Ne posjedujem vozačku dozvolu. Ovih dana pohađam autoškolu kako bih mogao polagati »vozački«. Trenutno nemam djevojku, a nadam se da će se s vremenom pojaviti neka meni srodna duša
Jedan od najboljih mladih nogometaša Hrvatske, 21-godišnji je Riječanin Ivan Močinić. Horoskopski bik, rođen je 30. travnja 1993. godine, zahvaljujući talentu, ali i iznimnoj predanosti treninzima te silnoj energiji koju iskazuje tijekom utakmica, već je 2011. počeo nastupati za prvu ekipu Rijeke.
Paralelno sakuplja i nastupe za mladu reprezentaciju, a dolaskom Nike Kovača na mjesto selektora A selekcije, u nju ulazi i Močinić. Štoviše, postaje tek četvrtim igračem Rijeke u povijesti kojem je uspjelo doći do svjetskog nogometnog prvenstva.
Iako samozatajan, Močinić je u vrlo kratkom roku postao ljubimcem, pa i idolom riječke nogometne publike. I ne samo nje, jer za njega pokazuju zanimanje i oni, možda bolje rečeno – one, koji s nogometom nemaju baš mnogo dodirnih točaka.
Na žalost, zbog ozljede ne sudjeluje u furioznom startu svoga kluba, kako u HNL-u, tako i prednatjecanjima za Europsku ligu. Razgovor smo stoga vodili u Puli gdje se u poliklinici »Peharec« nalazi usred rehabilitacijskog procesa, istog dana kad je Rijeka igrala na Farskim otocima.
– Oporavak ide u dobrom smjeru, no vrlo je naporan, iscrpljujuć. Dnevno ga obavljamo u dvije faze, od kojih jutarnja traje i dulje od pet sati. Slobodnog vremena imam malo, provodim ga odmarajući ili u šetnji Pulom. Lijep, ugodan grad, a ima i dosta turista.
Kako vas je dojmio novi stadion?
– Super, jako mi se sviđa, mislim da ga i klub i grad zaslužuju. Na ovom sadašnjem je bilo mnogo problema za redovno odigravanje utakmica, naprosto nije više funkcionalan. Mada, s nostalgijom ću se sjećati današnje Kantride, skoro mi je čitav život vezan uz nju.
Broj mjesta na novom stadionu izaziva polemike?
– Mislim da je predviđenih 14 tisuća mjesta sasvim dovoljno. Danas se u nizu navrata puni kapacitet od desetak tisuća. Siguran sam da će gledatelja, kad dođe novi stadion biti znatno više, dolazit će obitelji, manja djeca. Uvjeren sam da će stalno biti pun. No, više od predviđenog broja bilo bi nerealno.
Rastočinac
Prepoznaju vas u Puli?
– Ne baš često, no oni koje zanima nogomet, znaju tko sam.
Pomalo ste se iznenađujuće našli na popisu reprezentativaca koji su putovali u Brazil. Kako ste se tamo osjećali?
– Jako dobro iako sam znao da zbog ozljede moja brazilska epizoda neće dugo trajati. Vratio sam se nakon deset dana, no nadam se da ću nakon oporavka opet biti na reprezentativnom spisku, i da ću se pojaviti u kvalifikacijama za europsko prvenstvo u Francuskoj.
Iako ste ostali bez nastupa u Brazilu, ipak ulazi u anale da je nakon jako puno godina netko od nogometaša rođenih i poniklih u Rijeci stigao do svjetskog nogometnog prvenstva.
– Da, poznat mi je taj podatak, a on me čini još ponosnijim. Nedavno me nazvao i selektor Niko Kovač, raspitivao se za moje zdravlje. Nalazi se u Hrvatskoj, prati nastupe potencijalnih kandidata za reprezentaciju. Njegov poziv mi vraća vjeru da ostajem na reprezentativnom popisu.
Budite veliko zanimanje javnosti, mladih pogotovo, no o vama u medijima skoro da nema značajnijih privatnih podataka. Iz kojeg riječkog kvarta dolazite?
– Rođen sam i odrastao na Rastočinama gdje smo živjeli do moje 11. godine. Nakon toga selimo na Kantridu, nedaleko željezničkog podvožnjaka gdje i danas stanujemo, tako da na većinu treninga idem pješice. Što se pak tiče nogometa, od prvog sam treninga u Rijeci. Počeo sam kad mi je bilo samo osam godina, u prednatjecateljskoj skupini »mlađi morčići«, a prvi mi je trener bio Damir Markanović. Istina, jednu sam sezonu bio na posudbi u riječkoj Lokomotivi, no bez obzira na to, već sam dakle 13 godina igrač Rijeke.
A školovanje? Gdje ste pohađali osnovnu i srednju školu?
– Iako sam dakle u osnovnu školu krenuo s Rastočina, pohađao sam talijansku školu Gelsi. Nakon nje upisujem Salezijansku gimnaziju, sportski razred.
