Doajen hrvatske politike

Vladimir Šeks u velikom razgovoru za Novi list: ‘Pred novom smo bitkom za Hrvatsku’

Dražen Ciglenečki

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Ova obljetnica mora biti jak motivacijski faktor da se krene s jednim dinamizmom. Ja jesam optimist i vjerujem da će se ova Vlada uhvatiti ukoštac s tim teškim problemima koji su se nadvili nad Hrvatskom. Ovo je biti ili ne biti, radi se o bitki za Hrvatsku



Kad je 15. siječnja 1992. objavljeno da na snagu stupa odluka Europske zajednice o priznanju Hrvatske, Vladimir Šeks se kao povjerenik Vlade za koordinaciju kriznih štabova na području policijskih uprava Osijeka, Vukovara i Vinkovaca nalazio u Osijeku, na lijevoj obali Drave, u rovu s hrvatskim vojnicima.


– Nastao je takav urnebes, pucalo se od veselja i Srbi, koji su od nas bili petstotinjak metara, pomislili su da krećemo na njih.


Dakle, vi ste u rovu, neprijatelj je ispred vas, a s druge strane događa se nešto od povijesne važnosti za Hrvatsku.




– Unatoč tom okruženju, osjećali smo da je međunarodnim priznanjem Hrvatske srpska agresija okončana i zato smo slavili. Znali smo da međunarodna zajednica više ne bi tolerirala agresiju Srbije na našu državu i da ćemo trećinu teritorija, koji je još bio izvan hrvatskog suvereniteta, vratiti prije ili kasnije. Gotovo je, pobijedili smo, to su bili osjećaji koji su kod nas prevladavali. Plan Slobodana Miloševića, komadanja Hrvatske, nije uspio. A još u prosincu 1991. u svijetu je bilo puno onih koji su bili neskloni priznanju Hrvatske. Istina, Njemačka, Island i tri nove baltičke države, donijeli su odluke o priznanju Hrvatske, ali s odgodom od mjesec dana, a EZ je 18. prosinca najavio priznanje. Međutim, početkom mjeseca međunarodni čimbenici još su tražili način kako bi se ipak održao nekakav jugoslavenski okvir.


Prije toga hrvatske vlasti povukle su neke važne poteze.


– Da, Sabor je 25. lipnja 1991. donio odluku o proglašenju Hrvatske samostalnom državom i pokretanju postupka razdruživanja iz Jugoslavije. Uslijedila je kulminacija agresije na Hrvatsku, od Slavonije do Like i Dubrovnika. Usred toga, na Brijune je 7. srpnja stigla trojka ministara vanjskih poslova EZ kako bi zaustavila rat i riješila jugoslavensku krizu. Predsjednik Franjo Tuđman donio je odluku o tromjesečnom moratoriju na osamostaljivanje Hrvatske, međutim, rat je nastavljen, a EZ je i dalje inzistirala na Jugoslaviji makar kao na labavoj konfederaciji. S tim da su članice EZ imale različite interese. Njemačka je tek zakoračila na međunarodnu scenu, s hipotekom Drugog svjetskog rata, a Francuska i Velika Britanija željele su ograničiti njihov politički utjecaj i tako su objektivno pogodovali Srbiji. Za Ameriku je, pak, presudno bilo kakve bi posljedice raspad SFRJ mogao imati na SSSR, u kojem su neke republike imale nuklearno oružje.


Dani u Beogradu 


Vi ste dio tog razdoblja proveli u Beogradu.


