Autor knjige "Hrvatska i ljevica"

Vujić: Bolji je i raskol socijaldemokracije i SDP-a nego status quo ako se s njime tone

Tihomir Ponoš

Ne zagovaram nikakav raskol socijaldemokracije niti SDP-a, ali socijaldemokracija i SDP su mnogo toga učinili da bi sada pasivno čekali takvu situaciju u kojoj moraju počinjati iznova



Antun Vujić, ministar kulture u vladi Ivice Račana i dugogodišnji saborski zastupnik iz SDP-a, danas glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, jedan je od rijetkih stranački aktivnih ljevičara u Hrvatskoj za koje se navodi da razmišlja u dubljim ideološkim kategorijama.


  Svoja razmišljanja o razvoju ljevice, posebno socijaldemokratske, u Hrvatskoj, ali i o sadašnjem stanju socijaldemokracije kako u Hrvatskoj tako i u Europi javnosti je podastro u nedavnoj objavljenoj knjizi »Hrvatska i ljevica«.


  Naslov knjige »Hrvatska i ljevica« ovim »i« sugerira da ljevica možda nije imanentna Hrvatskoj i da Hrvatska možda nije imanentna ljevici.


– Ili da se preispituje odnos Hrvatske i ljevice. U naslovu je bitan dodatak »prilog socijaldemokratskom gledištu«. Knjigu treba čitati sa stanovišta onoga što ja smatram da su elementi razvitka socijaldemokratske ljevice počevši od konca 19. stoljeća do danas.    

Nacionalno pitanje




  Ako pogledamo tih 120 godina, u lijevom korpusu je socijaldemokracija uglavnom bila marginalna opcija. Do 1914. bila je marginalna u hrvatskom političkom korpusu, do Drugog svjetskog rata socijaldemokracija u zapadnom smislu praktički nestaje, zatim je nema ni do 1990. da bi se počela konstituirati od 1990.


  – Trebaju mi dva pojma da to objasnim: jedno je »socijalna demokracija«, a drugo je »socijaldemokracija«. Drugi termin obuhvaća samo stranački sustav organiziranosti. Socijalnu demokraciju treba šire shvaćati. Tu bi se moglo uračunati, ne samo prvu socijaldemokraciju, dakle Ivana Ancela, Vitomira Koraća i druge, nego i liberalne opcije s Franom Supilom, pa i dio ranog pravaštva koje je rodno mjesto za poslije raznorodne političke opcije, a donekle i »revizionizam« ili reformizam unutar komunističkog sustava. Najveći paradoks rane hrvatske socijaldemokracije jest da se i ona zalagala za rješenje nacionalnog hrvatskog pitanja kao južnoslavenskog pitanja, a kada su izborili takvu svoju državu ona ih je vrlo brzo progutala i nakon toga na ljevici komunisti preuzimaju glavnu riječ, ali elemente socijaldemokracije preuzima i Radićev HSS.  


 Iz teksta knjige može se zaključiti da ste kivni na medije.   – Vrlo sam kritičan prema, naglašavam, dijelu medija. Kažem »dio medija« i obično mislim na korporaciju PEH, ali mi lektori to popravljaju pa ionako svi znaju na koga mislim. Mediji su ovisni o oglašivačima, njihova vlasnička struktura je i dalje često nejasna, a često i nije samo medijska nego je dio oligarhijske strukture uopće. Postoji i kontinuirana propaganda difamacije države, vlasti, političara a onda i seljaka, profesora, liječnika, studenata… prema kojoj su svi neradnici, na sve treba primjenjivati »rezove«, osim na one koji ih propisuju. Nisam nikada bio kritičan prema novinarima. Autonomiju medija shvaćam kao autonomiju novinara, a ne autonomiju vlasnika da propisuju novinarima što i kako da pišu.   Pišete da »dio medija« takvim svojim pisanjem bitno otežava provedbu politike, a kao primjer navodite ideje o uvođenju poreza na kapitalnu dobit i poreza na imovinu.   – Papagajski se u nekim medijima histeriziralo da SDP nameće nove namete. Ispada, kada radimo za plaću onda plaćamo namete, ali ako mešetarimo dionicama i trpamo novce u nekretnine i bunkere, onda ne plaćamo. Pa gdje to ima?


