Raduje me da međureligijski dijalog živi unutar običnog svijeta. Kad govorimo o muslimanima i kršćanima u nas govorimo o prijateljstvu, dobrosusjedskim odnosima, zajedničkom slavlju blagdana, dijeljenju dobra i zla u svakodnevnim situacijama
Riječka Islamska zajednica (IZ) živi ovih dana svoj jedinstveni povijesni trenutak: sagrađen je Islamski centar s džamijom i u subotu će biti svečano otvoren. Tim povodom razgovarali smo sa zagrebačkim muftijom dr. Azizom Hasanovićem, predsjednikom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj.
– Ideja o Islamskom centru u Rijeci datira iz 1968. godine, što je dvije godine nakon formiranja Islamske zajednice u Rijeci. Službena inicijativa prema Gradu Rijeci bila je još 1984. i ta ideja je sazrijevala do 2006. godine. Tada se tome pristupilo na način da smo se obratili gradskim vlastima i došlo je do njihovog razumijevanja i otvorenosti da se nađe adekvatno rješenje za oko 10 tisuća muslimana koji gravitiraju ovoj zajednici i tako zadovoljavaju vjerske, ali i kulturne i društvene sadržaje.
Islamski centar nije samo njegov molitveni dio jer molitva je samo jedan segment, jedna dimenzija vjere. Vjera je puno širi pojam i u tom smislu Centar zaista upotpunjuje vjerničku, kulturološku, tradicijsku i društvenu dimenziju IZ-a u Rijeci. Islamskim centrom nisu zadovoljni i ponosni samo muslimani Rijeke – odgovorno tvrdim da je zadovoljan i Grad Rijeka i PGŽ i cijela Hrvatska jer smo na multikulturalnoj i multireligijskoj pozornici dobili poseban objekt, arhitektonski u cijelom svijetu unikatan. Pokojni kipar Dušan Džamonja osmislio ga je tako da je on unikatno djelo, a projektanti ADB-a su ga izveli na način da doista može služiti kao ogledni primjer kako za arhitekturu, tako i za osmišljene sadržaje koje jedan islamski centar treba imati.
Centrom želimo zadovoljiti potrebe muslimana, ali isto tako prezentirati islam u punini kako bi nas drugi bolje razumijevali, kako bismo izbjegli sve oblike radikalizacije, oblike islamofobije. On treba biti centar multikulture, ali i centar međucivilizacijskog upoznavanja, centar za dijalog civilizacija, dijalog različitih religijskih i drugih pogleda. S obzirom na sve ovo što danas u Rijeci imamo, s pravom očekujemo novu dimenziju rada IZ-a u Rijeci, a time i u Hrvatskoj. Sad imamo sve uvjete da možemo biti centar mnogih događanja na međureligijskoj pozornici, kako u RH, tako i u Europi i šire.
Suradnja s Katarom
Muslimani Rijeke i PGŽ-a, pa i iz drugih krajeva Hrvatske i nekih europskih zemalja pomogli su izgradnju riječke džamije, no najveći donator je država Katar. Kako je došlo do te suradnje IZ-a Hrvatske i Katara?
– IZ je u Hrvatskoj uvijek bila most između RH i cijelog islamskog svijeta. U mnogim zemljama gdje nismo imali veleposlanstva mi smo bili jedini kontakt. Moj prethodnik muftija Ševko ef. Omerbašić brižno je njegovao te odnose, a ja ih pokušavam pojačati i osnažiti. Kada je riječki Islamski centar dobilo kompletnu projektnu dokumentaciju i dozvolu za gradnju pokušali smo to ponuditi na više adresa u svijetu da vidimo tko bi bio voljan djelomično participirati u izgradnji ovog centra. Željeli smo na taj način uključiti što više ljudi, da ih vežemo uz Hrvatsku, itd. Kada je Kataru predočen ovaj projekt, ministar vakufa je rekao da to mora ponuditi vladaru, njegovoj visosti Hamedu bin Khalifa et-Thaniju, i on je odmah rekao: »Da, mi ćemo to graditi«. Svidjela mu se ideja, koncepcija, elaborat, studija, bio je upoznat i s troškovnikom. Ta suradnja je od tada trajala neprekidno tri godine. Sretni smo da su s nama u ovom velikom projektu, s obzirom na ekonomsku situaciju u Hrvatskoj, mi sam ne znam kada bismo izveli ovakav zahtjevan projekt.