– Nas nekolicinu Tuđman je odredio za pisanje odluke o proglašenju samostalnosti, u čemu je moja uloga tu bila ključna, a onda me predsjednik poslao u Ustavni sud SFRJ. Tuđman je smatrao da se bitka za Hrvatsku i dalje bije i u Beogradu, premda sam ja bio strahovito skeptičan. Nije mi baš bilo jasno što bih tamo mogao učiniti kao sudac Ustavnog suda Jugoslavije, u kojem je kao drugi predstavnik Hrvatske bio Hrvoje Bačić. Njega je socijalistički Sabor imenovao desetak godina ranije, a u Beogradu je živio već dva desetljeća. Uglavnom, predsjedništvo SFRJ prihvatilo je Tuđmanov prijedlog da ja budem ustavni sudac, a dobio sam i zeleno svjetlo Saveznog vijeća Savezne skupštine. Početkom srpnja otputovao sam tako zajedno sa Stipom Mesićem u Beograd, gdje sam ja trebao položiti prisegu za ustavnog suca, a on preuzeti dužnost predsjednika predsjedništva SFRJ. Srpsko-crnogorski dio predsjedništva odbio je, međutim, potvrditi Mesića, formalno je predsjednik predsjedništva ostao Borisav Jović i pred njim nisam htio položiti prisegu. Obojica smo se vratili u Zagreb. Ipak, nakon međunarodnog pritiska Mesić je postao predsjednik predsjedništva i pred njim sam položio prisegu za ustavnog suca.


Što ste radili u Ustavnom sudu?


– U Beogradu sam boravio dva i pol tjedna i Ustavni sud je raspravljao o zahtjevu predsjedništva SFRJ, koje je, dok još Mesić nije bio imenovan, zatražilo ocjenu ustavnosti odluke Sabora o proglašenju samostalnosti.


S obzirom da ste zapravo vi bili autor te odluke našli ste se u sukobu interesa.


– Bilo je to vrlo intrigantno.


Jesu li tražili od vas da se izuzmete kod odlučivanja?


– Ne, iako su imali kompletne zapisnike i fonograme koji su iz Hrvatske bili dostavljeni Ustavnom sudu. Ja sam branio tezu da je odluka Sabora bila u skladu s Ustavom, prema kojem su republike imale pravo na samoodređenje, a ostali su suci, među kojima više nije bilo Slovenaca, tvrdili da je to pravo konzumirano i da je odluka Sabora secesionistička. Rezultat glasovanja bio je 7-1. I Bačić je glasovao za odluku o poništenju saborske odluke o samostalnosti, rekao mi je prije toga da ne može drukčije jer s obitelji i unucima živi u Beogradu. Uzeo sam svoju torbu i spremao spise, a preko puta mene sjedio je srpski sudac Ratko Marković. »Opa Vlado, što ti je to u torbi«, pitao me. A ja otvorim torbu i pokažem mu automatski pištolj škorpion i dvije bombe.« U Beogradu smo, tu se ubijaju hrvatski predstavnici, pa da se nađe«, rekao sam im.



Što ste još radili u Beogradu?


– Donio sam privremenu mjeru suspenzije nekog srpskog zakona koji se našao na Ustavnom sudu. To je bilo u mojoj nadležnosti. Kako se ništa drugo tamo više nije moglo napraviti, a svakodnevno su mi stizale vijesti o ratnim događanjima u Slavoniji, samoinicijativno smo Mesić i ja, bez Tuđmanovog znanja, napustili Beograd. Nismo Tuđmanu ništa rekli jer smo znali da se on s tim ne bi složio, kasnije je Mesića i optuživao za kukavičluk. Ja sam onda imenovan za predsjednika kriznog štaba za istočnu Hrvatsku. Kasnije sam, pak, dobio zadaću da s vladinom ekspertnom skupinom izradim Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, što je bio jedan od uvjeta europske trojke za moguće priznanje Hrvatske. Tražili su osnivanje kotara Glina i Knin koji bi imali političku autonomnu, svoje školstvo, policiju, sudstvo, što smo pristalu ugraditi u taj Ustavni zakon. EZ je htjela i da, primjerice, ti kotarevi budu trajno demilitarizirani, ali to smo odbili.


Tito jedini jamac 


Koji su još bili uvjeti za međunarodno priznanje?


– Morali smo i prihvatiti dolazak mirovnih snaga UN-a i to ne na granice Hrvatske, kao što smo mi tražili, nego u taj prostor koji su Srbi zauzeli. Ali, to je, ponavljam, dovelo do toga da smo 15. siječnja 1992. mogli konstatirati: Hrvatska je dobila rat, Srbija je izgubila.