  Čitajući knjigu, posebno dio do 1990,. stječe se dojam da je nacionalno pitanje ključno političko pitanje za ljevicu.


  – Naprotiv, za ranu socijaldemokraciju je bitno da je, uz hrvatsko državno i nacionalno pitanje, čime su se gotovo isključivo bavile sve ostale stranke, ona nametala i socijalno pitanje. U njihovom prvom programu impresionira obujam shvaćanja socijalnih zahtjeva, od radnih uvjeta, radnog vremena, prava žena, djece do ukidanja povlastica plemstva, oporezivanja bogatih. To je, naspram ograničenih dilema ondašnjih građanskih stranaka, koje su se svodile na alternativu vezivanja hrvatske politike uz Beč ili Peštu, ključan politički i stranački doprinos te rane hrvatske socijaldemokracije.


  Kad sam govorio o odnosu prema nacionalnom mislio sam i na komuniste, uključujući i prijeratno razdoblje, ali i 1971.


  – Nacionalno pitanje je za ljevicu važno tamo gdje ono postoji, to je i oblik njenog internacionalizma. Gdje postoji ono zasjenjuje druga pitanja, pa ga treba riješiti da bi se mogla riješiti druga pitanja. Ljevica je nacionalnim pitanjem bila blokirana kao ljevica, pa ga je često postavljala i radikalnije od desnice ne želeći prepuštati političku inicijativu. Još je Lenjin pisao o tome kako Rusi imaju pravo da se riješe pitanja Poljske, Finske, Ukrajine i – tko »nama« (boljševicima) osporava pravo da se zalažemo za njihovo odcjepljenje od carske Rusije koja po njemu tlači najveći broj naroda. Da ponovim, ljevica se bavi nacionalnim pitanjem jer je ono redovito zloupotrebljavano od desnice koja ga pretvara u šovinizam, dok mu ljevica, barem u načelu, nastoji dati demokratski oblik.     Hrvatsko proljeće očito smatrate važnim razdobljem. To je najopsežnije poglavlje.     – To smatram važnim, ali vjerojatno na drugačiji način od onih koji se zaustavljaju na tumačenju »istine« Hrvatskog proljeća, što ja smatram manje važnim, jer držim da takvih »istina« ima više. Mislim da su važnije posljedice retorzije nad Hrvatskim proljećem koje su toliko snažno i duboko zaorale hrvatski politički rascjep da ga se može pratiti do danas. Period stigmatizacija svega demokratskog u Hrvatskoj nije jenjavao barem do 1985. uz permanentne harange. Obujam te retorzije, s više od 2.000 sudski progonjenih nije u razmjeru s njenim povodima. Sistemom etiketa sve je svrstavano u nacionalizam, čak i u ustaštvo, što se patološki reflektira i u današnjem nacionalizmu kao odgovoru na dugotrajnu opresiju koja je podijelila hrvatsko društvo više nego što se to dogodilo u Čehoslovačkoj nakon Praškog proljeća.    

Usitnjena ljevica


Kao posljedicu ’71. skicirate i to da se od tada ljevičarima u Hrvatskoj pripisuje da su Jugoslaveni jer su oni tada pobijedili pri čemu se zaboravlja da su pobijedili ljevičare u Hrvatskoj.


  – Upravo tako, pobijedili su ljevičare reformiste. Restaljinizirana ljevica je ljevicu neovlašteno identificirala s jugoslavenstvom. U pitanju dajete i dodatni odgovor. Što su ljevičari mogli ponuditi 1945.? Mogli su ponuditi demokratsku i federalnu zemlju s ravnopravnošću naroda. Formiranje socijalističke Jugoslavije je potpuno obratno od formiranja one ranije, monarhističke i velikosrpske. Ne govorim o kasnijem obujmu ispunjavanja ciljeva ravnopravnosti i federalizma, nego o načelima. Unutar toga postoji naglašena hrvatska komponenta. Možda je komunistima bilo važnije to što su komunisti nego to što su Hrvati ili Srbi, ali bilo je i određenih razlika. To se vidi čak i u odnosu prema ZAVNOH-u. I danas se raspravlja o tome treba li ga smatrati izvornim hrvatskim dosegom njene primarne suverenosti ili je on ipak izvedenica AVNOJ-evskih subordinacija.  

 ZAVNOH je u izvornišnim osnovama Ustava.


