Građani s blokiranim računima nisu samo statističke brojke

Život u blokadi: Glavu iznad vode držim samo zato što dišem

Ladislav Tomičić

Blokirani građani žive na na rubu i ispod granice siromaštva. Veliki broj njih jedva uspijeva prehraniti obitelj i ne uspijeva plaćati mjesečne račune. Ljudi se nalaze u začaranom krugu, iz kojeg ne vide izlaza. Dug se povećava, ovrha stiže ovrhu 



Nešto manje od 317 tisuća građana Hrvatske ima blokirane bankovne račune zbog nepodmirenih dugovanja. Njihov dug iznosi 27,8 milijardi kuna. U blokadi se nalazi svaki deveti radno sposobni građanin Hrvatske. Iza zastrašujuće statistike kriju se konkretne ljudske sudbine. Blokirani građani žive na na rubu i ispod granice siromaštva. Veliki broj njih jedva uspijeva prehraniti obitelj i ne uspijeva plaćati mjesečne račune. Ljudi se nalaze u začaranom krugu, iz kojeg ne vide izlaza. Dug se povećava, neplaćeni računi se gomilaju, ovrha stiže ovrhu. Pretpostavimo li da jedan blokirani račun zagorčava život za četiri člana obitelji, dobit ćemo brojku od preko 1,2 milijuna ugroženih građana. Uzmemo li da jedan blokirani račun ugrožava dva člana obitelji, dobit ćemo 634 tisuće građana koji jedva preživljavaju.


   Kojim god podatkom, odnosno brojem blokadama direktno izloženih stanovnika raspolagali, maksimalnim ili minimalnim, ne može se pobjeći od zaključka da je broj egzistencija ugroženih blokadama računa upravo zastrašujući. Za razliku od odnosa prema zaduženim poduzetnicima, kojima je omogućen institut predstečajnih nagodbi, odnosno otpis dijela dugovanja, vladajuća politička garnitura učinila je malo ili ništa da riješi probleme blokiranih građana. Previše sentimenta prema ovom ogromnom problemu nisu pokazali niti mediji pa u javnosti nerijetko možemo čuti bešćutan argument: svi moraju plaćati svoje račune i točka. Međutim, što napraviti s ljudima koji te račune naprosto ne mogu platiti? Odgovor na ovo pitanje politika će morati potražiti prije ili kasnije. U najavi je Zakon o stečaju potrošača, sve češće se u javnosti razmatraju prednosti i nedostaci osobnog bankrota, ali konkretna pomoć zaduženima do sad nije pružena. Na ovom mjestu još jednom podvucimo, iza svake od brojki pregleda stanja blokade građana što ih Financijska agencija redovito objavljuje kriju se ljudske sudbine.   


   Obolio zbog stresa


   Na ovom mjestu prezentirat ćemo neke od njih. Blokirani spremno pristaju svoje muke izložiti na uvid javnosti, uglavnom pod uvjetom da im ne navodimo puna imena i prezimena. Ljudi se naprosto srame situacije u kojoj se nalaze. Kontakte s njima omogućila nam je udruga »Blokirani«, koju vodi Puljanka Miriam Kervatin. Među blokiranima se nalazi veliki broj nezaposlenih i otpuštenih radnika, poljoprivrednika uništenih krizom, umirovljenika, građana s minimalnim plaćama koji ne uspijevaju pratiti mjesečni ritam računa za vodu, struju, telefon, čistoću… Najveći broj blokiranih građana – 56.695 ljudi – živi i (ne) radi u Zagrebu. U prosjeku, svaki četrnaesti stanovnik glavnog grada nalazi se pod blokadom. Njihov ukupni dug iznosi 8,18 milijardi kuna. Vrlo često radi se o blokadi zbog neplaćenih računa Zagrebačkom holdingu. U takvoj situaciji se nalazi naš sugovornik Antun, koji se trenutačno nalazi u bolnici. Liječnici su mu ugradili stent. Čovjek smatra da je obolio zbog stresa, koji je dobrim dijelom izazvan situacijom s blokiranim računom. Kad smo mu se predstavili odmah je, za početak, stavio primjedbu na rad medija.  

