Riječanin Edi Filipović bio je prisiljen zatvoriti dvije tvrtke

Apsurdi birokracije: “Dozvola za otpad” otjerala gazdu ljevaonice u Hamburg

Biljana Savić

Već kao etabliran poduzetnik Filipović je kupio pogon Industroopreme u stečaju i proširio ljevačku proizvodnju. Nekoliko godina kasnije inspekcija, a potom i sud, klasično lijevanje metala, proglašavaju »termičkom oporabom otpada« i zatvaraju pogon jer nema »dozvolu za gospodarenje otpadom



RIJEKA  Makroekonomska ili mikroekonomska kriza očito ne može biti krivac za propast svakog poduzeća. Mikrobirokratska kriza dovoljno je razorna da uništi i iz vlastite države otjera i najsposobnije poduzetnike.


I to proizvođače. Jedan od njih je i Riječanin Edi Filipović. Ne samo da mu je birokracija uništila dvije tvrtke, nego je za to još morao platiti i novčanu kaznu. Filipović idućeg vikenda, nakon što mu je birokracija uništila proizvodne tvrtke, od kojih je jedna ljevaonica, odlazi raditi u inozemstvo. 


  – Naš pogon od početka 2013. godine više ne radi. Razlog prestanka rada nije kriza, nego apsurdna birokratska zavrzlama, napisao je na svojoj web stranici i Facebooku Filipović, sada već bivši vlasnik i direktor isto tako bivše ljevaonice, odnosno tvrtke Ardens d.o.o.. Njegova životna priča brzo se proširila, a glasi ovako.  

Još od stare Italije


– Godine 1995. završio sam fakultet u Zagrebu i vratio se kući u Rijeku nastaviti s malom obiteljskom tvrtkom SOMET d.o.o. iz proizvodne, metaloprerađivačke branše, koja je bila proizvođač ventila za domaća brodogradilišta. Gotovo da nisam imao izbora, otac se teško razbolio, završio je u bolnici i preko noći sam uletio u poduzetničko odijelo. Trebalo je iz gliba izvući tvrtku s pet zaposlenih. Zasukali smo rukave, spasili situaciju i stvari su krenule na bolje. Posao se širio, nabavljali smo prve moderne CNC strojeve, uvodili CAD-CAM projektiranje, prvi u Hrvatskoj kupili licencu MasterCAM-a za 3-D modeliranje. 


  Zbog povećanja posla pojavila se potreba za vlastitom ljevaonicom. Imali smo jednu malu ljevaonicu pored Labina, ali nije zadovoljavala tehnologijom ni kapacitetima. Trebalo nam je nešto veće. Tako smo, bilo je to 2002. godine, vidjeli oglas o prodaji bivše ljevaonice Industroopreme u Rijeci koja je završila u stečaju i poželjeli je kupiti. Uz dobronamjernu podršku Grada Rijeke, kupnju smo i ostvarili te čak dobili i sufinanciranje kamata na kredite kroz gradski program poticanja poduzetništva »Poduzetnik-2«. Bez ikakvih problema, dobili smo dozvolu rada od Ureda za gospodarstvo za djelatnost »lijevanje metala« – dakle za isto ono što se u tom pogonu odvijalo još od stare Italije.  

Moderni i uspješni




Ljevaonicu smo ustrojili kao zasebnu tvrtku, gdje je SOMET bio samo jedan od kupaca odljevaka. Tako smo tijekom 2002. i 2003. godine obnovili 70 godina staru ljevačku proizvodnju. Zaposlili smo 15-20 ljudi, sve prekaljenih iskusnih ljevača bivših ljevaonica – »Benčića«, Vulkana, Torpeda… 


  SOMET je i dalje bio tvrtka koja izrađuje neke finalne proizvode, također s 15-20 radnika, pripovijeda Filipović, pojašnjavajući da je proizvodni program ljevaonice bio uglavnom strojni lijev. 


  – Proizvodili smo odljevke za glavne brodske motore Uljanik Strojogradnje, Uljanik Alatnice, lijevane komponente za pomoćne brodske motore AdriaDiesela i Brodosplit-TDM-a. Govorim, dakle, o vrlo sofisticiranoj, delikatnoj i zahtjevnoj ljevačkoj proizvodnji. Pored toga, u SOMET-u smo proizvodili razne ventile, filtere i slično i lijevane cijevne armature za brodogradnju. Taj dio proizvodnje dovršavali smo na modernom strojnom parku s 15-20 zaposlenih. Većinom za domaće tržište, ali nešto smo i izvozili, u Rusiju i sjevernoeuropska brodogradilišta. Godine 2010./2011. tvrtka AdriaDiesel obnavlja proizvodnju gigantskih motora-generatora snage 10.000 KS za nuklearne elektrane u Rusiji, pa i u tome dajemo neki svoj mali doprinos. Proizvodimo pojedine aluminijske komponente i za taj program.  