  – Eto, pa došli smo i do toga. To bi se teško moglo izvesti iz nekih drugih, desničarskih pogleda onoga doba, svakako ne iz NDH.  

 Od 1990. ljevica je bila usitnjena i to je naoko paradoksalno: do tada monolit, a zatim usitnjena.


  – U tom monolitu se nisu izražavale latentne suprotnosti, a kad je to postalo moguće onda su ih svi napinjali do pucanja konopca. Formirane su i neke stranke koje su se predstavljale kao lijeve, a bile su puka apologetika očuvanja Jugoslavije.  

  Mislite na SDU?


  – Da. Ali i raniji UJDI i ono što je iz njega nastajalo, iako i s raznorodnim orijentacijama. To je bila komponenta očuvanja Jugoslavije koju u knjizi nazivam »demokratizacijom bez federalizacije«. Tome sam se protivio, a nakon Miloševića, mislim da je prilično jasno da sam imao pravo. Smatrao sam da u Hrvatskoj nemaju šanse lijeve stranke koje neće vrlo jasno reći da su za samoodređenje, dakle suverenost Hrvatske, a neki su s takve »ljevice« tu orijentaciju kvalificirale čak »parafašističkom«.


Ali činjenica je da je ljevica ranih devedesetih usitnjena.


– Ona se rekonstruirala u nekoliko segmenata. I ASH-u je trebalo neko vrijeme da izađe s jasnom platformom o Hrvatskoj kao državi. To je Račan napravio brže. »Povijesna deklaracija« SDP-a iz 1990. je vrlo jasno određena i prema »grijesima komunizma«, od isprike zbog gaženja Hrvatskog proljeća, do uvažavanja ranijih hrvatskih demokratskih zasada, počevši od Radićevog republikanizma pa i dalje, povijesno, i u odnosu prema HSS-u.    

Socijalna podjela društva


Dok se ljevica rekonstruira i slaba je zbivaju se pretvorba i privatizacija. Koliko je slabost ljevice u inicijalnom razdoblju nastanka Hrvatske dugoročno oslabila ljevicu u provedbi socijaldemokratskih programa.


  – To što se tada nije mogla konstituirati dovoljna jaka ljevica koja bi se ponašala kao ljevica je možda i najveća šteta. I neki signali SKH su povremeno djelovali kao liberalni, a ne socijaldemokratski. Mi (SDSH, op.) smo već 1992. kao mala stranka ipak uspjeli skupiti više od 100.000 potpisa u nekoliko dana za peticiju kojom smo nudili drugačiju platformu privatizacije, uz očuvanje socijalnih prava, i u smislu radničkog dioničarstva i u smislu očuvanja njihovih participacijskih prava.


  Nakon one političke iz ’71., stvorena je druga duboka podjela, a to je socijalna podjela društva. Nova vlasnička klasa nije nastala niti iz rada, niti iz znanja, niti iz ulaganja, nego na političkoj redistribuciji već stvorenih vrijednost i tako je stvoreno novo hrvatsko kapitalističko društvo. Kada smo formirali tu prvu socijaldemokraciju imali smo u vidu ondašnju socijaldemokraciju, a to je bila ona Willyja Brandta i Helmuta Schmidta. Kada smo konačno uspjeli »prodahnuti« to je bila socijaldemokracija Tonyja Blaira i Billa Clintona.  

  Koliko vam je ta promjena od Brandta do Blaira onemogućila da na vlasti provodite socijaldemokratske politike?


  – U razdoblju 2000. do 2003. napravili smo goleme iskorake. Obično se kaže da smo dali demokratski umiveniju sliku društva, ali promijenili smo i mnogo drugoga. Od najniže plaće, prava na štrajk, vraćanja duga umirovljenicima, rješenja nelikvidnosti, gospodarskog rasta, odjednom i rasta BDP-a. Ispunili smo i sve uvjete iz prethodnog sporazuma sa sindikatima. Nešto se ipak nije moglo učiniti, ono isto što se ni na Zapadu nije moglo – obuzdati financijski sektor koji više nije niti bio naš kada smo došli na vlast. Ne samo u ikonografiji nego u nizu konkretnih mjera smo mnogo toga promijenili, pa i socijalizirali, ali u temeljnom pitanju koje je danas jednako za Zapad kao i za nas, a to je pitanje odnosa rada, kapitala i financijskog sektora, nismo. Sada započinje kritika toga što »nismo učinili«, a tada su mnogi naši ekonomisti, pa i »kejnzijanci«, dizali ruke od svevladajuće ideologije tržišnog fundamentalizma . Vjerovalo se u spasonosnost kapitalizma, nije se vidjelo o kakvom se tipu kapitalizma radi, a zapravo je riječ o jednom zaoštrenom, provincijskom, marginalnom tipu kapitalizma koji je nanio veliku štetu.    

