Ultimativna smjesa

Ekoplus ima novi plan: Smrad s Marišćine tjerat će prskalicama punim sode bikarbone

Marinko Glavan

Foto: Silvano Ježina

Foto: Silvano Ježina

Uz rub odlagališta zasadit ćemo zeleni pojas, odnosno stabla, koja sprečavaju širenje mirisa. U postupku smo prikupljanja ponuda za projektiranje i izgradnju sustava raspršivača uz obode odlagališta, koji raspršuju supstancu na bazi sode bikarbone, koja uvelike doprinosi smanjenju pojave neugodnih mirisa, kažu u Eko plusu



RIJEKA Eko plus će uložiti 250 tisuća kuna u sadnju zelenog pojasa na rubovima Centralne zone za gospodarenje otpadom Marišćina, a u pripremi je i projekt »vodene zavjese, prema iskustvima sa zagrebačkog Jakuševca, oboje kako bi se dodatno smanjila pojava neugodnih mirisa s Marišćine, najavio je direktor Eko plusa Josip Dedić.


Dedić ističe kako Eko plus ne negira pojavu neugodnih mirisa, ali i da je dosad već poduzet niz mjera kojima se ta pojava nastoji svesti na najmanju moguću mjeru. U suradnji s Nastavnim zavodom za javno zdravstvo, uz pomoć mjernih stanica na više lokacija oko Marišćine redovno se prati emisija različitih tvari, a započelo je i praćenje kvalitete zraka olfaktometrom, uređajem za mjerenje različitih mirisa, a na temelju dosad dobivenih rezultata, prema Dedićevim riječima, kontinuirano se radi na smanjenju emisije neugodnih mirisa.


Zagrebačka iskustva


– Prije svega, želim naglasiti da mi ne negiramo pojavu neugodnih mirisa u naseljima. Međutim, ona nije ni toliko česta ni dugotrajna kao što se to želi u javnosti prikazati. Utvrdili smo da se, zbog specifične ruže vjetrova, povremeno zaista događa da se neugodan miris prenosi s Marišćine do nekih naselja i tamo zadržava. S druge strane, identificirali smo sve moguće izvore tih mirisa i poduzeli čitav niz mjera da ih otklonimo. Reparirali smo biofilter MBO postrojenja, uveli drugačiji režim otvaranja i zatvaranja vrata prihvatne jame, kako bi ona bila čim kraće otvorena, te kako bi se izbjeglo da u vršnim satima više vrata bude otvoreno istovremeno.




Čišćenje mehaničkog sustava sada se odvija u zatvorenim uvjetima, a proveli smo i niz mjera na uređaju za pročišćivanje otpadnih voda. Što se odlagališta ostatnog otpada tiče, on se prekriva posebnim folijama, a u pripremi je i pogon za proizvodnju odlagališnog plina, iz kojeg ćemo proizvoditi električnu struju, kaže Dedić.


Mjere će se provoditi i dalje, dodaje, s ciljem da se neugodni mirisi svedu na minimum.


– Uz rub odlagališta zasadit ćemo zeleni pojas, odnosno stabla, koja sprečavaju širenje mirisa. Osim toga, razgovarali smo s kolegama iz Zagreba, koji primjenjuju takozvanu vodenu zavjesu, te smo u postupku prikupljanja ponuda za projektiranje i izgradnju sustava raspršivača uz obode odlagališta, koji raspršuju supstancu na bazi sode bikarbone, koja uvelike doprinosi smanjenju pojave neugodnih mirisa.


Razumijem da ljudi osjećaju neugodan miris i da ih to iritira, ali poduzimamo mjere, a za svaki zahvat potrebni su vrijeme i sredstva, rekao je Dadić.Direktora Eko plusa pitali smo što je s otpadnim vodama, snimljenim kako otječu s Marišćine, no Dadić kategorički tvrdi kako je riječ o oborinskim, a ne otpadnim vodama s deponija.

