Zaselak od četiri stanovnika dobio rječnik od 1000 stranica

Foto Sergej Drechsler

Mrkoči ili Mrkočišće, naziv je dijela sela Batlug što ga rječnik 86-godišnjeg Radoslava Runka, diplomiranog pravnika, ali leksikografa srcem i dušom, čini jednim od najposebnijih mjesta na svijetu, jer nije mala stvar zaustaviti vrijeme i zaseoku od četiri stanovnika podariti rječnik s 32.890 riječi, 2969 izričaja i sveza, te indeksom riječi (19.420) kojemu je polazište standardna jedinica 

Negdje na međi područja općina Žminj i Barban, administrativno vezani uz općinu Gračišće nalaze se Mrkoči ili Mrkočišće, zaselak naselja Batlug, po mnogočemu sličan ostalim zaseocima Istre, ali po nečemu drugačiji od ostalih ne samo »terre magice«, kako Istru mnogi nazivaju, već i mnogo, mnogo šire.

To nešto što ga razlikuje ili svrstava u posebnost je knjiga, točnije rječnik na čijih se 979 stranica nalazi 32.890 riječi, 2969 izričaja i sveza koje su Mrkoči i Mrkočke koristili do 9. rujna 1943. godine, dana kad je Italija kapitulirala, a 13. rujna i Oslobodilački odbor za Istru proglasio pripojenje Istre s maticom zemljom – Hrvatskom. 

Mnogo zgoda i nezgoda veže se uz nastanak Rječnika govora zaselka Mrkoči u Istri.   – Na Rječniku sam počeo raditi 1987. godine. Otišavši u mirovinu imao sam tri glavne preokupacije – unuci, portugalski jezik i Rječnik. U jednom trenutku kartoteka mi je bila duga devet metara. Onda sam debele kartice zamijenio tanjima i skratio je za četiri metra. Potom je došlo vrijeme kompjutorizacije, pa sam krenuo građu unositi u kompjutor i pritom sam uspio izgubiti 180 stranica. Mislio sam da je kraj svijeta, no nije bilo druge nego izgubljeno nanovo napisati. I tako korak po korak, i zgotovio sam ga. Osim prijeloma, Rječnik je u cijelosti mojih ruku djelo, kaže Runko i dodaje: – Radeći na njemu nisam imao obavjesnike, jer sam ja izvorni govornik, samo sam pojedine riječi provjeravao. Tijekom dugogodišnjeg rada na Rječniku imao sam stalnu podršku, pomoć i dragocjene savjete profesorica s riječkog Filozofskog fakulteta Ive Lukežić, Silvane Vranić, Sanje Zupčić te profesora Stanka Gilića. Dakako i svoje obitelji, posebno kćeri Lidije Runko-Luttenberger, urednice knjige i suradnice u pripremi rukopisa.   Na spominjanje upornosti i »trpežljivosti« pri izradi Rječnika, Runko odgovara njemu najdražim citatom:   – Vladimir Hudolin je kazao: »Danas sam svjestan svih teškoća u koje se upušta onaj koji se počne baviti bilo kakvim leksikografskim poslom. Takva siromaha napuštaju i bogovi, i ljudi. Mala knjiga, a posao golem. Međutim, kad se jednom počne, mora se nastaviti«.

Osim što se radi o leksikografskom biseru »zaustavljenom u vremenu«, te samim tim i svojevrsnom arheološkom jezičnom nalazištu, važno je napomenuti da je Rječnik govora zaseoka Mrkoči u Istri, Radoslav Runko stvarao više od dvadeset godina u spomen na svoje pretke, svjestan da je ovaj idiom čakavskog dijalekta pred izumiranjem jer izvornih govornika je vrlo, vrlo malo.

Uz samog autora, još dvojica od četvero stanovnika, koliko ih Mrkoči trenutno broje. Mogli bismo reći i da je Runkov Rječnik spao na tri-četiri »slova«. 

  – Cilj mi je bio obuhvatiti što više leksičkih jedinica mrkočkog idioma do primirja s Italijom i pokazati kako je i u drugim vremenima, pod talijanskom vlašću, hrvatski narod rabio i sačuvao svoj hrvatski izričaj, pojašnjava Radoslav Runko, koji je iz rodnih Mrkoča otišao kao devetnaestogodišnjak. 

 Jezično arheološko nalazište

Diplomirani pravnik, koji je cijeli život radio u pravosuđu, osim od 1973. do 1978. godine kad je obnašao funkciju konzula u Generalnom konzulatu SFRJ u Sao Paulu, nakon umirovljenja 1987. godine krenuo je u stvaranje ovog rječnika. Kaže, s pauzama koje su nekad znale potrajati i po dvije godine. Šećući današnjim Mrkočima, 86-godišnji Runko svakim nas je korakom vraćao u vrijeme u kojem su sve riječi iz njegovog rječnika živjele punim životom. 