Nedvojbeni ste idol mladih u Rijeci. Osjećate li to kao teret ili ste ponosni da vas vole? – Ponajprije – ne mislim da sam idol mladih. Pretjerano je tako razmišljati. Imam ja i svojih mana, to bi vam moji doma najbolje mogli ispričati. S druge strane, ponosan sam na to koliko mladi vole Rijeku. Posjetili smo neke od osnovnih škola – bilo je iznimno lijepo. Dočekali su nas u majicama, dresovima, pjevali su navijačke pjesme… Tad čovjek shvati da prema njima, prema najmlađima kao sportaš moraš biti posebno odgovoran. Ono što im poručujem, ne kao idol nego kao mladi sportaš, jest da dolaze na sportska borilišta, da se i sami bave sportom, da uče jer sportske karijere čak i kad su uspješne, ne traju dugo. Ponosan sam, kako da ne kad me traže autograme, kad mi skandiraju, ali idol… To ne, nitko nije savršen.
Sasvim solidan učenik
Kakav ste bili učenik?
– Dobar, odgovoran, nije bilo problema. Nisam završavao s odličnim, no bio sam sasvim solidan učenik. Nije baš lako uskladiti ozbiljno treniranje i učenje, no mislim da u svemu tome nisam bio loš.
Roditelji su vam profesori književnosti. Otac je bio i vrsni nogometaš. Kako su vas odgajali: knjigu u ruke ili loptu u noge?
– U svakom slučaju – knjigu u ruke. U tome je posebno prednjačila mama, njezina je želja bila da studiram medicinu. Tata je također davao prioritet školi, no uvijek su mi davali poticaj i u onom drugom: loptu u noge. Vrlo sam brzo došao do spoznaje da je nogometna karijera varljiva, da je obaveza svakog sportaša, ma koliko se profesionalizirao, da završi najmanje srednju školu. Pogledajte – odlično me krenulo, a onda je stigla ozljeda koja me već skoro dva mjeseca drži podalje od nogometnih terena. A takve su stvari kod sportaša česte.
Upisali ste fakultet?
– Jesam, Pomorski, no vrlo brzo sam uvidio da ozbiljan studiji i ozbiljna nogometna karijera ne idu zajedno pa sam ga prekinuo.
Znači povratak u klupe slijedi nakon karijere. Kao Zvonimir Boban ili Ivan Mance primjerice?
– Nikad se ne zna, no u ovom sam trenutku izrazito posvećen nogometnoj karijeri.
Osim nogometa, koji vas još sportovi zanimaju, što pratite? – Obožavam skoro sve spotove, posebno one s loptom. Okušao sam se u mnogima, igrao sam, u školi, i rukomet, volim vaterpolo, tenis. Jako volim sport. Veseli me i to da je u Rijeci sve kvalitetnija sportska scena, da su rezultati mnogih klubova sve bolji i bolji. Bilo bi mi drago da još ojača košarka, da se i ona vrati na razinu nekadašnjih uspjeha. Često odem do bazena na Kantridi – fasciniran sam koliko je tamo djece što se bave plivanjem. Jako mi je drago kad vidim kakva atmosfera vlada na bazenu.
Nemam vozačku
Kako danas roditelji gledaju na vašu karijeru. Naišao sam na podatak da ne dolaze na utakmice jer se »previše živciraju«?
– Mama izrazito ne prati moje nastupe. Mislim da je samo jednom bila na utakmici, kad mi je bilo nekih deset godina. Ne gleda ni televizijske prijenose, eventualno na radiju poprati neki od njih. Tata je dok sam bio mlađi bio češći posjetitelj, danas je iznimno rijedak gost na utakmicama. Kaže da ga nervira gužva, buka oko nogometa. On voli utakmice pogledati na miru, proanalizirati ih, a na stadionu je to uglavnom nemoguće. Što se tiče treniranja u mojim mlađim danima, ni sam nisam volio da me otac promatra.
Uz nogometaše se vezuje i jedan luksuzni, rastrošni stil života. Dijelom nam to pokazuje i parkiralište na Kantridi. Vas nismo viđali u njemačkim limuzinama?
– Niste ni mogli jer uopće ne posjedujem vozačku dozvolu. Točnije, upravo ovih dana pohađam autoškolu kako bih mogao polagati vozački. Da, na Kantridi ima luksuznih automobila, Sharbini, Krstanović ili prije Benko imaju možda najbolje primjerke, no i kad položim odlučit ću se za neki manji automobil, svakako ne pretjerano skup. Uostalom, nakon položenog vozačkog i ne smijem voziti automobile snažnije od stotinjak »konja« tako da nema opasnosti od nekog silnog luksuza. Ma i nije moj stil. Obilazimo ovih dana salone, imam i uži izbor, bit će nešto manje, okretno, moderno.
Nogometaši se često vezuju i uz modnu scenu, odnosno njezine protagonistice?
– Ne krećem se uz modne piste tako da baš i nisam u takvoj »opasnosti«, teško da će u mojem slučaju doći do ponavljanja stereotipa »nogometaš i manekenka«. Trenutno nemam djevojku, a nadam se da će se s vremenom pojaviti meni srodna duša.