Bez zaštite


Bez obzira na sve što ste naveli, mnogi – mediji, sindikati, lijevi intelektualci – će vam zamjeriti da ste tada izdali radnike.


  – Tadašnji Zakon o radu, komparativno gledano, je u najmanju ruku povoljniji od bilo kojeg drugog zakona bilo koje druge tranzicijske zemlje u to doba. U smislu socijalnih kriterija sva tadašnja istraživanja Hrvatsku stavljaju na očekivano mjesto, negdje iza Slovenije i Češke, blizu Slovačke, a ispred ostalih tranzicijskih zemalja. Fleksibilizacija rada, zahtjevi koji su dolazili i sa zapadne strane, tržišni zahtjevi EU, od kojih nikada ni jedan nije bio socjaldemokratske prirode, nisu se mogli izbjeći. Ti su zahtjevi bili protiv državnih poticaja, instrumenata kojima se štiti nacionalna ekonomija, indiferentni prema sigurnosti rada; od Europe smo dobivali samo takve uvjete. To sam govorio i tada i sada, i vani i ovdje.


  Znači li to da ste protiv EU ili protiv EU kojom dominira liberalizam.


  – Ljutiti se na tu silu bilo bi isto kao da se ljutim na Vezuv. On postoji, nadamo se da neće doći do erupcije, a ovdje je došlo. U datim povijesnim okolnostima drugog izlaza nije bilo. Što je mogla Hrvatska tada? Stvar je u tome što se socijaldemokracija prepustila neoliberalizmu i u Europi.


  Zašto?


  – E, to je pitanje. Nakon prihvaćanja Giddensove pameti, kojoj se uz Blaira priklonio i Schröder koji inače ima respektabilnu ljevičarsku biografiju, ali čak i »crveni« Daniel Cohn-Bendit, ispalo je da je nakon pada komunizma, nasuprot Brandtovim nadanjima, socijalna država ostala bez zaštite i na Zapadu i na Istoku.


  Možda je to zato što je liberalni kapitalizam ostao bez najmoćnijeg neprijatelja, a to je komunizam. Unutarnji društveni dogovor je mogao biti slabiji.  

  – U tome ima dosta istine. Socijaldemokrati su bili premosnici blokovske politike, ali padom blokova socijaldemokrati nisu uspjeli prenijeti svoje modele niti na tranzicijske zemlje, a postupno su gubili elemente socijalne države i na Zapadu.  


  Kako to obnoviti?


  – Treba politički ojačati, prepoznati sloj koji danas spada u socijaldemokratsku bazu. Tu se temeljni socijalni odnos nije promijenio; riječ je o onima koji žive od rada. Treba vidjeti tko to danas živi od rada. Danas su u najnesigurnijem položaju visokoobrazovni, mladi ljudi koji misle da su srednja klasa, a zapravo su po svom socijalnom statusu, pravima i stupnju socijalne zaštite najamnici, ugroženiji od onih radnika koji su imali plave košulje. Riječ je o golemoj masi o kojoj socijaldemokracija nije povela računa. Na rubovima Europe odnose ju radikalnije lijeve opcije poput Syrize. Socijaldemokracija taj svoj novi »klasni« dio nije prepoznala, niti su ti ljudi prepoznali socijaldemokraciju, što obostrani propust. Socijaldemokracija se mora radikalizirati onoliko koliko su se radikalizirale socijalne prilike – to se sada već češće ponavlja, pa više nisam usamljen.


  Po preporukama koje su sada i u literaraturi dominantne, samo će im trebati tko zna koliko vremena da se ostvare, svi govore da država mora imati svoju funkciju, da se jedino preko nje mogu očuvati ne samo socijalne stečevine, nego i gospodarski razvitak, da se banke moraju »socijalizirati« i drugo. Stiglitz kritizira ne samo politiku štednje nego i politiku koja smatra strahotnim da država daje nekakve poticaje. Ali, još nije došlo do političkog sazrijevanja potrebe za tim obratom. Može se dogoditi, kao u Grčkoj, da će se tražiti radikalnija solucija od socijaldemokratske.


