Hrabra žena

‘Život do rata sam izbrisala iz sjećanja’: Vukovarka Irena Kačić život je nastavila u Rijeci

Sandy Uran

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

To je valjda obrambeni mehanizam mozga, jer su neke stvari za mene prebolne. Ubili su nam drage osobe, uništili dom, uspomene... Osjećaj da ste sve izgubili je jako težak, govori žena i majka koja je 1991. godine, u najvećoj i najkrvavijoj bitki Domovinskog rata, ostala bez supruga i sina



Ostati bez voljenih, sina i supruga, bez toploga doma, životna je tragedija koju samo snažna osobnost može preživjeti. Irena Kačić žena je toploga pogleda, ali ustrajna i snažna kad treba. A trebalo je imati snage, jako puno snage, ne bi li se nadvladale sve nedaće koje su zadesile nju i njenu obitelj u bitci za Vukovar, najvećoj i najkrvavijoj u Domovinskom ratu. S četrdeset godina ostala je sama, s dvije malodobne kćeri, nakon što joj je na Sajmištu ubijen suprug, zapovjednik Petar Kačić, a potom i sin Igor, kojemu je bilo samo šesnaest godina kad je mučki ubijen na Ovčari.


Irena Kačić danas je predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i dopredsjednica županijske Zajednice udruga Domovinskog rata. Dobitnica je odlikovanja Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih i društvenih vrednota. Žena je to koja je doživjela veliku tragediju i bol, a opet je pronašla snagu kako bi mogla nastaviti život.


– U trenutku kad mi je suprug poginuo, bili smo u skloništu. Ostala sam sama s troje djece. U ono ratno vrijeme nisam imala vremena žalovati za svojim suprugom, već sam razmišljala kako preživjeti, što dalje… – kaže Irena Kačić, prisjećajući se tih najtežih dana:


Izlazak iz Vukovara




– Trebalo je izaći iz skloništa nakon što su nam rekli da je Vukovar pao. To je bio veliki šok. Izašli smo i otišli do bolnice. Premda su nam najprije rekli da odemo u grad, mi smo to odbili jer je u gradu bila vojska. Dozvolili su nam da odemo do bolnice. Tamo je bio veliki broj ljudi. Uspjeli smo se javiti dr. Bosanac i ona nas je sakrila u podrumu bolnice zajedno s ranjenicima, kad je tijekom poslijepodneva došla vojska i četnici, koji su krcali ljude u kamione i vozili ih prema Veleprometu. Tako smo se spasili Veleprometa. Uvijek govorim da ne želim ni znati što bi nam se dogodilo da smo tamo završili. Čula sam o strahotama koje su radili ženama, djevojkama, djeci…



– Kad dođete iz jednog pakla u mirnu sredinu gdje su vas ljudi prihvatili i pomogli vam, kako mi ne bi bilo lijepo. Naravno da mi je lijepo. Ne mogu se vratiti u Vukovar. Tamo gradom šetaju zločinci koji su počinili zlodjela i koji nisu kažnjeni. I tijekom onih nekoliko dana kad boravim u Vukovaru ne osjećam se ugodno. Srećem neke ljude koje ne bih htjela sresti. Prilaze mi, grle i ljube i govore mi: »Znaš desilo se. Nitko nije kriv.« Meni, koja sam izgubila supruga i sina idu govoriti da nitko nije kriv. Nedopustivo.



Ujutro smo napustili bolnički podrum. Nisam razmišljala imam li snage ili ne, već sam se samo vodila idejom da moram zaštititi sebe i djecu, jer ako sebe ne zaštitim, djeca će mi ostati sama bez ikoga. Dogodilo se to da su na izlazu iz bolnice odvojili mog Igora, premda sam se obratila Šljivančaninu i rekla mu da je on još dijete. Rekao je da će on to provjeriti. Dala sam Igoru zdravstvenu iskaznicu iz koje se vidjelo datum rođenja i nešto novaca, a on je nama dao torbu koju je nosio. Pokupili su sve muškarce i nakon toga ga više nisam vidjela.