S kakvom je odgovornošću Radoslav Runko, premda potvrđeni leksikograf, ali ipak leksikograf bez stručnog obrazovanja, prionuo zadatku, uz istaknutu brojnost natuknica, ponajprije pokazuje broj konzultiranih leksikografskih i dijalektoloških djela, objavljenih ili obranjenih (150), te preko 20 godina predana prikupljanja leksema mrkočkog govora (…)   U svoj je rječnik unio i 2969 sveza i frazema, čime je približio i pravu sliku o leksiku jednog govora, koja nedvojbeno odražava i civilizacijsku sliku kraja kojem govor pripada (…)   Važan dio knjige je i indeks riječi (19.420) kojemu je polazište standardna jedinica, a autor joj priključuje odgovarajući leksem govora naselja Mrkoči(…)   Valja naglasiti i važnost da ovaj govor čakavskog narječja, koji uz niz drugih čakavskih govora, s obzirom na odumiranje mjesnog stanovništva, neminovno nestaje, čime se gubi i dio hrvatskog identiteta, bude leksikografski opisan i barem tako sačuvan. Stoga svesrdno preporučujem ovaj izuzetno vrijedan prinos Radoslava Runka hrvatskoj dijalektologiji za objavljivanje.  dr. sc. Silvana Vranić, red. prof. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

  – Ljudi ne razumiju Istru, ne razumiju da je Istra imala prijelom 1943. godine, da je to bio jedan svijet prije, a drugi poslije. To se vidi i u govoru, stoga sam rječnik »zaustavio« na nadnevku 9. rujna 1943. godine i zapisao arhaični jezik Mrkoči, bez ijedne riječi koja je u upotrebu ušla nakon pripojenja Istre matici. Tog datuma u selu su, u sedam domaćinstava, živjela 42 stanovnika. U vihoru II. svjetskog rata selo je izgubilo 12 posto stanovnika. Tu su živjele obitelji Brenko, Družetić, Floričić, Petrinčić, Runko, Vretenar… Ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, muškarci su radili na iskopavanju boksita ili u raškim rudnicima.

Dobro se živjelo, no odlaskom na školovanje ili pak udajom, jer mjesto je imalo puno ženske djece, iz godine u godinu dolazilo je do iseljavanja pa tako Mrkoče danas čine Marica i Mladen Runko, odnosno sin mog pokojnog brata i supruga mu, te Marija Družetić i šogor joj Jože. Marija ima 86 godina, Jože koju manje… Uglavnom, svi su stanovnici zaselka stariji od 55 godina, pojašnjava Runko, prisjećajući se vremena kad se na obližnjoj lokvi koja je već odavno presušila napajalo blago, a na tri pokrajnja perila odjekivao žamor. Danas Mrkoči imaju vodovod, no nekad su u mjestu postojale samo dvije šterne, ona što ju je 1908. izgradio Runkov djed i još jedna .

Susret prijatelja

– Te 1908. godine rodila se moja najmlađa teta, djed je izgradio šternu i kapelicu koja se danas nalazi u sklopu dvorišnog zida imanja. U mjestu postoji još jedna kapelica, crkva nam je u obližnjem selu, a groblje u Gračišću. Danas to nije problem, no nekad kad se pokojnika nosilo, i kasnije kolima u koja su bili upregnuti volovi ili konji vozilo, bilo je. Sjećam se da je bičikleta bila spas. Znao bih na nju objesiti zeca kojeg je otac odstrijelio, sjesti i začas se odvesti u Vodnjan gdje bih zeca prodao. A nerijetko sam biciklom odlazio čak do Rovinja. U vrijeme mog djetinjstva i poštar je dva do tri puta tjedno u Mrkoči dolazio iz Gračišća. A tek zime! One su bile znatno oštrije od današnjih. Snijega je bilo svake godine i zadržavao se po nekoliko mjeseci, a sad ako padne svake pete godine – prisjeća se Runko. 

  A onda smo nazočili susretu starih prijatelja – Radoslava, Marije i Joža. Marija, najstarija stanovnica Mrkoči udajom za Radoslavovog prijatelja svoje je selo Raji zamijenila Mrkočima. Rado Žmarejski, kako Marija zove Radoslava, tog je dana pir dočekao pucnjevima dobrodošlice. Prisjećajući se na davna vremena, na mladost, sjećanja su s njihovih lica izbrisala sadašnjost.

Da bi Rječnik sela Mrkoči ugledao svjetlo dana, financijski su pomogli Općina Gračišće i Istarska županija. Ivan Nino Mijandrušić, načelnik Općine Gračišće, u sebi svojstvenom stilu, podvučenom humorom, komentirao je primjerak Rječnika što mu ga je autor, uz posvetu, darovao:   – Ma, kus libra! Ja, ki baš ne volin čitat, moran reć da je tu nutri čuda besid ke me interešaju.   Šalu na stranu, možda će baš Gračišće i njegova tradicionalna Smotra vina na Vazmeni ponediljak, odagnati Runkovu zabrinutost koja glasi – samo da mi izdavač, radi ovog rječnika, ne bankrotira jer na toj će manifestaciji knjiga biti u prodaji i to po popularnoj cijeni, a službena promocija je na proslavi Dana općine, 19. lipnja ove godine. 

