Bila je to uvijek pomalo nadrealna slika. Stasita gospođa, s nečim tako otmjeno renesansnim u svom izgledu, guste crne kose skupljene u punđu. S jednom potrebnom distancom, a opet tako otvoreno, iskreno, gospodski susretljiva u razgovoru. I velika »rostfraj« ploča na kojoj su lagano cvrčali ćevapi. Pa lepinja ovlaš namočena u posudi gdje su se miješali vrela voda i »moča«. Da bi nakon »kupanja« i ona na ploču. Pregršt luka – i slina koja se tako nestrpljivo skupljala u ustima konačno se mogla primiriti.

Kad bi netko u kviz uvrstio milijunsko pitanje »naziv poznate ćevabdžinice na Zametu«, svaki bi odgovor bio isti – Fadila. A nije, jer pravi naziv tog jedinstvenog mjesta koje se nalazi nedaleko glavnog zametskog križanja, onog ulica Bože Vidasa i Ivana Ćikovića Belog je – »Park«. Ali tako je to kad vlasnik, bolje rečeno radnica jer gazda pečenjare bio je suprug Muhamed Tokalić, nadraste ne samo mjesto gdje radi nego i čitavu »branšu«, ma i mnogo više od toga.

Fadila Tokalić je postala brendom daleko prije nego što je taj pojam ušao u pomodarske rječnike. Naprosto, kad bi se reklo »ćevapi« misao je bila samo jedna – Fadila. Nemoguće je u novijoj povijesti Rijeke pronaći sličan primjer. Možemo se truditi, napinjati u razmišljanju, možemo i predlagati, ali unazad pola stoljeća nećemo naći bilo što slično – Fadili.

A bilo je tako ne samo zato što je vlasnica lika, dijela i »brenda« bila jedinstvena osoba nevjerojatne energije, nego i zbog toga što je u svakom smislu generacije koje su tada stvarale Rijeku, podigla na noge. Bilo je to vrijeme pune zaposlenosti metropole Kvarnera. Ne samo u danas pretužnom »3. maju« nego i u ostalim poduzećima iz »Doline gladi« kao se nazivalo potez od Pioppe do Mlake. Radili su tu naveliko i Torpedo, INA, Metalografički, ma radilo se i u remizi gdje su se popravljale lokomotive: svaki je kutak Industrijske ulice vrvio radnicima. Mnogi su od njih bili – samci. A njima je, uz nogomet nedjeljom, najveće veselje bila – Fadila. Jer dok se u menzama jelo tako-tako, u savršeno jednostavnoj limenoj pečenjarnici skrivenoj hladom drveća se – gostilo. Skoro ritualno, baš kao što bi ih Fadila pripremala, te slasne mesne smotuljke prinosilo se ustima. Pa komad lepinje. I malo luka. Promatrala bi Fadila tu gladnu ekipu netom pristiglu iz Torpeda ili brodogradilišta s majčinskom brigom.

– Jesi li dobro, kako su tvoji kod kuće, kad ćeš do njih?

Bila su to pitanja koja su liječila nostalgiju samaca. Jer i Fadila je zajedno s voljenim Muhamedom jednom tako stigla iz svoje Bosanske Gradiške.

A i velika većina današnje akademske zajednice Rijeke nemalo svojih položenih ispita ima zahvaliti – Fadili. Nosilo se te male, tako naše, energetske mesne pločice obložene lepinjom i zaštićene papirom kako u sobičke roditeljskih stanova, tako i u one iznajmljene. Da bi se uz pomoć njih lakše probdijelo noći prije ispita. Padali su uz Fadilinu pomoć »histologije«, »rimska prava«, razne matematike na ekonomiji, građevini ili strojarstvu, pa sve do lingvističkih muka na Pedagoškom. A kad bi se te ključne ispite položilo, častilo se opet kod – Fadile.

Da, pravi jedinstveni i istinski brend nove Rijeke. Prije i poslije rata koji je svom silinom zadesio kako Hrvatsku, tako i Bosnu i Hercegovinu. A voljela je Fadila dok je rat raseljavao ljude svijetom pomagati i darivati. Nevjerojatnom nesebičnošću svakog kome je bilo potrebno. Ekumenski blago, svojoj i svim drugim vjerama koje je snašla ratna muka. Malo je, na veliku žalost i same Fadile, bilo ljudi koji su tako jednostavno, a tako mudro, znali koliko nam zapravo malo treba da bismo bili sretni, siti i odjeveni, a da uvijek mnogo možemo darivati drugima.

Svaka smrt znači i bolni rastanak. Teško je stoga tješiti obitelj, djecu, unuke, praunuke i njihove familije. Ali i oni će znati kad bol malo popusti da dobri duh istinske, stasite gospođe s crnom punđom nije otišao s ovozemaljskim smirajem njezina tijela. Fadila Tokalić je naprosto jedna od onih rijetkih, stoga i nezaobilaznih gradskih točki oko kojih se vrti urbano tkivo grada, oko kojih gradovi zapravo i nastaju. A takvi ljudi nikad ne umiru.

Otišla je Fadila. Smireno, u hospiciju na Belvederu. Otišla je tamo gdje je bila već i za života – u legendu. A svi mi koji se na ovozemaljski način želimo od nje oprostiti, naći ćemo se danas, u subotu 1. rujna na groblju Drenova u 11 sati. I još jednom mislima preletjeti po svim našim stasanjima uz Fadilu. Odmjerenu ženu čija su se ljepota i mudrost prelamali u nečem naizgled tako jednostavnom kao što su to ćevapi. Ali ne bilo kakvi. Fadilini ćevapi naših odrastanja.