  – Kad bi mediji više pisali i govorili o problemima blokiranih građana, kao što pišu i govore o stotinu puta ponavljanim stvarima iz svijeta politike, vjerujem da bi se prije počelo razmišljati o ovom problemu. Očito to ne smiju. Trenutačno sam u bolnici, a razlog tome je stres pod kojim se nalazim već mjesecima i godinama. Na kraju ljudi od stresa obole, pogodi ih tamo gdje su najslabiji, kaže Antun. Njegov račun blokiran je već dvije godine, zbog dugova Zagrebačkom holdingu. Usput rečeno, ova tvrtka u vlasništvu grada nedavno je za naplatu dugova angažirala odvjetnički ured Marijana Hanžekovića, koji je u hrvatskoj javnosti najčuveniji po ovrhama. Gledatelji Hrvatske televizije koji nisu mogli redovito plaćati pretplatu, a takvih u Hrvatskoj nije malo, dobro će znati o čemu govorimo.   


   Rješenje moratorij




   – Sve vrijeme blokade meni idu ovrhe, tako da više ni sam ne znam što plaćam. Moja agonija započela je još 1995. godine. Radio sam, ali redovitu plaću nisam dobivao, a kad par mjeseci ne dobijete redovito plaću ne možete podmiriti niti režije kako treba. Kad se tako nađete u dugu, to ide sve gore i gore. Dug neprestano raste. Idu kamate, odvjetnički i drugi troškovi, zbog čega dug nikako ne uspijevate zatvoriti. Ja sam veći dio dugovanja uspijevao riješiti, ali ostao mi je Holding i pričuva za zgradu. U međuvremenu sam puno puta imao isključenja struje, ovrhe toplinarstva, a na jednom ročištu bio sam i zbog HTV-a, kaže Antun. Kao rješenje vidi moratorij na sve ovrhe, ukidanje kamata i sudskih troškova. Nedavno je, kaže bio na ročištu u Križevcima zbog duga Čistoći. Na račun od 1.500 kuna mora platiti još 750 kuna drugih troškova.


   – Poslije će doći još zatezne kamate i ne znam na koliko će se popeti dug. Moglo bi doći i do 2.5 tisuće kuna. To je jednostavno neizdrživo. Ne bježim od toga da sam dužan, ali naprosto ne mogu pratiti ritam kojim se taj dug uvećava. To što nam rade gore je nego zločin. Kad vas netko ubije gotovi ste odmah, a ovako vas ubijaju polako. Pa mi smo u Hrvatskoj imali 97 tisuća deložacija. Recite mi kakvo je to društvo? Može li to biti normalno? Svi živi pritom su nas se odrekli. Kao da smo zaraženi nekom bolešću. I Crkva nas se odriče. Oni nas i ne spominju. To je katastrofa, kaže Antun, jedan od 56 tisuća zagrebačkih blokiranih, te zaključuje da čovjeku ne ostaje ništa drugo nego da na crno pokuša raditi i preživjeti.     

Vrti se u krug


   U još težoj situaciji nalazi se Anita B. Iz Knina, nezaposlena majka petoro djece. U županiji Šibensko-kninskoj blokiran je svaki petnaesti građanin. Naša sugovornica živi od porodiljne naknade i dječjeg doplatka, što su joj zagarantirana primanja koja se ne mogu blokirati. Dužna je preko dvadeset tisuća kuna, a kako će taj novac vratiti – ne zna. Njezin muž također je nezaposlen.   