– Mislim da vjerske zajednice imaju zajednički moralni kodeks i to je platforma koja nas tjera da razgovaramo i nalazimo najbolje načine kako postupati. Puno je stvari o kojima izlazimo sa zajedničkim priopćenjima, a sve to želimo izreći kao glas moralnog čovjeka u društvu. Nadam se da u tome uspijevamo, jer moral je nešto što je božansko, što crpimo iz božanskih izvora i to je ono što je prednost vjernika. Naš moral ne može biti danas ovakav, a sutra drugačiji, jer Bog i izvor se ne mijenjaju. Oni su takvi kakvi jesu. Zbog toga smo često meta napada različitih asocijacija koje promiču nekakve liberalne životne norme i zahtijevaju od nas vjerskih zajednica da to uvažimo. Mi ne govorimo po svojoj želji, mi smo samo tumači božje riječi i možemo samo u tom kontekstu govoriti. Stoga je vrlo važno da istaknemo taj dobri odnos, taj dobri duh unutar vjerskih zajednica koji funkcionira, koji njegujemo i koji želimo unapređivati. Rekao bih da imamo strukturu otvorenih ljudi na čelnim pozicijama u vjerskim zajednicama, imamo spremnost svih da radimo na boljitku naše mladeži, naših obitelji, a time i društva u cjelini.
Hvala Bogu da ima još plemenitih i dobrih ljudi koji ne žale svog imetka dati u ovako plemenite i dobre svrhe, a jedan od njih je Hamed bin Khalifa et-Thani, emir države Katar. On je u ovome prepoznao plemenitost i centar gdje će se širiti dobro i univerzalna poruka islama, a to je ljubav, mir, dijalog, suživot, tolerancija i sve ono što on zagovara kao čovjek i kao vladar jedne male, ali moćne države. Njegove inicijative u miroljubivom svijetu danas su najistaknutije, s obzirom da je on jedan od moćnih vladara i njegovu se riječ sluša.
Već je najavljivana i gospodarska suradnja između Hrvatske i Katara – ne znamo što je tu učinjeno, no kako gledate na te mogućnosti?
– Očekujem da će ovaj Centar biti uvertira u jaču vjersku, kulturnu, gospodarsku i turističku suradnju s državom Katar. Zasigurno će ovaj Centar biti i nova turistička ponuda. Što se tiče Katara i Hrvatske, predsjednik Ivo Josipović svojim boravkom u Kataru i moja malenkost otvorili smo sva vrata i nema nikakvih zapreka. Na gospodarstvenicima je da odrade svoj dio posla, da uđu u sve interesne sfere, jer gospodarstvo počiva na interesima i interesi se trebaju konkretizirati. Ima određenih pomaka i to me veseli. Prije nekoliko dana na povratku iz Katara susreo sam predstavnike Gospodarske komore koji su s desetak firmi bili u Kataru na prezentaciji određenih konkretnih projekata – i to će ići. S riječkim Centrom smo stvorili pozitivno ozračje, prijateljsko okružje između Katara i Hrvatske, i mogu reći da se u Kataru priča o Hrvatskoj, o Islamskom centru, o mogućnostima, o hrvatskom turizmu. Mi još imamo dosta toga što treba posložiti – npr. kada je u pitanju liberalizacija viznoga režima, i neke druge stvari koje se moraju dogoditi s naše strane. Morali bismo ići s konkretnim i preciznim projektima i onda ozbiljno razgovarati, jer najgore je kada se nešto dogovori, a ne ispoštuje. Nažalost imali smo takvih slučajeva, što meni ulijeva zebnju jer ako nešto ne možemo ispoštivati, ne smijemo to ni obećavati. Kod naše braće Arapa riječ puno znači, a ako se riječ iznevjeri teško se može povjerenje ponovo steći. Volio bih da tu budemo vrlo odgovorni i da svi gospodarstvenici budu svjesni toga da ako nešto ne mogu ispoštovati da to ne obećaju. Jer, tako sužavaju prostor i zatvaraju vrata, a ne smijemo zatvoriti vrata jer danas je cijeli svijet u Kataru.
Hrvatski model
U više svojih javnih istupa naglašavali ste da Hrvatska ima »najbolje riješeno muslimansko pitanje u Europi«.
– Rekao sam to u svom inauguralnom govoru, a ambasador EU-a me je kasnije pitao što to podrazumijeva. Objasnio sam mu da je riječ o ugovoru iz 2002. između IZ-a i RH, koji je na tragu 1916. godine kada je u Hrvatskoj službeno priznat islam. Ugovorom iz 2002. definirana su sva prava i sve mogućnosti muslimana, statusno je riješeno pitanje imama, vjeronauka, dušebrižništva, bračne zajednice, gradnje vjerskih objekata, prehrane muslimana…, a sve to nažalost nije riješeno u drugim europskim zemljama.
