesto legalizaciji bespravne gradnje vjerojatno bi bilo i više reda u prostoru.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!
Hrvatska Lutrija proslavila 45. rođendan na prepunom Zrinjevcu

Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!