Inspekcija


– U lipnju 2011. godine naš pogon je posjetila inspekcija zaštite okoliša. Vrlo kulturno, djelovalo mi je i vrlo rutinski. 


  – Imate li dozvolu za gospodarenje otpadom, pitaju. 


  – Naravno da nemamo. A što je to, kažem dodajući da sam za taj pojam prvi put čuo. 


  Otprilike u isto vrijeme pripremali smo se izlagati na sajmu ljevarstva GIFA u Düsseldorfu, te s ponosom predstaviti naše aluminijske proizvode – dijelove velikih motora-generatora snage 10.000 KS koje AdriaDiesel proizvodi za Ruske nuklearne elektrane »Rostovskaya«. 


  Ali, nekoliko dana kasnije dobivam dopis Inspekcije zaštite okoliša, koja nam izdaje rješenje da moramo pod prijetnjom pečačenja prostora i opreme obustaviti proizvodnju, sve dok ne ishodimo »dozvolu za gospodarenje otpadom«, pripovijeda Filipović i podsjeća da su poslovali na lokaciji Vodovodna 39, Rijeka, u pogonu u kojem se metal lijeva još od »stare Italije«, a tako je upisano u zemljišnim knjigama – ljevaonica metala. 


  – Podsjetit ću da je Grad Rijeka 2003. godine odobrio naš poslovni plan kupnje ljevaonice Industrooprema u stečaju, dobronamjerno nam u tome pomogao kako bismo na toj lokaciji obnovili ugašenu ljevačku tradiciju. Podsjetit ću i na to da smo 2002 godine dobili dozvolu za obavljanje djelatnosti lijevanja metala od nadležnog Ureda za gospodarstvo, tada nam se tvrtka zvala CYBER, kasnije je preimenovana u ARDENS. Međutim, Inspekcija zaštite okoliša smatra da mi obavljamo termičku oporabu metalnog otpada, ako metal koji je nekada bio prikupljan kao otpad stavimo u ljevačku peć i pretalimo ga. 


 Crna ovca


Inkriminirajući događaj iz zabrane rada glasio je: »… jer obavljaju proces oporabe neopasnog otpada, raznih metala – bronca, bakar, olovo, termičkim procesom na 1.100 °C u dvije peći, a da za istu djelatnost ne posjeduju pravovaljanu dozvolu…« To što inspekcija za inkriminaciju opisuje kao »termičku oporabu otpada«, u naravi je klasični proces lijevanja metala. Halo, ima li pilota u avionu? A kako se onda obavlja taljenje metala u proizvodnom procesu ljevaonice, pita se Filipović. 


  U ljevačkom priručniku, kojeg je izdala ekipa od 40 doktora nauka, piše »Ako u ljevačku peć stavimo metalni uložak i apliciramo visoku temperaturu s namjerom da proizvedemo metalni odljevak, to je ljevanje metala«. Ako u kućnoj peći zapalimo stare novine, tada ložimo vatru i grijemo se, a ne obavljamo »oporabu papirnatog otpada«. 


  S druge strane, uopće nema veze što nekoliko domaćih brodogradilišta ima ljevaonice deset puta veće od naše, što lijevaju metale a da ih itko traži »dozvole za gospodarenje otpadom«. Zašto smo mi crna ovca, nije mi poznato, ogorčen je Filipović i dodaje da su se žalili inspekciji tražeći barem produženje roka za ishođenje dozvole. 



Želio sam sudu i inspekciji dokazati da je apsurdno od naše ljevaonice tražiti takvu dozvolu, i da je još apsurdnije tako nešto tražiti od ljevaonica npr. u brodogradilištima koji su deset puta veći nego mi, i koji isto tako nemaju zakonske preudvjete dobiti takvu dozvolu. Pa ako bi se zatvorilo nas, onda bi se sudskim presedanom zatvaralo i njih. Zato sam Državnom odvjetništu podnio prijavu protiv ljevaonica 3.maj i Brodosplit »just to make a point«. Pa neka se ispita – krše li i oni »Zakon o otpadu« i treba li onda zatvoriti cijelu ljevačku industriju Hrvatske?   Ako i oni krše Zakon (iako sam bio uvjeren da ne krše), onda je u Hrvatskoj na snazi Zakon koji će pozatvarati cijelu ljevačku industriju, i još puno toga usput. Jako mi je drago da Državno odvjetništvo u 3. maju nije pronašlo kršenje Zakona, što mi samo daje nadu da ćemo na drugostupanjskom sudu biti oslobođeni.


