Članovi Vijeća će, ne treba sumnjati u to, biti izvrgnuti i javnom podsmijehu
Vlada je u tjednu za nama zbrda-zdola (ili navrat-nanos, kako komu odgovara) osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Da se doista radilo zbrda-zdola kazuje nam sama Vlada, odnosno njena Odluka o osnivanju Vijeća. Nitko u Vladi tu Odluku nije uspio ni pročitati ni pročistiti kako treba, pa se u Odluci o osnivanju spominje Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, a samo tri stranice dalje, u obrazloženju iste Odluke, piše »zbog toga se predlaže osnivanje Vijeća za suočavanje s prošlošću…«. Dakle, u obrazloženju je zadržan naziv koji više odgovara onome kojim je baratalo javnost, dok je u samoj Odluci naveden novi naziv.
No, nije to jedino što zbunjuje, što bi Vlada trebala objasniti, a što se tiče forme. Sve vrijeme govorilo se o osnivanju povjerenstva, a na koncu je osnovano vijeće. Možda se to nekome čini nevažnim, možda to netko smatra cjepidlačenjem, ali tijelu koje je Vlada osnovala u četvrtak doista bi odgovaralo da se zove povjerenstvo. Ono ima određeni zadatak kojega mora obaviti u određenom roku, a to obično čine povjerenstva. Vijeća podrazumijevaju nešto širi, nedefiniran vremenski raspon trajanja. Nejasno je i gdje su nestali totalitarizmi i kako su umjesto njih uskrsnuli nedemokratski režimi.
Zaobići raspravu u razlici
Premijer Andrej Plenković je najavljujući osnivanje povjerenstva u prosincu prošle godine kazao da bi ono »trebalo na racionalan, staložen način razmotriti odgovarajuće institucionalne i zakonske okvire kako bi se u pluralističnoj atmosferi društvo odredilo prema simbolima totalitarnih režima«. No, umjesto totalitarnim, bavit će se nedemokratskim režimima. Nije to nužno loše, dapače. Ovom zgodom zaobići ćemo raspravu u razlici između ustaškog i komunističkog režima po pitanju totalitarnosti i diktature, ali ne i vremensku odrednicu koju je Vlada postavila Vijeću i to ne u samoj Odluci već u obrazloženju. Vijeće će se baviti nedemokratskim režimima »od početka Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske«. Zašto se ne bavi nedemokratskim režimima koji su postojali prije Drugog svjetskog rata? Misle li u Vladi da prije Drugog svjetskog rata nije bilo nedemokratskih režima koji su ljudima kršili prava i to po onodobnim standardima zaštite prava pojedinca? Ta odredba će, na žalost, imati barem jednu lošu posljedicu. Problematično jest, ali u manjoj mjeri, to što se neće raspravljati o razdoblju monarhističke Jugoslavije koja je, najkasnije od 6. siječnja 1929. godine bila nedemokratska, dapače bila je ustrojena kao diktatura kralja Aleksandra i to je razdoblje potrajalo barem pet godina.
U tjednu za nama nogomet je bio društveno-politički važan. Kod nas se, zbog jednog dosuđenog jedanaesterca u korist »Dinama«, o njemu raspravljalo kao o bitnom političkom fenomenu. No, od realizacije tog jedanaesterca interesantniji je njegov politički odjek. Most je zatražio da se počne provoditi Zakon o sportu, zatražio je to od Vlade u kojoj sjede i njegovi ljudi. Zatražio je Most i da vodeći ljudi HNS-a napuste tu sportsku organizaciju. I dok su se tražile ostavke, u Banskim dvorima Šukera je primio premijer Andrej Plenković, ali oni nisu raspravljali o takvim tričarijama. Jedino o čemu su razgovarali je organizacija kvalifikacijske utakmice za Svjetskog prvenstvo Hrvatska – Ukrajina. E, to se zove, promašaj. Tvrditi da se bave samo bitnim, a onda primiti omraženog predsjednika HNS-a zbog jedne utakmice. No, tko zna, možda to i nije promašaj, možda je to, da se poslužimo naslovom knjige Petera Handkea i filma Wima Wendersa »Strah golmana od jedanaesterca«.
Mnogo je veći problem što se neće otvoriti rasprava o nedemokratskom režimu koji je prethodio ujedinjenju 1918. godine, a to je austro-ugarski režim. Ta je država začudno glorificirana u ovoj zemlji, kao da su Habsburzi bili nešto divno i korisno (a ne dinastija čiji je posljednji sposobni vladarski izdanak Leopold II. umro 1792. godine). Austro-ugarski režim bio je itekako nedemokratski, i to po onodobnim standardima, i to je bilo mnogo izraženije u ugarskom nego li u austrijskom dijelu države, što se posebno odrazilo u pravu glasa za muškarce.
Mozart kugle i valcer istovremeno
Taj režim neće biti ni dotaknut, pa će ga se i dalje obožavati i glorificirati kao nešto divno, nešto u čemu se propadalo, jelo Mozart kugle i plesalo valcer istovremeno, a ne kao umjetnu tvorevinu koja je morala gurnuti svijet u Prvi svjetski rat da bi propala i čije je propadanje po Hrvate bilo fatalnije (poginulo je najmanje 60.000, vjerojatno 100.000 Hrvata) od propasti socijalističke Jugoslavije. Vijeće ima zadaću izraditi preporuke, uz ostalo i za obrazovanje djece i mladih u vezi s kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima, ali su nedemokratski režimi selektivno odabrani, pa preporuka za obrazovanje mladih o kršenjima ljudskih prava u Austro-Ugarskoj neće biti.
Prema članovima Vijeća ne treba biti drzak i ne treba sumnjati u njihove časne namjere, ali oni neće riješiti ništa. Ne samo zbog toga što je upitno koliko se njegove preporuke, ma kakve bile, mogu realno preliti u društvo, nego zbog toga što je upitno oko čega se ta skupina veoma različitih ljudi uopće može dogovoriti. U Odluci piše da će Vijeće »nastojati postići suglasje u donošenju svojih odluka«, a s obzirom na raznorodnost članova Vijeća to suglasje, ako ga uopće bude, može biti doslovce minimalno (makar, dajmo se iznenaditi). Članovi Vijeća će, ne treba sumnjati u to, biti izvrgnuti i javnom podsmjehu jer Vijeće jedva da je i osnovano, a već je preimenovano u Komisiju za istinu, što je preduvjet za propast svakog njegovog napora, pa i smislenog. A što se još ima raspravljati o naravi primjerice ustaškog režima, e to stvarno nije jasno.