– U tekstu objavljenom na portalu Novog lista navodi se kako to »nije zezancija«. Jednako tako nije zezancija sudjelovati u obmanjivanju javnosti neprovjerenim informacijama jer to podliježe kaznenom zakonu. Fotografije objavljene na portalu i Facebook stranici Novog lista preuzete su od organizatora prošlotjednog prosvjeda, ali prikazuju šaht iz kojeg istječe oborinska voda, a ne otpadna voda s odlagališta.


Analiza vode iz tog istog šahta, uzete tog istog dana, koju je napravio Nastavni zavod za javno zdravstvo, pokazuje da je riječ o čistoj, oborinskoj, a ne nekakvoj otpadnoj vodi. Kod velikih količina oborina, pokazalo se da naš upojni bunar ponekad ne može upiti svu količinu oborinske vode, ali pripremamo povećanje njegovih kapaciteta. Dan nakon prosvjeda objavljene su fotografije i video iz 2017. godine, opet optužujući nas da ispuštamo zagađenu vodu, bez mogućnosti i prilike da prikažemo činjenice i stvarne dokaze.


Pošto se analizom utvrdilo da nema opasnosti od zagađenja izvora pitke vode, kao i da ne ispuštamo zagađenu vodu u okoliš, hoće li nam sada biti omogućeno da javnost dobije ispravnu informaciju, pita se Dedić, dodajući kako je »možda vrijeme da Eko plus potraži zaštitu pravne države«.



Ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije Vladimir Mićović potvrdio je Dedićeve navode o ispitivanju voda s Marišćine, istaknuvši kako se kontinuirano provodi nadzor i nad izvorištima pitke vode na području do kojeg dolaze vode s tog područja, a sva su ispitivanja pokazala da zagađenja nema, čak i na nekoliko izvora koji se više ne koriste za vodoopskrbu, ali se i dalje nadziru. Što se kvalitete zraka tiče, mjerne stanice zabilježile su povremena prekoračenja dopuštenih koncentracija, ali u okviru zakonom dopuštenog godišnjeg broja prekoračenja.



Opravdan zahtjev prosvjednika


– Kao javna tvrtka svjesni smo da je naš rad podložan kritici javnosti i dapače, javnost mora biti korektiv, ali kritike bi trebale biti utemeljene na činjenicama i dokazima, a ne subjektivnim stavovima jedne grupe ljudi, kojoj su mediji, građani i institucije sredstvo manipulacije za postizanje osobnih ciljeva, kaže Dedić.


Zahtjev prosvjednika za izdvajanjem biološkog otpada u posebne spremnike i njegovu preradu kompostiranjem, Dedić smatra opravdanim, te navodi kako je to dio EU direktive, no to je, tvrdi, stvar koja se, prema sadašnjoj regulativi, treba rješavati na razini jedinica lokalne samouprave, čija komunalna društva moraju organizirati prikupljanje otpada, a gradovi i općine infrastrukturu za obradu biootpada.


– Tvrdnja da se biootpad ne odvaja jer je potreban Marišćini za proizvodnju goriva iz otpada je potpuno netočna. Nama je za proizvodni proces potrebna vlaga, a ona ne mora nužno dolaziti iz biootpada. Od otpada koji prihvaćamo, u prosjeku se oko 30 posto izdvaja u separatorima, to je uglavnom metal, plastika i staklo, a još oko 30 posto je voda koja se obrađuje u pročišćivaču. Od ostatka dio se prerađuje u gorivo iz otpada koje se spaljuje u cemantari Holcima, a dio neaktivnog otpada se odlaže na odlagalištu.


Za proizvodnju goriva nama nije potreban biološki otpad, međutim, jedinice lokalne samouprave morat će izmijeniti prostorne planove, prilagoditi sustave prikupljanja otpada, osigurati zemljište za kompostane, izraditi studije utjecaja na okoliš i tako redom, pri čemu će sigurno biti velikog otpora javnosti, a i radi se o dugotrajnim procesima.


Mislim da bi bilo daleko prihvatljivije, a i ekonomski opravdanije, da se u budućnosti projektira i izgradi postrojenje za obradu biootpada na razini županije, što bi sigurno bilo učinkovitije, te brže ostvarivo nego da svaka jedinica lokalne samouprave gradi svoje, kaže Dedić.