Mi smo ostali do 13 sati u krugu bolnice i onda su tek došli autobusi. Nismo znali gdje će nas odvesti. Bila je varijanta: možete ostati u Vukovaru, neće vam se ništa dogoditi ili možete otići u Hrvatsku, ali vas oni tamo ne trebaju. To su bile njihove priče. Ušle smo u autobus, kćeri i ja. Prošli smo kroz grad i to je bio stravičan prizor. Mrtvi su ležali posvuda. Čak smo se zaustavili kraj Veleprometa, ali nitko nije smio ući u autobus. Vidjeli smo u hangaru nadomak grada da su u njemu bili zatvoreni ljudi. Nakon Negoslavaca, na jednoj čistini, u autobusu su ušli vojnici Unprofora. Oni su nas pitali gdje su nam muškarci, jer u autobusu su bili samo žene i djeca, i mi smo im rekli da su odvedeni. Rekli su nam da napišemo imena svih muškaraca kojih se sjećamo i koji su odvedeni, što smo i učinile.


Vojska nam je donijela nešto hrane i onda su nas odveli u Sremsku Mitrovicu i tamo smo u autobusu prenoćili. Tek ujutro smo izašli i otišli na toalet, a potom nastavili put. Preko Bosne smo došli do Hrvatske, u Slavonski Brod. Rekli su nam da se ne odvajamo i da direktno iz jednog autobusa prijeđemo u drugi. Autobusi su nas čekali na bosanskoj strani, autobusi Čazmatransa.Tim drugim autobusom stigli smo u Đakovo. No počelo je prelijetanje aviona iznad Đakova, te smo brzo krenuli dalje za Đurđevac. Prijavili smo se da odemo u Zagreb. Uspjela sam kontaktirati brata svog supruga, tako da nas je on dočekao u Zagrebu. Potom smo krenuli put Krka. Rekli su nam da imamo pravo na stan, kao obitelj poginulog branitelja te smo tako odmah priložili molbu u Gradu Rijeci. Imala sam sreću da sam 1. travnja uselila u stan. Najprije smo ga dobile na privremeno korištenje, a poslije smo dobili pravo i da ga otkupimo – ispričala nam je ukratko svoj put iz vukovarskog skloništa do Rijeke.


Mora se govoriti


U Rijeku su s njom stigle njene dvije kćeri, Sandra i Silvija. Potonja, Silvija, Igorova je blizanka i jako je teško doživjela gubitak brata.


– Među blizancima postoji posebna povezanost. Dan danas joj je jako teško. U početku je imala noćne more. Sanjala je kako pucaju u nju i ujutro kad bi se probudila znala mi je reći gdje je sve boli, na mjestima gdje su i Igora pogodili. Njezino zdravstveno stanje je bilo jako narušeno. Ima Crohnovu bolest. Nitko ne kaže da možda inače ne bi dobila tu bolest, ali zasigurno su traume iz rata: gubitak oca, gubitak brata, gubitak doma, jer smo mi u Rijeku došli s jednom vrećicom jer smo sve izgubili, i te kako utjecale na nju.



Hvala Bogu imala sam tu snagu da kad smo dobile stan krenemo od nule uz pomoć Caritasa, Crvenog križa i prijatelja i stvorimo si novi dom za našu obitelj. Malo pomalo kako su dolazili novci od Sindikata, jednokratna pomoć dok nismo dobili rješenja za mirovinu, a sve to skupa je trajalo neko vrijeme, uspjeli smo se skučiti. Svaki mjesec išli smo u Caritas po hranu i ono najnužnije. Obje kćeri su krenule u školu, diplomirale na vrijeme, imaju posao i obitelj. Baka sam triju unučica, što mi daje dodatnu snagu – govori ponosna baka.