– Ne znam kako ću platiti te dugove. Ništa ne znam. Najproblematičniji je dug VIP-u za telefon iz 2002. godine. Osnovni dug bio je dvije tisuće kuna, ali to se popelo na 22 tisuće. Imam četiri ili pet ovrha, ni sama više ne znam. Jedna mi se nedavno pojavila, opet za telefon i to za broj koji nikad nisam koristila. Kontaktirala sam teleoperatera i rekli su mi da je broj registriran na moje ime. Ponavljam, taj broj nikad nisam koristila, kaže blokirana Kninjanka. U Kninu, ističe, i nema neke prilike za zaposlenje. Stoga njezina obitelj nema niti načina na koji bi vratili dug. 


   – Probala sam kontaktirati VIP, da mi stopiraju te kamate i da mi daju da probam vratiti dug na rate. Gospođa s kojom sam razgovarala rekla je da mi nešto duga mogu oprostiti pa predložila da platim 17 tisuća kuna odmah. Ja da imam 17 tisuća kuna sigurno ne bih bila u Kninu. Račun mi je blokiran već tri godine. To me toliko muči da ne mogu spavati. To će narasti na četrdeset, pedeset tisuća. Odakle ću platiti? Porodiljni i dječji doplatak nisu mi dovoljni niti da nahranim djecu kako treba, tako da kasnim s plaćanjem režija i idem dublje u dugove. Samo se vrtim u krug. Jedan mjesec platim ovo, pa se skrpam na ovom, drugi mjesec platim ovo, a ono drugo preskočim i tako…, kaže Anita. Blokirani računi, kaže nam sugovornica, u Kninu nipošto nisu rijedak slučaj. Pokušavajući ilustrirati kako se u tom gradu živi sugovornica nam priča: »Pred mojom kućom nalaze se dva kontejnera. Svaki dan sve je više ljudi koji u njih zaviruju u nadi da će nešto naći. Ja još nisam kopala, što ne znači da neću. Svakog dana u kontejnere zaviri barem deset ljudi.«   


   Država i ekonomija


   Treći naš sugovornik, Željko Ć. Iz Virovitice, nekoć je bio imućni poljoprivrednik, koji je ambiciozno krenuo u stočarstvo, da bi se nasukao na krizu i izgubio sve što ima. Među poljoprivrednicima ovakve priče nipošto nisu rijetkost. U županiji ovog našeg sugovornika, blokirani je svaki jedanaesti građanin.


   – Moja priča je vrlo duga i teško ju je ukratko ispričati. Sin i ja išli smo zajednički u program stočarstva. Željeli smo osigurati bolju budućnost svojoj obitelji. I prije tog programa relativno smo dobro živjeli. Imao sam dosta zemlje, izgrađene kuće, staje, svu mehanizaciju, sušare i skladišta za poljoprivredne kulture. Bio sam među prvima, a sad sam spao među zadnje. Ostao sam bez svega. Trebao mi je samo jedan korak da napravim nešto što sam smatrao uzvišenim, ali eto, nisam uspio, kaže Željko. Obzirom na državne garancije, odlučio je upustiti se u mljekarstvo. Na kraju ga je, kaže, prevarila »država i ekonomija«.


   – Kad vam netko blokira račun u ovom poslu, vi nemate pravo otvoriti drugi, zaštićeni. Kod poljoprivrednika koji su se našli u poziciji sličnoj mojoj blokade se ne odnose na tisuću ili dvije tisuće kuna, nego na stotinu ili dvije stotine tisuća, a nemate u ovom poslu stotinu tisuća kuna kojim bi svaki čas mogli manevrirati, iako godišnje ostvarite milijun ili dva milijuna prometa. Onog trenutka kad vam blokiraju račun vi ne možete doći do svježeg novca, a stiže vam i sljedeća rata kredita pa se to nakupi i – gotovi ste, kaže Željko. Naš sugovornik sa sinom je izgradio farmu mliječnih krava. Imao je godišnji ugovor s Lurom, ali kad je ova tvrtka prodana – sve je palo u vodu.


   – Već nakon prve blokade vama su zaista vezane ruke. Ne možete kupiti repro-materijal, ne možete prodati svoju robu, ne možete otplaćivati kredite. Tad vam uzimaju sve i apsolutno ostajete bez mogućnosti za rad i život, kaže Željko. Njegovu sudbinu odredio je pad cijene mlijeka.