Taj dan i, što se Hrvatske tiče, označava i definitivan razlaz s Jugoslavijom.


– Da, a Jugoslavija je opstala još neko vrijeme u krnjem sastavu.


Kad ste vi i zašto počeli razmišljati o samostalnoj Hrvatskoj?


– O toj sam stvari puno i sam razmišljao. Potrebno je definirati što je samostalnost Hrvatske značila, recimo, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Važan događaj bila je znamenita sjednica CK SKH 1968., koju je obilježio sukob s jugoslavenskim unitarizmom u Hrvatskoj koji je predstavljao Miloš Žanko. Unitaristička koncepcija Jugoslavije potirala je republike i težila stvaranju nekakvog jugoslavenskog nacionalizma. Nije kod mene tada bilo niti pomisli o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, ali počinjem razmišljati o većoj samostalnosti svih republika, kako bi one mogle donositi više odluka koje su se njih ticale. Nema još ni govora o nekoj secesiji. Nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća dolazi do strahovite sudske, ali i izvansudske represije i ja polako dolazim do zaključka da se Jugoslavija može održavati samo represijom. U meni sazrijeva uvjerenje da je Jugoslavija jako klimava i da je Tito njezin možda jedini jamac.


Jeste li tih godina poznavali ljude koji su govorili da Hrvatska mora biti samostalna država?


– Ne. Bio sam u kontaktu sa Savkom Dapčević Kučar, Mikom Tripalom, Ivicom Vrkićem, komunistima iz Slavonije, Stipom Mesićem i svi smo razmatrali samo kako postići veći stupanj demokracije i veći značaj Hrvatske, ali u okviru SFRJ.


To su bili politički aktivni ljudi, a kako je tada takozvani obični svijet razmišljao?


– Niti običan svijet pretežito nije težio nezavisnosti Hrvatske, izdvajanju iz Jugoslavije.


One političke parole o tisućljetnom snu hrvatskog naroda o hrvatskoj državi ipak su, znači, samo parole?


– Ne ipak samo parole. Činjenica je da je sve je više jačala spoznaja da jugoslavenski režim ne valja. Ne samo zbog nedostatka demokracije i kršenja ljudskih prava nego je taj sustav počeo pucati i na ekonomskim i socijalnim pitanjima, javljaju se štrajkovi. Artikulira se nezadovoljstvo zbog nesuglasja stvarnosti i proklamiranog samoupravnog socijalizma, jer taj se projekt u izvedbi izvitoperio u odnosu na ono kako je bio zamišljen u zakonima. Samoupravni socijalizam bio je ekonomski neefikasan i usto licemjeren, umjesto socijalizma s ljudskim licem imali smo usku komunističku kastu koja je svime upravljala. Ali, to još niti izbliza nije potaknulo razmišljanja o promjeni jugoslavenskog okvira, o samostalnoj Hrvatskoj.



To ne?


– Ne. Razmišljali smo kako popraviti, demokratizirati postojeći sustav.


Opcija je bila, uvjetno rečeno, demokratska Jugoslavija?


– Da.


Što bi to bilo?


– Realizacija Ustava iz 1974. Hrvatsko proljeće je ugušeno, kao i slične ideje u Sloveniji, pa i u Srbiji, mislim na takozvane srpske liberale, ali Tito je kao ustupak te ideje koje je suzbio ugradio u Ustav iz 1974. Tako su tim Ustavom žrtve dobile satisfakciju, iako nisu bile ni pravno ni politički rehabilitirane. Iz tog je doba i poznata sintagma Vladimira Bakarića o federiranju federacije, radilo se o tome da se Jugoslavija učvrsti davanjem veće autonomije republikama.


Srpska opcija 


I komunisti koji su Hrvatsku vodili poslije sloma Hrvatskog proljeća radili su na tome?


– Tako je, jedan znatan dio.


I oni, Bakarić, Milka Planinc, Jure Bilić, Jakov Blažević i ostali, imali su određeni nacionalni osjećaj?