A danas, kako se živi – eh, po starački, kako drugačije? Od dana do dana, sve boli i vrime je za poć – odgovara Marija, dodajući kako svoga prijatelja Rada da ga je srela u Riki ne bi poznala, pa bi reka da je ohola jer ga ne bi pozdravila. Jože kaže kako je dobro jer da uvijek može biti gore – dela se, živi se i riva naprvo! 

  Runkovi, Marica i Mladen, također nemaju nikakvih zamjerki na život Mrkočima. Iako na razmeđi 50-ih i 60-ih godina života, oni su »omladinci« Mrkoči. Marica je nekad radila u »Pazinki«, Mladen na iskopavanju boksita, a danas rade na imanju. Da nije bolesti, još bi imali krave, a ovako imaju kokoši, a kad dođe vrijeme za to – i prasce, čemu svjedoči i pušnica puna pršuta. Da je Mladen vrstan vinogradar i vinar, govori njegova konoba, a dva lovačka psa upućuju da je i lovac. 

  – Ima divljači, uvijek je bilo. Veprovi, zečevi, lisice… – pojašnjava Marica i dodaje kako je živjeti u Mrkočima jednako kao i živjeti u bilo kojem drugom mjestu Istre. Ništa im ne nedostaje, a onog što u ubrzanosti današnjice žele mnogi, oni imaju u izobilju. To je mir. 

 Orden na »rever« rodnog sela

I zbilja, mir Mrkoči, sela s četiri stanovnika i jednim od najobuhvatnijih rječnika, k tome još i arhaičnih riječi i izraza, tog smo dana remetili samo mi i uporni djetlić. Sela koje 1929. godine, kad se u njemu rodio Radoslav Runko, nije ni slutilo da će ga upravo taj dječarac svojim kapitalnim djelom staviti u središte interesa javnosti, ili kako na našem odlasku iz prelijepog, u vremenu zaustavljenog mjesta rekoše vikendaši Gracijela i Dragan Murić – barba Rade je napravio nešto fantastično, ne samo za one koji su rođeni tu, već i za sve zaljubljenike u jezik, povijest, u Istru. Svaka mu čast. 

  I zbilja, naklon i Mrkočima, i Radoslavu Runku koji je baš kao što su nekad njegovi preci kopali boksit, kopao po vlastitim sjećanjima i zapisivao, akcentuirao, stvarao Rječnik, svjestan toga da postoje nagrade za književno stvaralaštvo na čakavskom jeziku, ali za ovo kojim se on bavi ne.   – Nije baš pošteno, no ne marim za priznanja i odličja, reći će Runko, a mi ćemo dodati kako je upravo on, napisavši ovaj Rječnik, stavio najvredniji orden na »rever« rodnog sela. Čin, možda dovoljan za dobiti nagradu Županije istarske za životno djelo?

Nevolja na sve natjera, tako je i Radoslava Runka nagnala u leksikografiju.   – »Ljubav« za rječnike pojavila se kada sam se pripremao za odlazak na službu u Brazil. Položio sam ispit iz talijanskog i francuskog jezika, a o portugalskom nisam imao pojma, niti sam imao iz čega učiti. Kad kažem učiti, mislim na ono najosnovnije što ti treba da bi se mogao sporazumjeti. Odmah po dolasku u Sao Paulo »prilagodio« sam jedan talijansko-portugalski priručnik, za vlastite potrebe, ali i potrebe svih koji su se našli u istom položaju kao ja, te za članove naših obitelji. Poslije izvjesnog vremena počeo sam bilježiti riječi za portugalsko-hrvatski rječnik i tako je krenulo – kaže Runko.   A krenulo je i dovelo do toga da uz ime Radoslav Runko danas stoji da je autor Hrvatsko-portugalskog priručnog rječnika (za potrebe tečajeva hrvatskog jezika u Sao Paulu, 1987. Matica iseljenika Hrvatske), Portugalsko-hrvatskog i Hrvatsko-portugalskog rječnika (2001. Adamić, Rijeka), Portugalski kroz razgovor (priručnik, 2002. Adamić, Rijeka) i Rječnik govora zaselka Mrkoči u Istri (2014. Naklada Kvarner, Rijeka).   O onom što trenutno radi ili planira, Runko će:   – Nemam nekih posebnih planova za pisanje. Radim na zapisivanju frazema mojega mjesnoga govora. Hobi mi je »prevođenje« čakavskih pjesama različitih mjesnih govora na moj mjesni govor. Osim toga, preveo sam tri knjige s portugalskog jezika, od kojih je ona najobimnija »Distanazija – do kada produžavati život?« objavljena 2004. godine. U fazi prevođenja je knjiga koja se bavi problemom AIDS-a. Što će od toga biti objavljeno, ne znam, jer rijetki su ljudi kao što je Franjo Butorac, nekad direktor »Adamića«, a danas Naklade Kvarner koji ispred profita stavljaju sve drugo. 