   – Država nije intervenirala i sve je palo u vodu. Ljudi su pali u vodu. Poznavao sam sve strukture, poznavao sam politiku, sin i ja smo obišli sve – od predsjednika države do predsjednika Sabora – ali svi su nas odbacili. Svi za nas imaju sućut, ali nitko ništa nije učinio da pomogne. Propali smo, računi su nam blokirani i više nitko nigdje ne može maknuti, priča nam poljoprivrednik iz Virovitice. Danas mjesečno dobiva 1.800 kuna mirovine, od čega mu odbijaju 600 i nešto kuna. Od toga se, kaže, zaista ne može živjeti.     

Propast obitelji


   – Nemate za život, nemate za režije. Socijalu do sada nisam tražio i ne mislim, ali treba izdržati sa četvero unučadi. Oni moraju jesti, živjeti i školovati se. Sin mi se nije uspio zaposliti, godinu-dvije radili smo na zemlji, ali kasnije su nam i zemlju uzeli. Država nam je sa zemljom uzela i priliku i mogućnost da uopće pristojno preživljavamo. Ja sad ne mogu platiti vodu, komunalije, televiziju i te neke stvari. Jednostavno ne možete to apsolvirati iz postojećih primanja. To je samo jedna životna priča, a kod poljoprivrednika takvih priča imate koliko hoćete. Poznajem svako selo od Zagreba do Vukovara, bio sam aktivan u udrugama poljoprivrednika, aktivan u prosvjedima i možda me zbog toga pojedinci u politici nisu voljeli. Fenomen osvećivanja određenih političkih struktura prema ljudima također je doprinio propasti moje obitelji. Jako je puno detalja koji nisu za pričati i jako teško ih je reći u kratkom vremenu. Svaka politika, bivše vlade i politika ove vlade ima svoje razmišljanje. Meni ide na živce Zoran Milanović kad govori o tisuću-dvije radnika, a tvrdim vam da će u poljoprivredi propasti 120 tisuća obiteljskih gospodarstava. Tvrdim vam to iz iskustva i poznavanja sela. Premijer pritom uopće ne želi razgovarati s ljudima iz toga resora, valjda zbog nekog svog ponosa ili zbog »prevelike brige« za ljude, kaže Željko.


   Naš sugovornik na kraju zaključuje: »S tih 600 kuna koje mi odbijaju zbog dugova ja ne mogu nikome otplatiti svoja dugovanja, a meni bi tih 600 kuna bilo dovoljno da plaćam komunalije. Ovako me guraju pod zemlju. Prijete ovrhama za kuću, ali nisu je proveli. Eto, htio sam unucima osigurati budućnost, bacio sam se u stočarstvo gdje je država nudila šakom i kapom, ali ostavili su nas na cjedilu i namagarčili. Danas sam puka sirotinja. Bio sam to i na početku i sve što sam imao zaradio sam svojim rukama. Nisam kreditima kupovao automobile, pravio sam objekte za stočarstvo. Znali smo raditi i radili smo, ali eto.,. Čovjek nema više snage boriti se. Glavu iznad vode držim samo zato što dišem, zaključuje blokirani poljoprivrednik. Tri priče koje se kriju iza statistike o blokiranima samo su dio jedne velike tragedije kroz koju prolazi Hrvatska.


____________________________________


VISOKA CIJENA PRIGOVORA NA OVRHE   


   Antun, jedan od 56 tisuća zagrebačkih blokiranih, tuži se i na visoku cijenu prigovora na ovrhe. Nekoć su cijene prigovora, tvrdi on, bile 50 i stotinu kuna, a danas su stotinu i dvije stotine kuna.