Ništa dakle od braka u mladim godinama?
– Kako sada stvari stoje, sigurno ne. Kad razmišljam o braku, mislim da prije 25. godine ne bi trebalo do njega doći. Mada – neke se stvari ne mogu baš tako prognozirati.
Imate izgrađen i svoj stil. Tko vas modno savjetuje?
– Nitko pretjerano. Frizura je moj odabir, volim dužu kosu. Kad sam kratko ošišan, naprosto se ne osjećam ugodno. Mada ova frizura, duge su mi »šiške« znale smetati na treninzima tako da sam ih morao skratiti. Godinama idem kod iste frizerke, u središtu grada nedaleko Riječke gimnazije. Kod garderobe preferiram sportski, casual stil. Udobno, majice s kapuljačama, taj đir.
Slično kao vaši navijači?
– Da, oni mlađi. Svi vam mi, generacijski, imamo sličan modni ukus.
A izlasci? Rijeka je poznata kao grad iznimno bogato strukturirane glazbene scene, s jednakom takvom lepezom mjesta za izlaske. Što preferirate u tom smislu?
– Volim svu dobru glazbu. Dio utjecaja je na mene ostavila tri godine starija sestra Marta. Trenutno u Trstu studira jezike – talijanski, engleski i njemački. Ona je uvijek bila glazbeno angažirana, obožava punk scenu. No, nije me do kraja uspjela »zaraziti«. Mada volim i taj zvuk, naš, riječki – Let3, Urban. Ali zapravo ne postavljam žanrovske granice, ni kod domaće ni kod strane glazbe. Ono što nikako ne slušam su »cajke«, turbo folk, to nikako. A ono što me pomalo smeta je što se na Kantridi, prije utakmice ili na poluvrijemenu, manje puštaju izvođači s riječke urbane scene. Mislim da je toga nekad bilo više.
Poznata je vaša ljubav prema milanskom Interu? S obzirom na do sada pokazano, ni odlazak, jednog dana naravno prije kojeg ćete pomoći Rijeci da dođe do titule, u taj klub nije isključen? – Inter, da. Volim taj klub od najranije mladosti. Ne, nije to neka obiteljska tradicija, jednostavno sam u dobi od nekih šest, sedam godina obožavao Ronalda. S obzirom da je on igrao u Interu, postao je moj omiljeni klub. Igrati u Interu? Moralo bi se mnogo toga posložiti, no nikad ne reci nikad. Moja je želja da jednog dana, nastavim li karijeru u inozemstvu, igram u nekoj od liga »petice«. Ili u onim državama gdje je Rijeka igrala Europsku ligu. Volim i njemački nogomet, no ipak je moj stil najbliži mediteranskom krugu – Španjolska, Italija, Francuska.
Ne izlazim noću
Niste mi rekli za izlaske?
– Rijetko idem na mjesta gdje se izlazi noću. Da budem iskren, zadnji sam put bio na jednom takvom mjestu nakon osvajanja kupa, u Phanasu. No ni tad se zadržavam dugo. Češće izlazim u restorane. Dijelom i zbog toga da roditelje poštedim stalnog spremanja obroka. Mi sportaši trošimo dosta kalorija, često smo gladni, volimo pojesti kvalitetnu hranu. Volim ribu, sviđa mi se novootvoreni Molo Longo, a s društvom znam i do Ugora. S obzirom da sam dobar prijatelj s dosta igrača koji nisu iz Rijeke, često s njima izađem. Riba ili meso? Meso, ipak. Dobar biftek je uvijek ispravan odabir. Jako sam zadovoljan i s našim restoranom na stadionu, odlično kuhaju.
Prijatelje i prijateljstva vezujete uz dane odrastanja ili ste veći broj njih sklopili nakon uzleta nogometne karijere? S kojim se od igrača Rijeke najbolje slažete? Tko vam je na putovanjima »cimer«?
– Većina mi je prijatelja ostala iz raznih perioda odrastanja. Povezani smo i danas, a imam i dosta dobrih kolega iz ekipe. Mnogo smo se prošle sezone naputovali, imam više onih s kojima dijelim sobu.
Publika, Kek i suigrači dakako, u rujnu vas očekuju u ekipi. Mi vam također želimo brzo ozdravljenje, nastupe s Rijekom u Europskoj ligi?
– Jako sam se zaželio nastupa, silno mi nedostaje nogomet. Prema svemu što trenutno znam i osjećam, dobro se oporavljam, za nekih tjedan dana mogao početi s treninzima. Težak je povratak nakon tako duge pauze, ali ne bojim se. Dat ću sve od sebe. Europska liga? Bilo bi divno. Iskustvo, sigurnost i samopouzdanje koje smo dobili u lanjskim nastupima neprocjenjivo je, bit će nam od velike koristi i ove sezone. Ekipa stalno raste, ništa nije nemoguće.