– Želimo u Islamski centar dovesti ljude da čujemo i o drugim religijama, o drugim vjerskim zajednicama, drugim svjetonazorima, da ovo postane centar u tom smislu. Šteta bi bila za svakog građanina Rijeke da ne dođe vidjeti što se ovdje događa. Nadam se da će Centar zaista biti otvoren, zapravo kao prvi čovjek IZ-a zahtijevam da bude otvoren, da bude pružena ruka svakom dobronamjernom građaninu koji želi čuti što je islam, što je kultura islama, pa i što je kuhinja muslimana, koji želi vidjeti kakvi to sve sadržaji na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj, godišnjoj razini ispunjavaju život jednog muslimana. Ovdje se o tome može informirati. Šteta bi bilo tražiti informacije o islamu negdje drugdje, a ne u instituciji, a ovo je najbolja institucija gdje će se moći učiti o islamu.
Ja to vidim kao model i na tragu toga sam prije par dana u Bruxellesu prezentirao ovaj model. Susreo sam se s veleposlanicima akreditiranim pri EU, iz svih zemalja EU-a i oni su imali mnogo pitanja, iz čega se vidjelo da ima puno nerazumijevanja, da druge zemlje nemaju definirane odnose, što u Hrvatskoj imamo.
Uz to ste u nekim istupima rekli da hrvatski način može poslužiti kao »model rješavanja muslimanskih manjina u svijetu, ali i kršćanskih manjina u islamskom svijetu«.
– Vjera i vjerovanje je Božji dar, a uskraćivanje toga je uzimanje ingerencija koje Bog ima. U tom smislu, ako netko u nekoj zemlji u ime nečega, neke vlasti uskraćuje nekome pravo na vjeru ili protežira neku vjeru nad drugom, to nije znak dobrote i širokogrudnosti, nego je znak nekakvog straha, može biti mržnje, nekih drugih pobuda, i u tom kontekstu iniciram ovu temu. Iniciram je prema Vatikanu što sam već učinio putem nuncijature u Zagrebu, iniciram je putem Konferencije islamskih zemalja koja okuplja 57 islamskih zemalja koje imaju kršćanske manjine. Često čujemo vapaj kršćanskih manjina da nisu zadovoljne sa svojim statusom. Zašto? Kažu nemaju nikakve garancije, a ugovor je neka vrsta zaštite, jedna vrsta sigurnosti. Ako je to tako, a jeste u današnjoj korespondenciji svijeta, onda je nužno da se tome pristupi. Spreman sam otići u Vatikan prezentirati ovaj model, spreman sam otići i u sjedište Konferencije islamskih zemalja prezentirati ga. Mislim da bi time puno stvari prevenirali, da bi izbjegli puno antagonizama koji nastaju zbog neriješenih pitanja. Zato je model Hrvatske model koji može poslužiti kao primjer i ja stojim iza tih riječi i ponavljam ih u svakoj zemlji.
Ured muftije u EU
Kakvi su odjeci na te Vaše stavove?
– Neke zemlje to ne mogu razumjeti. To sam vidio nedavno u Bruxellesu, to sam vidio i na okruglom stolu u Münchenu. Ne mogu razumjeti kako to jedna mala zajednica u Hrvatskoj, u katoličkom okruženju, može tako afirmativno govoriti. Pitaju me koji su benefiti od toga? A ja kažem: može li biti većih benefita od toga da RH ima 63 tisuće ambasadora? Jer svaki musliman je ambasador svoje zemlje – iznosi da živi bez ikakvih predrasuda, bez ikakvih antagonizama, dijeleći sudbinu svih građana Hrvatske. Može se tu naći pitanje zapošljavanja i sličnih problema, ali to je sudbina svih građana.
Je li točan podatak da su samo četiri europske zemlje službeno priznale islam?
– Da. To su Austrija, Hrvatska, Belgija i Španjolska, jer u tim se zemljama može registrirati kao islamska zajednica. Sve druge zemlje imaju rješenje muslimanskog pitanja ili muslimanskih zajednica na način da ih registriraju kao zavičajne klubove. I to jest problem te mi u Europi imamo nacionalne zajednice. Recimo u Njemačkoj ima 2.600 registriranih zavičajnih klubova po nacionalnom principu. Tu nema zajedničke zajednice. Zato, prvi korak je internacionalizacija muslimanskih zajednica, drugi korak je sustavno institucionalno priznanje islama kao religije, treći je formiranje jedinstvene vertikale unutar svake zemlje, četvrti formiranje na razini EU-a, Vijeća Europe jednog krovnog tijela koje bi rješavalo pitanja muslimana.