  Da to primijenimo na političku scenu u Hrvatskoj. Može li ORaH to aktualizirati, ako to ne učini SDP?


  – Nisam vidio da bi ORaH imao ovakvu vrstu socijalnog usmjerenja. To je stranka u razvitku, pa i pošten politički napor, ali nije jasno politički strukturiran. Više se zadržavaju na općim emancipacijskim nego na konkretnijim socijalnim pitanjima. Neoliberalna priča još nije završena, a diže mi se kosa na glavi od nekih komentara koje čitam. Neki još misle da je državna intervencija u gospodarski i socijalni razvitak isto što i sovjetski petogodišnji plan. U »politici rezanja« u ime »tržišta« nema nikakvog prostora za oslobađanje potražnje, pa zato nema ni ulaganja, a ne zato što »država previše troši«. To su gluposti. Hrvatska ne troši više od drugih država u Europi i nema nikakvu veću administraciju, možda ima manje funkcionalnu – s time bih se složio.    

Laissez faire


Dosta pišete o izborima 2007. i iz tih stranica probija žal zbog poraza na njima.   – Točno.    Smatrate da je SDP tada imalo vrlo kvalitetan program i ljude, a izgubio je izbore zbog ideje poreza na kapitalnu dobit. 

 – Bilo je nespretnosti i s Crkvom i s pitanjem o glasovanju birača u dijaspori i na to sam se ljutio. Siguran sam da bi nam danas bilo bolje da smo tada pobijedili na izborima. Stvarno smo se dobro pripremili. Ekonomskim programom namjeravali smo rekonstruirati nacionalnu ekonomiju, u tada još donekle povoljnijim uvjetima. Ideja je bila imati nekoliko nosača industrijskog razvitka koji su trebali imati državnu potporu, a kako drugačije? Što su istočnoindijske kompanije ili merkantilizam, iz čega se razvio kapitalizam, zar je to laissez faire? Laissez faire je bio možda u Sjedinjenim Državama jedno poslijepodne između pet i sedam sati – i gotovo. Sve je ostalo smišljena nacionalna ekonomija, ovakva ili onakva.


  Što dalje sa socijaldemokracijom i u stranačkom smislu?


  – Socijaldemokracija je trenutačno prestala igrati važnu svjetsku ulogu koju je imala. Ona mora dati alternativu i na svjetskom i na europskom i uže nacionalnom planu. Sada se npr. tumači kako se opet javljaju dva bloka od kojih je jedan navodno liberalan i demokratski, a drugi navodno fundamentalistički i antidemokratski, a to nije zdrava podjela svijeta. Pogotovo ako vidimo kako se mijenjaju partneri, pa je predsjednik jedne bliskoistočne države u jednom trenutku najveće zlo, a potom poželjan saveznik, kad se uvidjelo što se sve proizvelo njegovim rušenjem. Guranje Rusije u neizdrživu poziciju obnove nekadašnjih blokova, nakon što su oni nestali, je štetno, posebno za Europu. A o tome socijaldemokracija šuti. Od tih pitanja, pa do pitanja iznalaženja svoje socijalne baze, političkog artikuliranja uloge države koja je sada predana fundamentalizmu tržišta kao navodnom samoregulatoru razvitka, pitanja orijentacije same EU prema krizi koja je i nastala odvajanjem financijskih od socijalnih interesa, javlja se potreba za socijaldemokratskom alternativom. Mi smo na periferiji, teško da možemo nešto mijenjati u centru, ali možemo biti aktivniji barem na onim mjestima gdje je to u Hrvatskoj moguće. Kad govorim o tri mogućnosti (reorijentacija, raskol, nikom ništa), ne zagovaram nikakav raskol socijaldemokracije niti SDP-a, ali bolji je i raskol nego status quo ako se s njim tone, jer to vodi u raskol, samo takav u kojem treba počinjati iznova. Socijaldemokracija i SDP su mnogo toga učinili da bi sada pasivno čekali takvu situaciju u kojoj moraju počinjati iznova.