– Imali su, itekako, naravno, uvijek u okviru Jugoslavije i socijalističkog sustava. No, postojao je i dio hrvatskih komunista koji je bio za unitarističku Jugoslaviju.


Koja je bila granica tadašnjih kritika društveno-ekonomskog sustava?


– Javne, ali i, da tako kažem, podzemne kritike išle su u dva pravca. Jedan je bio zahtjev za istinsko ostvarenje samoupravnog socijalizma, da se zbilja uskladi s programom SKJ i Ustavom. Kao drugo se tražilo transformiranje Jugoslavije prema Ustavu iz 1974., da glavna odgovornost bude na republikama, a da na razini federacije bude samo ono što se republike dogovore. Takvi su zahtjevi za faktičnu konfederalizaciju dolazili iz Slovenije i Hrvatske, makar se to tako nije nazivalo. Srpska opcija bila je jaka federacija u kojoj će oni imati dominaciju.


Vi sedamdesetih godina niste razmišljali niti izvan te paradigme samoupravnog socijalizma?


– Nisam.


O parlamentarnoj demokraciji?


– Ne o potrebi uvođenja višestranačkog parlamentarnog sustava. Ja i ljudi s kojima sam komunicirao bili smo uvjereni da su Jugoslavija i SSSR toliko čvrsti da nema nikakvih mogućnosti za ozbiljnije promjene jednostranačja.


Ne može se baš reći da ste vi mrzili Jugoslaviju.


– Ne, nisam je mrzio. Doduše, sve sam više mrzio njezin režim, ali Jugoslaviju nisam. U mladosti sam potpuno vjerovao u socijalizam, naravno, i u Jugoslaviju. Ideali su mi se postupno rušili kako sam shvaćao da praksa odudara od službenih proklamacija. Sjetite se samo glasovitog Savkinog govora na tadašnjem Trgu Republike, zaklinjala se u Tita i samoupravni socijalizam. Tripalo je imao iste stavove, iskreno su vjerovali u to. Ni Matica hrvatska, ni sveučilištarci, koji su također bili dio masovnog pokreta Hrvatskog proljeća, nisu govorili o potpuno samostalnoj Hrvatskoj. Hrvoje Šošić je, istina, jednom spomenuo članstvo Hrvatske u UN, ali to nije bilo mišljeno kao izdvajanje iz Jugoslavije nego je on na taj način aludirao na Ukrajinu i Bjelorusiju. Te su sovjetske republike formalno bile članice UN-a, ali ta činjenica nije imala nikakvu političku težinu.


Što je onda presudno utjecalo na širenje ideje o hrvatskoj državi, je li to možda pojava sredinom osamdesetih politike koju je personificirao Slobodan Milošević?


– Kohezivni elementi Jugoslavije bili su Tito, JNA i tajna policija, a istovremeno je Tito bio zapreka demokratizaciji države. Pokušaj s Ustavom iz 1974. bio je vrlo ograničenog dometa jer je on želio osobnu vlast. I u Hrvatskoj i u Srbiji, iz različitih perspektiva, smatralo se da je Tito kočničar promjena. Srbija je težila ujedinjenju, jer je Ustav iz 1974. Vojvodinu i Kosovo digao gotovo u rang republika. Hrvatski komunisti pružali su otpor reviziji Ustava. Za njih je socijalizam bio svetinja. Nisu željeli bilo kakvu Jugoslaviju, ali ni govora da bi bili za rastakanje te države.



Danas se obično govori da su ti hrvatski komunisti isključivo radili protiv hrvatskog naroda.


– To je pretjerana tvrdnja, ogroman broj komunista bio je u vrhu hrvatske državne politike koja je stvorila samostalnu Hrvatsku.


Drugovi me nisu dirali 


Milošević?


