Grad: Rijeka
Danas: 25° vedro
Sutra: 12° 29° vedro
22. kolovoza 2017.
Čovjek široke ruke

DOBROTVOR I FILANTROP Anonimni Riječanin pomaže ljudima u nevolji. Za Novi list je otkrio - zašto

Mnogo je onih kojima je pomoć potrebna, a ovome Riječaninu misija je bezrezervno pomaganje / Foto ISTOCK
Mnogo je onih kojima je pomoć potrebna, a ovome Riječaninu misija je bezrezervno pomaganje / Foto ISTOCK
Autor:
Objavljeno: 25. srpanj 2017. u 7:28 2017-07-25T07:28:00+02:00

Punih 27 godina radio je u pošti, na broju 988, okušao se zatim, djelomično uspješno, u privatnom biznisu, a onda mu se »dogodila situacija koja mu je osigurala egzistenciju« i došao je u priliku da ispuni obećanje koje si je zadao dok se još, kao i većina ljudi, mučio kako izvući mjesec. Pomaže brojnim bolesnim ljudima, djeci, siromašnima, braniteljima… a jedno od njegovih dobrih djela ovih dana pomoć je mladoj šahistici Anamariji Radiković da otputuje na svjetsko prvenstvo u Urugvaj

Nedjelja ujutro. Najprije zvoni službeni telefon. Rano je, prerano. No pozivatelj je uporan. Ne odustaje punu minutu. Na displeju, njegov broj. OK, pomislih, zvat ću ga kasnije, kad se razbudim. Nije prošlo ni par sekundi, sad zvoni privatni telefon. Pogledam displej. Opet on. Uporan k'o mazga. Zamišljam ga s druge strane »žice«. Nervozan je, ne javljam mu se. Sigurno psuje u slušalicu što mu se ne javljam. 'Ajde dobro. Prihvaćam poziv, spajam liniju.

– Pa gdje si ti, čovječe!? – kaže umjesto da poželi dobro jutro. – Čitam taj vaš Novi list. Ko' ti je ta mala – pita.

– Koja, ne razumijem – odgovaram dok se razbuđujem.

– Jel' ti mene zaje...! Pa ova mala koja ne može u Urugvaj na svjetsko prvenstvo u šahu. Vi ste danas to pisali.

Prebirem misli. A da, ta mala, Anamarija. Glavni urednik Edi Prodan o njoj je napravio dobru priču. Anamarija je najbolje rangirana šahistica Hrvatske u svojoj dobi do 14 godina. Oko 50-og je mjesta u Europi, a oko 70-og u svijetu. Odigrala je čak remi s velikim Garijem Kasparovom! Fora je u tome da ona nema 25 tisuća kuna za put na svjetsko prvenstvo. Hrvatski šahovski savez ne pokriva to putovanje i natjecanje. Predaleko je i preskupo.

– Znaš li ti, čovječe, što će njoj značiti ako ipak ode? Ja ću joj to platit. 'Ajde zovi joj starce, riješi to! Ja plaćam! Sutra ujutro marenda u Gardens'u u 11. Nemoj mi kasnit, čuješ! Javi mi odmah što si dogovorio.

Bas mog sugovornika je predubok, preozbiljan, gotovo zapovjedan, a moja želja da kao novinar i posrednik pomognemo Anamariji prevelika da ga ne poslušam.

Kap u oceanu

I šta mi je drugo preostalo nego u nedjelju ujutro odmah buditi glavnog urednika, on Anamarijine roditelje, da bi ih ja nazvao i kroz nekoliko minuta njemu potvrdio sutrašnji sastanak i marendu. Roditelji, naravno, oduševljeni. Ej, pojavio se nepoznat netko i u rano nedjeljno jutro, dok se još boja na stranicama Novog lista nije osušila, preuzeo na sebe financiranje putovanja njihove Anamarije!

Ponedjeljak ujutro: 10.45. Garden's. Sjedimo i čekamo Anamariju i roditelje. Dogovorno smo došli malo ranije. Upoznajem ga s detaljima priče oko Anamarije i njene kratke, ali izuzetno dojmljive i obećavajuće šahovske karijere. Pažljivo sluša. Vrti čačkalicu u ustima.

– To je to. Anamariji i mami koja mora biti u pratnji plaćam 25 tisuća kuna. U tom iznosu su dvije povratne aviokarte za Montevideo i smještaj za mamu. Anamariji smještaj plaća šahovski savez, jel' tako? Jesam dobro shvatio? 'Ko joj kupuje sportsku opremu? – pita dok sliježem ramenima.

– Nemam pojma. Šta ja znam.

– OK, ja kupujem! Pa neće cura iz Rijeke na svjetsko prvenstvo u Urugvaj, a da nema hrvatsku opremu! Reci roditeljima da ću joj kupiti trenirke, dresove sve što treba.

