Dvadeset mjeseci nakon što je Državno odvjetništvo otvorilo istragu o aferi preplaćenih bukobrana na riječkoj obilaznici i zatražilo od redakcije Novog lista dostavljanje na uvid stručnog elaborata iz kojeg je razvidno da je cijena bukobrana bila daleko veća od tržišne, nikakvih konkretnih rezultata istrage nema.

Paralelno sa izlaskom afere u javnost i pokretanjem istrage u DORH-u pokrenut je i sudski proces na Županijskom sudu u Karlovcu, jer je tvrtka Dalekovod odlučila tužiti »Autocestu Rijeka-Zagreb« nakon što je ova državna tvrtka odbila prihvatiti troškove preskupih riječkih bukobrana. Zanimljivo, nikakvog spora oko ovog posla nije bilo sve dok cijela priča zajedno sa analizom troškova nije objavljena u našem listu.

  Da bi se stvar bolje razumjela treba navesti da je krajem 2009. godine otvoren puni profil riječke obilaznice, kao i da je tada predsjednik Uprave ARZ-a bio Željko Korpar, koji je u nekoliko navrata kasnije bio pritvaran, jer se protiv njega vode procesi u slučajevima Fimi Media i Skladgradnja. U tom trenutku cijena projekta riječkih bukobrana iznosila je nevjerojatnih 165 milijuna kuna, a nositelj posla bila je zagrebačka tvrtka Dalekovod. Nakon otvaranja afere u javnosti napuhana cijena bukobrana pala je u vodu, te je nakon revizije narudžbi i tržišnih cijena ARZ isplatio oko 92 milijuna kuna Dalekovodu tražeći pritom od ove tvrtke da se sve sporne cijene korigiraju i usklade s tržišnim cijenama.

 Isti obračun u Dalekovodu nikako nisu željeli prihvatiti, te su se na kraju odlučili na tužbu u kojoj je zasad održano samo jedno ročište na karlovačkom sudu.

Dalekovod tužbom potražuje dodatnih 28 milijuna kuna od ARZ-a iz čega proizlazi da bi cijena bukobrana bila ukupno oko 120 milijuna kuna, dakle za 45 milijuna kuna manja od one prvotno procijenjene vrijednosti projekta.

  U vrijeme trajanja spora na riječkoj obilaznici nije se radilo baš ništa sve od rujna ove godine. Većina bukobrana bila je instalirana, ali posao nije bio i dovršen, između ostalog i na solarnom tunelu kod Rastočina, gdje svi paneli nisu bili dostavljeni. ARZ je stoga raspisao novi natječaj za nabavu panela za zaštitu od buke, te je s tvrtkom Werkos ugovorio izvedbu preostalih radova vrijednih oko 300.000 kuna, te je posao i dovršen ovih dana. Utvrđena jedinična cijena za transparentni (prozirni) panel kod tvrtke Werkos iznosila je 1.235 kuna, dok su isti paneli Dalekovoda trebali koštati gotovo duplo više – 2.310 kuna. Time se zorno dokazuje koliko je posao riječkih bukobrana cijenom bio napuhan i nerealno iskazan.

  Međutim, Dalekovod je na sudu ponudio svoju verziju priče, te se iz dijela dokumentacije upućene ARZ-u uz potpis predsjednika Uprave Dalekovoda Luke Miličića ispostavlja da je Dalekovod naplaćivao još skuplje panele od spomenutih 2.300 kuna. Izuzetno je zanimljiv dopis koji je trebao poslužiti kao temelj kompromisa između Dalekovoda i ARZ-a u kojem Miličić navodi kako je cijena transparentnog panela još i veća, te iznosi 2.891 kunu, što je dva i pol puta više negoli cijena utvrđena s tvrtkom Werkos, koja je ugradila posljednje bukobrane na obilaznicu.

 Dalekovod u istom dopisu obrazlaže cijenu, te nudi ARZ-u popust na više stavki, jer navode »da su pronašli dodatne mogućnosti korekcije cijene imajući u vidu otežane poslove gospodarskih subjekata u zemlji«. Tako se smanjuju režijski troškovi (15 posto), cijena materijala (6 posto), cijena rada (12 posto), te se dolazi do konačne cijene od 2.310 kuna. To doslovno znači da je Dalekovod sa ARZ-om u prošlosti još bolje i povoljnije radio negoli na riječkim bukobranima.

Stvari postaju još zanimljivije kad se uzme u obzir da je dio posla na zaštiti od buke u Rijeci odradila tzv. košarkaška veza, jer je isporuku tih izuzetno skupih transparentnih panela Dalekovod povjerio tvrtki Dieselbox iz Splita, čiji je direktor slavni hrvatski košarkaš i trener Rato Tvrdić. Član Uprave u Dalekovodu je Damir Skansi, nekadašnji predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza i brat bivšeg hrvatskog košarkaškog izbornika Petra Skansija.

 Damir Skansi ujedno ima i vlasnički udio u Dalekovodu, pa je jasno mogao imati veliki utjecaj na povjeravanje posla Dieselboxu Rate Tvrdića, koji je dobavljao iz inozemstva transparentne panele iako uz direktora ima jednog zaposlenog, te izuzetno loš pregled tržišta ukoliko se uzmu u obzir iskazane cijene. Tvrdić je i osobno nekoliko puta dolazio u ARZ i sastajao se s Korparom vezano uz ovaj posao, a Dieselbox je transparentne panele nabavljao u inozemstvu. Tko ih je, gdje i po kojoj cijeni proizveo podatak je do kojeg je nemoguće doći i s razlogom se tretira strogom poslovnom tajnom.

 Kako god bilo razvidno je da se posao mogao i morao odraditi daleko jeftinije, naravno ukoliko bi se uzelo u obzir da su cijene panela u skladu s tržištem, a ne dva ili tri puta skuplje.

Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista u ponedjeljak, 14. studenoga, 2011.