Kada je pitaju može li govoriti o tome što joj se dogodilo – Irena Kačić ima samo jedan odgovor: »Moram.«


– Dala sam puno intervjua te gostovala na satovima iz povijesti. Najprije sam krenula sa Sušačkom gimnazijom kod profesora Miletića i tamo održala prvo predavanje. Gostovala sam u školi u Zadru, u Slavoniji, u Kraljevici, u osnovnoj školi na Turniću… Zovu me da im pričam o tome. Što je dobro, jer se to ne smije zaboraviti. No smatram da je Domovinski rat premalo zastupljen u udžbenicima, a to znam i zahvaljujući svojim unučicama. Mladi premalo znaju o Domovinskom ratu. Čak i moja unučica koja je znala o tome puno više nego druga djeca, kad je otišla u Vukovar doživjela je šok.


Ona je to na drugačiji način doživjela nego druga djeca, što je razumljivo, ali inače nakon posjeta Vukovaru djeca imaju dodatnih pitanja i žele o tome znati puno više. Šteta je što je Domovinski rat premalo zastupljen u školskim knjigama, na samo par stranica. Tome bi se trebalo dati više prostora u školskom programu. Trebalo bi i češće organizirati satove iz povijesti gdje bi branitelji i mi koji smo to preživjeli djeci mogli govoriti o Domovinskom ratu – razmišlja ova hrabra žena koja je preživjela strahote Vukovara.


Ne ponovilo se!


Ljuti je, kaže, kad je nešto krivo napisano ili kad netko nešto krivo prepriča.


– Želim da istina o Domovinskom ratu bude ona prava. Nemamo što skrivati, to je rat u kojem smo se mi morali braniti. Branili smo svoje domove i obitelji. Vukovar je grad koji je obranio Hrvatsku. Da ta vojska nije bila zaustavljena u Vukovaru, tko zna do kud bi stigla. Brat mog susjeda koji je znao da moj suprug ide na straže rekao mi je: »Znaš, Vukovar će pasti za 3 dana.« Odgovorila sam mu: »Dobro, ako ti tako kažeš.« To znači da su oni bili spremni Vukovar srušiti u tri dana. Nije im uspjelo.


Pretrpjeli su velike gubitke koje ni ne žele priznati – priča dalje, opisujući kako su živjeli na Sajmištu, a njezin suprug Petar bio je zapovjednik toga područja.


– Tamo su se vodile ulične borbe, borba prsa u prsa. Moj suprug je bio ranjen u ruku 28. rujna i kako je njemu metak prošao kroz ruku, ubio je njegovog suborca koji je bio iza njega. To je strašno. Otišao je u bolnicu na previjanje i nije htio ostati u bolnici, već je došao kod nas u sklonište u grad. Bilo smo tamo jer je 15. rujna naš stan bio pogođen. Dečki su ga stalno posjećivali i shvatio je da se nešto događa. Rekao nam je da mora otići i to je učinio idućeg jutra 2. listopada. Borbe su bile strašne.Tenkovi su prodrli do njihove crte bojišnice na Sajmištu.


Jedan je tenk ušao u dvorište. Nisu ga vidjeli jer je bio skriven. Kad su izašli iz zaklona, moj je suprug pogođen u prsa. Odvezli su ga u bolnicu, još je bio živ, ali je nakon nekoliko sati preminuo. Doktor Njavro ga je pokušao operirati, ali su rane bile smrtonosne i nije ga mogao spasiti. O Sajmištu se ne govori puno, ali to je bio jako opasan teren. Nismo mogli ni zamisliti da ćemo proživjeti te strahote, ali nažalost jesmo. Doživjeli i preživjeli. Ne ponovilo se! 


Veliki je šok bio i kada je doznala da joj je sina, tada šesnaestogodišnjaka, prokazao susjed.