U taj čas stižu roditelji. Upoznaju svog dobrotvora. Steglo ih u grlu pa se više zahvaljuju pogledima nego riječima. Potrajalo je to druženje kojih sat vremena, razmijenili su se potrebni podaci oko plaćanja i svatko je otišao na svoju stranu.

Nije to bilo jedino dobro djelo koje je on napravio u tim danima. Ono je samo kap u moru, u oceanu njegove pomoći ljudima. Do njega svakakvim putevima, nekad to bude zaobilazno, a nekad direktno, dođe informacija da nekome treba pomoć. I on reagira. Tih je dana jednoj obitelji u Rakovici, obitelji s dvoje djece u teškim stanjima, sam od sebe kupio i poslao perilicu. Naprosto mu je došlo da pomogne. E da, odlazeći s marende u Garden'su počastio je svoje drage prijatelje, dvojicu navijača Rijeke, iznosom koji im osigurava put u Salzburg, na nogometnu, kvalifikacijsku utakmicu za Ligu prvaka. Onako, usput, gurnuo im je nešto… Sa smiješkom objašnjava da oni znaju gdje se dnevno kreće pa eto, ponekad, i njih na njegovoj ruti…

– Ma svi su mi oni dragi, znam ja kako je to nemati, a treba ti…

Nego, tko je ON? Tko je taj čovjek koji tako nesebično dijeli svoj novac? Zašto to radi? Odakle tolika količina i empatije i građanske, ljudske odgovornosti onoga koji ima da pomogne onima koji nemaju?

ON je filantrop i dobrotvor. Koliko god to u današnje vrijeme zvučalo suludo i nevjerojatno, njegova je misija – pomaganje. Pomno pobrojen, popis njegovih financijskih donacija napunio bi cijelu jednu novinu! Nebrojeno je to ljudi i situacija u kojima uskače u pomoć ne pitajući gotovo ništa, osim: za što vam treba i koliko vam treba. To je njegov modus vivendi. Bezrezervno pomaganje u kojem ništa ne traži zauzvrat.

A modus operandi? Negdje nekako sazna ili pročita nešto o nekome i odmah, bez zadrške, nema tu previše premišljanja, kalkuliranja i procjenjivanja, odlučuje pomoći.

Ostvarivanje sna

– Znaš, nisam ja oduvijek imao novaca. Tek zadnjih pet godina mi je krenulo. Dogodila mi se situacija koja mi je osigurala egzistenciju. I onda sam došao u priliku da pomažem, da ispunim obećanje koje sam sebi dao još prije, dok sam se, kao i većina ljudi, mučio kako izvući mjesec. A obećao sam si – ako ikada budem imao novaca i ako bilo kome tim novcem budem mogao pomagati, to ću i činiti! Ja sam svoj san i svoje obećanje ispunio i ispunjavam ih svakog dana – kaže naš sugovornik, anonimni Riječanin koji je nakon jednog posla života otprije pet godina dobar dio svojeg imetka podijelio drugima. On se, pak, a autor teksta dobro ga poznaje i otprije, nimalo nije promijenio. Ostao je isti: živi na istom katu, u istom neboderu, u istom riječkom kvartu. Druži se s istim ljudima. S istim ljudima igra karte. Istim rutama šeće gradom i Opatijom. Jedino je opušteniji jer ga više ne opterećuju brige svakog prosječnog Hrvata oko plaćanja životnih troškova. I puno je, puno sretniji jer mnogima pomaže.

– Pitam ja tebe kako ne pomoći maloj šahistici Anamariji? Dijete ima svoje snove, talentirana je, uporna i posvećena. I sad bih ja koji joj mogu pomoći trebao okrenuti glavu kao da me za to nije briga. E pa ja nisam takav! Nit' ću ja propasti za tih 25 tisuća kuna, nit' će se ona obogatiti. Ali smo oboje sretni. Tako ja funkcioniram – kaže naš sugovornik.

Njegova životna priča može se svesti na nekoliko zanimljivih i smiješnih crtica: punih 27 godina, sve do 2003. radio je u pošti, na telefonskim informacijama, onom znamenitom 988!

– Uuu, dobar sam bio! Često rekorder po broju primljenih poziva. Jednom sam, u samo jednoj smjeni, dao informacije o 1.200 brojeva! Čak 1.000 brojeva znao sam napamet! Ljudi ne bi ni završili svoj zahtjev, a ja bi ga izrecitirao – prisjeća se sa smiješkom. Onda je poželio ući u privatni biznis: malo s nekretninama, malo posredovanja, razni razvojni projekti, no više mu je to, onako poštenom i otvorenom, išlo unatrag nego unaprijed. Upoznao je, kaže, puno dobrih ljudi, ali i loših, pa i onih jako poznatih koji su mu se zamjerili, prevarili ga i ostali dužni. Te, dvijetisućite, bile su godine teškog života.