   – Sutkinju u Križevcima pitao sam zašto da stavljam prigovor ako moram platiti stotinu kuna. Ona mi je odgovorila da to napravim kako bi se vidjelo je li prigovor osnovan. S moje strane je sigurno osnovan, jer ja nemam novca za platiti. Sucu u Bjelovaru u prigovor sam stavio da nisam mogao plaćati režije jer nemam novca za prehraniti sebe i obitelj. On mi je odgovorio da to nije važno, da se režije moraju plaćati. I što da na to kažem? Prije nekog vremena sam se uspio zaposliti kod privatnika, ali što mi to vrijedi kad ni s plaćom ne mogu riješiti dugove. Sad bi trebao ići na šest rata s toplinarstvom, ali u bolnici sam i ne znam kako će to ispasti, kaže Antun.   

____________________________________


ŠTO DOBIJEM NA ZAŠTIĆENI RAČUN UZMU MI JER SAM BIO U MINUSU NA BANCI   


   Naš sugovornik Antun otvorio je zaštićeni račun, ali to mu je ukazalo na zanimljivu praksu banaka.


   – Što dobijem na zaštićeni račun uzmu mi jer sam bio u minusu na banci. Oni su to riješili vrlo lukavo. Imaju modus kako da novac ne sjedne na zaštićeni račun, nego da sjedne njima za podmirenje minusa. Dogovor je da ja donesem u kešu pet stotina kuna, ispunim posebni papir i dobijem potvrdu. Tako sam šest mjeseci otplaćivao minus. U drugoj banci mi kažu da to nije moguće, ali eto, moguće je. Bankama je sve moguće. Nama nije moguće, zaključuje Antun. Sugovornik je ogorčen državnom pomoći poduzetnicima pri otpisu dugovanja. Kerumu se, kaže, otpisuju milijuni, a blokirani građani prepušteni su sami sebi. Nije zadovoljan niti najavama osoba iz Vlade koje se tiču osobnog bankrota. Ne vjeruje da će ovaj institut donijeti išta dobro. Neka ljudi koji najavljuju da će građani u bankrotu, morati živjeti od 800 kuna mjesečno sami pokušaju preživjeti s tim novcem, kaže Antun. Naš sugovornik trenutačno živi od 1950 kuna mjesečno. On i supruga imaju troje odrasle djece, od kojih jedno studira, a jedno je nezaposleno.   

____________________________________


NEMAJU MI ŠTO UZETI


      Govoreći o zakonu koji bi regulirao osobni bankrot, Kninjanka Anita kaže da je to »još gore od blokade«.    – Sreća u nesreći je samo ta što mi ovrhama nemaju što uzeti. Živimo u kući koja nam je darovana i koja ne može biti otuđena deset godina. Ja imam samo petinu kuće pa će onaj tko mi to bude htio uzeti dobiti dvadeset kvadrata, a što će od toga. Pokretnina nikakvih nemam. Nemam ništa osim djece. Jedino njih mi mogu uzeti, ali valjda neće dotle doći, kaže naša sugovornica.   

____________________________________


MIRIAM KERVATIN: PROFITIRAJU SAMO ODVJETNIČKI UREDI


      Predsjednica udruge Blokiranih Miriam Kervatin iz Pule kaže da se njezinoj udruzi svaki dan javljaju ljudi sa sličnim pričama. Ima ih sve više i više.

   – Udrugu sam odlučila registrirati u veljači ove godine, da pokušam skinuti stigmu s blokiranih. Za mnoge su oni neradnici, lijenčine, ljudi koji izbjegavaju svoje obaveze. To nije točno. Pisali smo o ovom problemu svim nadležnim adresama, obratili se i Ustavnom sudu. Čekamo da se nešto dogodi, kaže predsjednica udruge koja okuplja Blokirane. Problem blokiranih građana izmaknuo je svakoj kontroli i država će morati poduzeti nešto da ga riješi. Planirati pritom da se blokiranim ostavi samo osam stotina kuna mjesečno za život potpuno je suludo. Ova ili iduća Vlada morat će smisliti bolji plan. Da slučaj bude strašniji, a problem veći, broj blokiranih građana raste. Raste i njihov dug. Od svega profitiraju samo odvjetnički uredi koji se bave ovrhama.