– Ta je osoba živjela 100-200 metara od nas. Od Žarka Kojića, koji je pušten dobili smo pismo u kojem nam je objasnio kako je njih sedam izdvojeno ispred hangara da ih se pusti. Čak je navodno i Šljivančanin bio za to da se Igora pusti. To su sada priče, ali dobro. No, taj naš susjed, čija je majka Hrvatica, prokazao je Igora i rekao da se njega ne smije pustiti. Mi smo bili dobri sa svim susjedima premda smo jedini bili čisti Hrvati, neki su bili Srbi, a drugi iz miješanih brakova. Djeca su išla zajedno u školu. Žarko nam je u tom pismo napisao kako je on rekao da ga se treba vratiti u hangar.


Napisao je kako je Igora vidio živog, ali da ne zna što se poslije s njim dogodilo. To je saznanje koje smo mi imali. Išli smo na sve razmjene iz raznih logora i pokazivali smo njegovu sliku, ali nitko ga nije vidio. Kad se doznalo za grobnicu na Ovčari, počeli smo sumnjati da je tamo završio, a ponajviše onog trenutka kad su nam rekli da moramo ići dati krv ne bi li se ustanovilo srodstvo – nastavlja tužnu priču majka koja je proživjela ono najstrašnije što jedan roditelj može doživjeti – smrt djeteta.


Drveni delfin


– To je bilo u jesen, da bi nas u veljači nazvali iz Crvenog križa i rekli da žele doći kod nas da porazgovaraju. Osobi koja je nazvala rekla sam: »Pronašli ste Igora?« Rekla je: »Da.« Došli su do nas. Pet, šest obitelji otišlo je potom u Zagreb na identifikaciju. Prepoznala sam Igorove stvari: jaknu, hlače, što je imao na sebi kad smo se zadnji put vidjeli. U džepu je imao zlatni privjesak i drvenog delfina koji je izrezbario dok smo bili u skloništu u Vukovaru. Rekla sam im da mi daju zlatni privjesak i delfinić, da ih mogu imati za uspomenu. Pitali su me želim li vidjeti tijelo, no ja sam to odbila jer bi mi to bila dodatna trauma. Htjela sam ga sačuvati u uspomeni onakvog kakvog ga se sjećam – prisjeća se tog teškog trenutka ova majka koja je čak uspjela doznati i ime susjeda koji je prokazao njenog Igora i rekao da ga vrate u hangar.



– Najprije sam doznala da se zove Pero, a onda me nazvala susjeda kad je bio Igorov sprovod i rekla da se preziva Akik. Od Nikole Kajkića sam doznala da ga je ubio Đorđe Šošić, da mu je on presudio. Iz zadnjih izvješća za suđenja smo saznali da mu se nije moglo suditi jer da je umro. Ne znam detalje. Ni dan danas ne mogu razumjeti kako su nam ti ljudi koji su nam bili susjedi, i s kojima smo se družili, mogli učiniti tako veliko zlo. S Borom Latinovićem, koji je sada svjedok pokajnik, i koji je imao gostionicu, dočekali smo zajedno zadnju Novu godinu, 1991. godinu. Nadam se da nikada više neće doći do rata jer je to nešto prestrašno.


Igor je bio umjetnički nadaren.


– Svirao je harmoniku i lijepo je crtao i bio je odličan učenik. Najstarija unuka Petra crta. Znam joj reći da je na svog uju. Mlađa kći moje Sandre, Ema, i Silvijina kći Matea su ljevakinje kao njihov djed. Kroz tu djecu, svoje unuke, vidim dio svoga sina ili supruga. Ubili su nam drage osobe, uništili dom, uspomene… Osjećaj da ste sve izgubili je jako težak. Dio svojih sjećanja sam potpuno izbrisala, odnosno ne sjećam ih se. Izbrisala sam dio svog života do rata. To je valjda obrambeni mehanizam mozga, jer su neke stvari za mene prebolne.