 


Uzalud kumio i molio


– Kumio sam i molio, navodio da imam u procesu brojne narudžbe, pozicije za AdriaDiesel, jer mi smo im tada bili jedini koji to možemo proizvesti. Izvoz ventila u Rusiju, izvoz ventila za nordijske mega cruisere, domaća brodogradnja… Spominjao sam i poznatu rečenicu kao mantru »Moramo poticati reindustrijalizaciju…« 


  Ali, spasa mi nije bilo. Odgovor komisije glasio je: Žalba ne odgađa rješenje, kaže Filipović. 


  Dakle, nastala je stituacija – gasite peći, obustavite proizvodnju, tražite papire. Birokraciji nisu bili bitni ni projekti od sto milijuna kuna, nisu bitna radna mjesta – bitan je bio komad papira. 


  – Da bismo zadovoljili inspekciju, godinu dana sam pokušavao ishoditi tu famoznu dozvolu. U Gradu Rijeci pojedine službe su ulagale maksimalni napor, kako nam dati takvo nešto. 


  Ne može se i jednostavno ne može – takav je Zakon o otpadu. Nemamo preduvjete. Pokušao sam tražiti prenamjenu zgrade. Ne moramo se više zvati ljevaonica. Zovimo se »reciklažno dvorište«, ili »pogon za oporabu otpada«, kako god želite, samo nas pustite da radimo! 


  Ali, sve je bilo uzalud, situacija je bila bezizlazna i bila je nemoguća bilo kakva prenamjena. A bez prenamjene, nema ni dozvole. 



Odlazim u inozemstvo. Idem sam. Familija ostaje, a ja ću se vraćati svakih par mjeseci. Puno ljudi tako radi. Nadam se da tamo neću nikome morati objašnjavati da lijevanje metala i deponij otpada Marišćina nisu jedno te isto. Radit ću kao project manager u brodogradilištu koje proizvodi mega jahte, jer mene su zapravo samo otjerali na bolje. Gledajte, idem na inžinjerski posao u brodogradilište pored Hamburga koje je gradilo jahtu Pelarus za Abramoviča. A ono što se uništilo, to je proizvodnja u Hrvatskoj. Ja idem tamo gdje za inžinjere imaju konkretne i kvalitetne projekte. Ali mojim bivšim radnicima neće biti tako. Proizvodnja se stvara godinama i desetljećima, a uništi je jedan krivi zarez članka zakona, kao od šale.   Kako god završilo, u mojem pogonu metali se više neće lijevati, to je gotova stvar. Zapravo, tužba od pola milijuna kuna je mala beba prema cijeni koju sam platio. Samo na otpatu kredita u tih deset godina poslovanja potrošeno je tri milijuna kuna. Da bi sada sve otišlo u stečaj. 


 


 Optužba i presuda


Kao šlag na tortu, Filipoviću je stigao i poziv za Prekršajni sud s tužbom teškom ukupno 500.000 kuna. Optužen je za pola milijuna kuna, a da pritom nije nikoga prevario, ništa ukrao, nikoga ubio.  

 – Prvostupanjski sud nam je vrlo blagonaklono presudio za red veličine manje, meni kao odgovornoj osobi 5.000 kuna, ali ako platim odmah onda 3.334 kune. Za firmu 20.000 kuna. Ja sam tu presudu shvatio kao poruku – propis je glup, ali što možemo, tako piše. 


  Imao sam osjećaj da je sutkinja maksimalno uviđavna, a da je zakon je vrlo nespretno napisan i da se vrlo se nespretno tumači. 


  Moj je stav da je tadašnji Zakon o otpadu pisan i odnosi se na »tvrtke koje se bave otpadom«, a ne odnosi se na klasične industrijske postupke. Inače ljevaonice ne mogu lijevati metal, tiskare ne mogu tiskati novine (od recikliranog papira), tvornice namještaja ne mogu raditi ploče od piljevine – bez »specijalne dozvole«. I to dozvole kakve u praksi velik broj pogona, poput našeg, ne može nikako dobiti. 


  Naravno da sam podnio žalbu, ali zabrana rada koja je izdana 2011. godine i dalje je na snazi. Zato je pogon zatvoren i slijedi mu stečaj. 


  Radnicima su otkazani radni odnosi, pogon sakuplja prašinu, kaže Filipović. 


  Nažalost, ni tu nije kraj priče. 


  Njegova druga tvrtka SOMET je jamac za kredit kojim je ARDENS kupio ljevaonicu. Nekoliko mjeseci kasnije, i SOMET dolazi u blokadu zbog istog tog kredita. 


  – Zato niti SOMET ne može poslovati, pa i taj pogon počinje sakupljati prašinu i dijeliti sudbinu ARDENS-a. I meni ne preostaje ništa drugo nego otići, završava svoju tužnu i poučnu priču Edi Filipović.