Meni nude da otvorim ured muftije u Bruxellesu. Ja to ne mogu sam, jer ja mogu predstavljati sebe i zajednicu koja mi je dala mandat, a nemam pravo, niti želim predstavljati druge muslimane. Dakle, neophodno je da se uključe autohtone muslimanske zajednice s ovih prostora, a to su sve albanske zajednice, turske i bošnjačke. A onda ćemo otvoriti razgovor s arapskim zajednicama koje su jake u Francuskoj i u Belgiji kako bismo vidjeli što je to zajednički interes i kako bismo jedinstveno kao zajednica muslimana nastupali pri Vijeću Europe i EU. U tom kontekstu bi imalo smisla imati ured u Bruxellesu koji bi bio adresa na koju bi dolazili svi problemi muslimana iz cijele Europe. To sam nedavno prezentirao u Bruxellesu kada su pitali kako bi se problemi mogli rješavati. Bez ovakvog pristupa, odnosno da iznutra, iz islamskih zajednica dođe rješenje, a ne da im se rješenje nameće, stvari se neće mijenjati. Mi kod muslimana moramo postići jedinstvo.
Put integracije
Koja su to pitanja na koja muslimani europskih zemalja traže odgovore?
– Problemi su veliki. Prije svega je to statusno pitanje jer ako se kao musliman ne možete deklarirati niti registrirati svoju zajednicu kao muslimansku ili islamsku, onda je to problem. Zašto da se krijem pod zastavom svog nacionalnog, zašto se ne mogu kriti pod zastavom svog vjerskog ako govorimo o demokraciji, vjerskim pravima i slobodama? Ako to imaju neke druge vjere i zajednice onda s tog naslova i muslimani trebaju imati takvu mogućnost, jer iz toga proizlazi sve drugo. Npr. osnivanje vlastitih škola, iako su to neke zemlje dopustile. No i to je opet problem jer izolira ili vodi tu malu zajednicu u izolaciju. To nije pravi put integracije. Zato je vrlo važno statusno riješiti pitanje muslimana – jer iz statusa sve proizlazi – i da se na taj način muslimanske zajednice integriraju u društvo, da ne budu nekakva drugorazredna ili nepoželjna skupina u određenoj zemlji. Izolirajući ih mi tjeramo ljude u nešto što sami po svom habitusu nisu bili. I u Europskoj komisiji sam rekao da njihovi stratezi moraju osmisliti integracijske modele muslimana u Europi, a da smo im mi spremni pomoći. U europskim zemljama funkcioniraju standardi i procedure, svugdje su našli model osim po pitanju muslimana. Zašto? Ne bih volio prejudicirati odgovor, ali sam na najvišoj razini postavio pitanje – u EU pred najodgovornijim ljudima koji se bave ovom problematikom. Bio sam tamo prije desetak dana na vojnoj, diplomatskoj i političkoj razini. Tri dana sam imao predavanja u NATO-u u našoj misiji, u EU i u Vijeću Europe.
Kako vidite odnose u, recimo tako, vjerničkoj Europi, dijalog kršćana i muslimana? Kako u Hrvatskoj?
– Dijalog živi i vidljiv je ne samo na teoretskoj razini vjerskih poglavara već u svakodnevnoj praksi. Mene više raduje da dijalog živi unutar običnog svijeta. Kad govorimo o muslimanima i kršćanima u Hrvatskoj govorimo o prijateljstvu, dobrosusjedskim odnosima, zajedničkom slavlju blagdana, dijeljenju dobra i zla u svakodnevnim situacijama. To je jedna slika. Na razini vjerskih poglavara svake godine imamo po jedan sastanak. Ove godine će to biti 7. svibnja, a domaćin je zajednica Bet Izrael u Zagrebu. Raspravljat ćemo o nekim zajedničkim temama koje imaju ne samo vjersku već i društvenu dimenziju. Želimo dati svoj doprinos i kao građani RH i kao odgovorni ljudi u svojim zajednicama, želimo izići i sa zajedničkim priopćenjem nakon toga susreta, kao što smo to činili prethodnih godina kad smo npr. govorili o zaštiti obitelji, o eutanaziji. Važno je da suradnja postoji i da dijalog funkcionira na svim razinama. Kao novoizabrani predsjednik Mešihata zadao sam sebi u zadatak posjetiti sve vjerske zajednice, susresti se sa svim poglavarima, kako na državnoj razini tako i na županijskima. Mnoge sam već posjetio, a imam i uzvratne posjete.
Nedavno smo u Zagrebu imali dan naše Islamske gimnazije i tada su održane utakmice između pravoslavne i islamske gimnazije. Takvi susreti posebno vesele – i to su načini kako se razbijaju predrasude i dolazi do pomaka u podizanju standarda u dijaloškom ozračju.