– U jednom trenutku žena, ja i dvoje djece živjeli smo od njenog malog prihoda, minimalne mirovine. I onda se situacija sretno preokrenula. Izvukli smo se. Otad pomažem i pomagat ću – kaže.

I počeo je pomagati. Nije mogao ostati gluh na pozive onih kojima treba pomoći. Ubrzo se, narodnom predajom kako to uvijek i biva, saznalo da postoji taj čovjek koji ne odbija nikoga. Pomažući, shvatio je da svaka nevolja ima svoju priču, svoj kontekst, svoj prapočetak, svoju tugu i ponekad sretni završetak. A nema kome nije pomogao. Od konvencionalnih pomaganja i brojnih donacija Dječjoj bolnici Kantrida za opremanje odjela onkologije i kupnje inkubatora za transport novorođenčadi, što je samo manji dio onoga što im je omogućio, pa do pomoći u zbrinjavanju beskućnika kojima je uređivao prostore za boravak. Donirao je brojnim bolesnim ljudima, djeci, siromašnima, pomagao je braniteljima…

Sudjelovao je u raznim akcijama, za znane i neznane, javnosti poznatije i slučajeve o kojima nitko ništa nije znao pa ni danas ne zna. Pomagao je nepokretnima, slijepima, nemoćnima, starima, napuštenima… Srcu mu je posebno prirastao 74-godišnji riječki beskućnik Josip Vrkić poznatiji kao Pepić, koji je najviše njegovim angažmanom, nakon teksta u našem listu, sklonjen s riječkih ulica i iz šume iznad Bivija gdje je godinama živio pod vedrim nebom. Naprosto, svima kojima je to potrebno, on je pomagao i nastavlja pomagati. Iznosi kojima anonimni riječki dobrotvor pomaže su golemi, često nezamislivi kad je riječ o donacijama samo jedne osobe. O iznosima, razumljivo, ne želi. Kao ni o detaljima. Ne želi o imenima ljudi kojima je spašavao zdravlje i živote ili olakšavao život plaćanjem dugova i računa.

– Puno je to novaca. S vremenom sam ipak malo oprezniji. Ni s kim se oko novca ne želim svađati. Jedino želim znati i biti siguran da sam pomogao onome kome je pomoć stvarno potrebna – kaže čovjek koji je nesumnjivo najveći riječki privatni donator.

Nogometna priča

Novac mu je pomogao još u nečemu – u nogometu!

– Nogomet je moja priča. Uspio sam preuzeti jedan riječki klub koji je bio u nokautu. S prijateljima smo ga podignuli do razine da smo nakon HNK Rijeka drugi najorganiziraniji klub u regiji. U proljeće 2013. klub nije imao ni pet lopti ni komplet dresova. Počeli smo okupljati trenere, počeli smo dovoditi djecu, formirati ekipe i sada imamo gomilu sretne djece koja se natječu u svim dobnim skupinama, imamo rezultate i uspjehe. Ej, zamisli kad ta djeca odu na proljetne pripreme u hotel Maestral u Novigradu ili na zimske pripreme u Ravnu Goru! Pa znaš li ti, čovječe, što to njima znači?! Zadnje tri godine ja im to sve plaćam, sve ide iz mog džepa, i neka ide! Djeca to zaslužuju. Treba vidjeti radost te djece kad dobiju besplatnu opremu, trenerke, dresove….

To je njihovo ostvarenje sna. U našem klubu djeca teškog imovinskog stanja ne samo da ne plaćaju članarinu, nego ih opremamo za školsku godinu: knjige, bilježnice, torbe, sve je to naša, klupska, moja obaveza! Od 250 djece u našem klubu, čak 30 posto ne plaća članarinu i još im se pomaže. U funkcioniranju kluba razmišljam da odemo korak dalje od svih i da potpouno ukinemo članarinu za djecu koja u klubovima mjesečno iznosi i do 200 kuna. Razmatramo tu mogućnost jer smo svjesni da roditelji, posebno s više djece, ne mogu plaćati takve troškove.

Jedina prepreka u realizaciji te ideje je razmišljanje o drugim klubovima koji moraju naplaćivati članarinu da bi preživjeli. Ako je mi ukinemo, svi će htjeti doći nama i mnogi će klubovi oslabiti. Zato ćemo vjerojatno ipak tražiti neko kompromisno rješenje kroz maksimalno spuštanje cijene članarine. Ma taj klub i sve što oko njega radimo moj je ponos. Pitaju me neki dokad to sve mislim financirati, a ja im kažem – dok god imam novaca! To je emocija prema djeci i dokle god je budem imao, tu sam.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka