Na križanju dviju kamenih kaleta, jedna nosi ime Nova crkva a druga Bonina iz Milana, nalazi se Marenda, jedna od najstarijih šibenskih konoba. Konoba je tolika da u nju jedva stanu četiri stola. Pred njom su još četiri drvena stola, zastrta su kariranim stolnjacima, i jedna bačva s tri barske stolice. Stojeći za tom bačvom, u četvrtak oko ponoći, barba Frane iz Rupa rekao je da je desničar. Rekao je još i da ne zna što čini razliku između desničara i ljevičara, ali desničar, kaže, ostaje dok god živi i to nitko ne može promijeniti.

Bili su tu još i Vlade, škovacin pred mirovinom, hrvatski branitelj barba Kruno Mazalin, njegov sin Milan – vlasnik Marende i jedan slučajni prolaznik, stariji čovjek sa šeširom na glavi. Od svih prisutnih, samo potonji je tvrdio da pouzdano zna razliku između političke desnice i političke ljevice. Rasprava je tekla u konstruktivnom tonu, s ciljem da se čovjeka sa šeširom na glavi uvjeri da nema pojma o čemu govori. Mi smo pak sve vrijeme od barba Frane desničara pokušali izvući jasan odgovor bode li ga u oči plakat na kojem se koči fotografija petokraka zvijezda napravljene od crvene čoje, u kojoj je bijelim slovima upisan broj 1316. 

 Jasan odgovor nismo dobili. Vjerovali ili ne, zadnjih pet dana u Šibeniku ili barem u dijelu stare šibenske jezgre u kojem se nalazimo nije popularno govoriti protiv petokrake. Kako bi i bilo, kad onaj broj na plakatu označava broj Šibenčana i ljudi iz šibenske okolice koji su se borili na Sutjesci. Pod njim je na crvenom koncu zapisan broj 535. Toliko se Šibenčana i Šibenki sa Sutjeske nije vratilo. Ni barba Frani petokraka ne smeta, barem ne ova na plakatu zalijepljenom na zelenim drvenim vratima uz ulaz u konobu. Ne smeta, jer to je plakat kojim se reklamira festival Fališ (Festival alternative i ljevice Šibenik), a centralna točka festivala – press centar, recepcija, dnevna soba i menza – nalazi se upravo u Marendi i ispred nje. Direktor festivala šibenski je zet, a sarajevski novinar. Emir Imamović Pirke. U pitanju je rijetko šarmantan čovjek i Šibenčani ga, barem ovi što se okupljaju u Marendi, već smatraju svojim. Osim njega, za festival su odgovorni Kruno Lokotar i Srećko Horvat, obojica igrači s jako puno organizacijskih i drugih utakmica u nogama.

Podsjećanje na šibensku mladost

Ovogodišnji festival, inače treći po redu, posvetili su sedamdesetoj godišnjici pobjede nad fašizmom. Na letku koji figurira kao osobna karta ovogodišnjeg Fališ-a, direktor Pirke je zapisao: »Tisuću tri stotine i šesnaest – jedan je od najznačajnijih brojeva u cjelokupnoj povijesti Šibenika, a on, znamo, nije nastao baš tako skoro i nije da nije imao velikih ljudi i trenutaka Ipak, njih 1316, zajedno s drugim suborcima, pomoglo je civilizaciji da i ovdje pobijedi i preživi. Vi, naravno, znate da Šibenik tada, četrdesetih godina prošloga stoljeća, nije bio najveći grad u Dalmaciji, Hrvatskoj i bilo kojoj od Jugoslavija. Ipak, niti jedan drugi nije imao toliko boraca u onome što su nacisti zvali Operacija Shwartz, a ovdašnja povijest upamtila kao Petu neprijateljsku ofenzivu.

E, naših 1316, uz ostale, malobrojnije, napalo je 127.000 (da, stotinu dvadeset i sedam tisuća) vojnika i 300 (tri stotine, nije greška) aviona. Partizana je bilo oko 18.000. Trećina je poginula.« Ovo podsjećanje na šibensku mladost koja je ostavila kosti na Sutjesci grad nije ostavilo ravnodušnim. Zato simbol koji hrvatski nacionalisti u posljednjih dvadesetak godina nastoje na svaki način sotonizirati danas u Šibeniku nije sporan ni barba Frani desničaru, a sudeći prema činjenici da je plakatom FALIŠ-a oblijepljen cijeli grad, odnosno da plakati danima stoje neoštećeni, petokraka i Krešimirov grad u dane festivala nisu u nesporazumu. Usput rečeno, nakon nekoliko šetnji šibenskim ulicama namjernik upućen u povijest ove zemlje shvatit će da se ovaj grad ne uklapa u predrasudu o »crnoj Dalmaciji«. Nekoliko njegovih ulica nosi imena po istaknutim borcima proleterskih brigada. Na zidovima šibenskih zgrada nećete zapaziti količinu »ustašluka« kakvi »krase« druge dalmatinske gradove.

– Šibenik je pošten težački grad, reći će nam šibenska glumica Oriana Kunčić kad je, neposredno po dolasku, pitamo kako diše grad. Zateći ćemo je gdje drugo nego ispred Marende.

– Šibenik je napadan u ratu, u ratu se obranija, ali nikad nije prešao granicu koju su prešli neki drugi dalmatinski gradovi. U Šibeniku se nisu događale stvari kakve su se događale u Splitu ili Zadru. Meni je, recimo, kao fetivoj Šibenki bilo šokantno slušati neke izjave ovdašnjeg biskupa Ivasa. Pa mi smo u ratu imali biskupa Srećka Badurinu, koji nam je u večeri kad se govorilo da Šibenik pada govorio o ljubavi, kaže Oriana. Srijeda je poslijepodne, sunce se nad Šibenikom ne štedi, a pred Marendom se reda galerija likova koja će obilježiti ovogodišnji Fališ. Tu je čuveni ilustrator Alem Ćurin, stigao je profesor povijesti Hrvoje Klasić, tu je njemačka redateljica hrvatskih korijena Angela Rihter, bosonogi i uvijek nasmijani Srećko Horvat, domaćini očekuju našeg kolegu Zlaju Dizdarevića, bosanskog franjevca Dragu Bojića i oca Nikodima Kosovića, povjesničara Dragana Markovinu, književnika Andreja Nikolaidisa, grčkog redatelja Arisa Chatzistefanoua.

Abeceda ustašluka

Na obližnjem trgu među Šibenčanima poznatom po imenu Mala Loža podignuta je pozornica i nad njom tri platnena panoa s petokrakama. Gledamo pozornicu i računamo – ovdje će biti svega. Kad kažemo svega, podrazumijevamo provokacije, dobacivanja, incidente… Prvi večernji okrugli stol nosi naziv »Ja, hrvatski branitelj – antifašist«, a onda slijedi javni intervju, vodi ga pjevač Zabranjenog pušenja i diplomirani povjesničar Sejo Sekson, a sugovornik mu je profesor Klasić. Naziv – Abeceda ustašluka. Tu bi moglo biti svega. Valjda znaju što rade. Poslijepodne kratimo ugodnim razgovorima i obaveznom šetnjom kroz Varoš, kraj Arsenove kuće pa uzbrdo. Htjeli bi do broja 151, gdje je rođen Igor Mandić, ali odustajemo, vrag odnija adrese. Kad sunce malo padne, Mala loža počinje se puniti ljudima i odjednom, tamo je oko 300 ljudi, uglavnom Šibenčana, slušaju što za reći imaju lokalni novinar Nikola Urukalo, hrvatski branitelj i antifašist i njegov splitski kolega Jurica Pavičić.

Govori se o Sutjesci, o Domovinskom ratu, o idealima koji nisu podrazumijevali visoko uzdignutu desnicu niti ustaške pozdrave. Ljudi u publici klimaju glavnom u znak odobravanja, niotkud da se pojavi kakav provokator iz redova ekstremne desnice. U Zagrebu su, recimo, oni postali inventar skupova na kojima normalan svijet ima potrebu govoriti i slušati o stvarima koje nam se već dvadeset godina nabijaju na nos kao izdaja domovine. U jednakoj atmosferi prolazi i Abeceda ustašluka. Niti jednog povišenog tona. Profesor Klasić govori kako mu nisu jasne rasprave u kojima svi argumenti i pisani tragovi idu u korist jedne teze, dok drugu tezu ne potkrjepljuje ništa, ali i jedna i druga teza vrednuju se jednako, kao ravnopravne. Uzmimo za primjer taj zloćudni pozdrav o kojem se govori ovih dana. Sve, ali baš sve ukazuje da riječ o pozdravu jednog zločinačkog režima, dok o njemu kao starom hrvatskom pozdravu govore nogometaš Šimunić i slični giganti hrvatske misli, ali na koncu se ta opcija o starom hrvatskom pozdravu razmatra najozbiljnije, kao da nije riječ o notornoj laži. Čudi se Klasić, ali nema se čemu čuditi, mi smo šampioni u prekrajanju povijesti. S ovim mislima odlazimo na počinak. Sutra je novi dan.

Partizanski grad

Otvorit ćemo ga u Marendi, na kavu s majkom vlasnika Milana i neslužbenom domaćicom festivala Fališ. Ona se zove Veselka Mazalin. Ona će vam, kad naručite brancina, kao prilog donijeti oradu. Platit ćete koliko bi u Rijeci ili Zagrebu platili dvije salate. Zašto, gospođo Veselka, ne dignete malo cijene?

– Znate šta, ovo je ipak Marenda, a ljudi kad dođu na marendu ne mogu platit’ sto kuna. Četrdeset kuna za ručak i gemišt, to je mjera za Marendu. Idem s tom matematikom da marenda mora biti dostupna ljudima, kaže gospođa Veselka. Svi je, kaže, pitaju zašto cijene ne digne barem ljeti, a ona im odgovara ovako: »Ne mogu ja ljude klasificirati na strance i domaće. Cijena je takva kakva jeste.« Kad dovrši ovu rečenicu, kakvu, sigurni smo, nećete čuti na pet mjesta u cijeloj Dalmaciji, gospođa Veselka skočit će kao oparena i pojuriti u kuhinju.

– Uh, samo malo, ja kuham, znate, reći će i dati do znanja da razgovor uz kavu još nije dovršen. Ispričat ćemo s gospođom Veselkom još puno »lipih stvari«, ali one nisu za objavu, jer neslužbena domaćica festivala prilično je neoduševljena idejom da će ono što govori biti objavljeno u novinama. Zapišimo još samo to da je gospođa Veselka rekla da je Šibenik oduvijek bio partizanski grad, da je čula ona i zločestih komentara o festivalu Fališ, »ali znate šta, triba bit stabilan, neka svako razmišlja kako hoće«. Uto će stići Zlajo Dizdarević, pa za jednim od stolova održati predavanje o Bliskom istoku. U sat vremena njegovog izlaganja naučit ćete više nego iz tromjesečnog praćenja objava o ratovima što se zbog gasa i nafte vode u Siriji, Libiji, Afganistanu, Iraku. Zlatko Dizdarević obasjat će nas svojim šarmom i srdačnošću kao sunce što je u četvrtak popodne grijalo nad Šibenikom kao da smo u srpnju, a ne na početku rujna. Navečer će Zlatko Dizdarević Šibenčanima govoriti što zna o Bliskom istoku, što je vidio i što je doživio.

 Budući da smo predavanje već čuli, mi ćemo ostati s barba Krunom Mazalinom, svojedobno zapovjednikom IV bojne 113. brigade Hrvatske vojske, koji je s nekoliko stotina svojih vojnika 1992. godine oslobodio Miljevce. Baba Kruno je po činu Veselkin muž. Pričali smo o Šibenčanima koji su se borili na Sutjesci.

– Ja nisam među onima koji su Sutjesku bacili u zaborav. Smatram da je ono što je napravljeno u 2. svjetskom ratu herojsko djelo, koje nam je omogućilo i tadašnju i sadašnju Hrvatsku. Diranje u tekovine NOR-a je potkopavanje onoga što je tada napravljeno za Hrvatsku, ali i potkopavanje onoga što smo u zadnjem ratu napravili za svoju zemlju. Znam dobro kako Šibenik diše, velika je stvar to što se ovdje može govoriti o svemu.

Čovik mora bit’ s ljudima

U Domovinskom ratu bilo je svakakvih opredjeljenja, ali nama to tad nije bilo bitno. Na žalost, dio braniteljske populacije poklekao je pred raznoraznim politikama, a u takvom odnosu najviše gubimo mi koji smo se časno borili, rekao nam je barba Kruno. Pričao nam je i o preimenovanju Poljane maršala Tita pa ustvrdio da je i on zločinac ako je Tito to bio.

– Tako će i o meni govoriti, ako sad ovako govore o Titu. Dakle, kad prođe pedeset godina i ja ću biti zločinac, kaže Kruno Mazalin. Razgovor smo nastavili u neformalnom tonu, sve dok nam se nije priključio Vlade, čovjek koji je posljednjih dvadeset godina radio kao škovacin. Tu je, kaže, rođen, zna svaku ulicu i ne bi Šibenik mijenjao za New York. Pitali smo Vladu kad je grad bio najljepši, odgovorio je – prije rata. Festivalske petokrake nije primijetio. U to, rekao je, »baš i ne ulazim«. Kad smo ga pitali kako diše Šibenik, odgovorio je ovako: »Grad je čist, općenito nemam primjedbi.« Na kraju nam je rekao i što čovjek mora imati da bi bio dobar škovacin.

– Da bi bio dobar škovacin čovik mora bit s ljudima. Mora imat karakter i mora bit čist. Ne može svak’ bit škovacin, znaš, rekao nam je barba Vlade. Od idućeg mjeseca on ide u penziju, zamijenio ga je »neki mali iz Meteriza«. Onda nam se pridružio barba Frane iz Rupa i rekao da je desničar. Kad se poteglo pitanje razlike između desnice i ljevice, barba Frane je rekao da ne zna. Kad se rasprava zakuhala, naišao je čovjek sa šeširom na glavi i rekao da pouzdano zna koje su to razlike.  Raspravljali smo dugo i bučno. Bio je to sporedni, nepredviđeni program Fališ-a, festivala na kojem nam ničeg nije falilo.