– Tito je umro, na Kosovu je od 1981. sve izraženija represija i Srbija kreće u političku ekspanziju kako bi Jugoslaviju oblikovala po svojoj mjeri. Takva je situacija 1985. iznjedrila Miloševića, koji 1986. dolazi i na čelo Saveza komunista Srbije. Milošević nominalnom osuđuje nezavršeni Memorandum SANU, ali zapravo sve više prihvaća njegove glavne teze o teškom položaju Srba i Srbije u Jugoslaviji. Započinje demontiranje Ustava iz 1974. i preustroj Jugoslavije, koju su htjeli pretvoriti u modernu federaciju temeljenu na načelu »jedan građanin, jedan glas«, što bi Srbima, budući su bili najbrojniji, osiguralo vodeću poziciju u državi. Upravo Miloševićev nastup izazvao je u Hrvatskoj takve reakcije da sam ja 1985., 1986. počeo razmišljati o samostalnoj državi izvan Jugoslavije. Sjećam se da sam 1985. po drugi put bio u zatvoru i u Staroj Gradišci sam s Đurom Pericom i drugima kovao planove kako srušiti Jugoslaviji, smatrajući da će to toga neminovno doći. Prije nego sam dospio u zatvor, 1985. sam dva i pol mjeseca boravio u Beogradu, gdje sam kao odvjetnik branio ljevičarskog disidenta Vladimira Miljanovića. Drugovi me nisu dirali jer sam bio pod međunarodnom zaštitom, ali kad je proces završio vratio sam se u Hrvatsku i zatvorili su me. U Beogradu sam izbliza mogao pratiti atmosferu koja je rodila Miloševića. On je tada preuzeo Gradski komitet Beograda i zajahao na srpskom nacionalizmu, pa su ga podržavali i ljudi poput Dobrice Ćosića, Matije Bečkovića, Brane Crnčevića, koji su u njemu prepoznali svoje oruđe. Službeni odgovor komunista u Hrvatskoj tih godine bila je šutnja, nikad definirana jugoslavenska sinteza. Postavili su se kukavički.


A vi ste u tom razdoblju raskrstili s Jugoslavijom.


– Da, to je bilo 1985., 1986. godine.


Više ne mislite da ju je moguće popraviti?


– Točno, despocije se ne popravljaju nego propadaju. Moja je procjena bila da Jugoslavija ide prema svojem kraju i da treba pronaći način i organizaciju kako bismo se oduprli velikosrpskom imperijalizmu. U Staroj Gradišci upravitelj zatvora molio me da prekinem s pisanjem žalbi na tretman, a ja sam mu rekao: Jovo, zar ti ne shvaćaš da su Jugoslavija i ovaj režim gotovi, da će se raspasti i da ćeš ti kao upravitelj zatvora visjeti? On se branio da samo provodi propise. To je dobra ilustracija stanja u zatvoru, ali i režima sredinom osamdesetih. Slobodno možemo reći da je Milošević, što je paradoksalno, odigrao pozitivnu ulogu u nastanku hrvatske države. Netko je jednom kazao da je Partija mogla biti zahvalna Anti Paveliću što su došli na vlast. Jer, da ustaše nisu masovno progonile Srbe, Židove, Rome i komuniste ne bi bilo ustanka, pa ni socijalističke revolucije. Nešto slično mogli bismo govoriti i u kontekstu Miloševića.


U ovakvim je svečanim prigodama uobičajeno pitanje je li suvremena Hrvatska država za koju je vrijedno bilo i poginuti.


– Nema dvojbe da je Hrvatska morala krenuti u smjeru samostalne države. Kakva bi nam u suprotnom bila sudbina? Prijelomna je bila 1991., kad su donijete sve strateške odluke, a kruna tog procesa bilo je međunarodno priznanje. Nadalje, 1995. vojnom silom riješili smo najveći dio područja koje nije bilo pod hrvatskim suverenitetom, a u siječnju 1998. obavljena je i mirna reintegracija preostalog teritorija. Time je ostvaren program stvaranja i održanja hrvatske države i mislim da se, što se toga tiče, nacionalnoj hrvatskoj politici ne mogu uputiti nikakve ozbiljnije zamjerke. Svim hrvatskim politikama u ovih 25 godina, tijekom kojih smo i primljeni u NATO i EU, mogu se dati najviše ocjene za realizaciju ključnih nacionalnih, strateških ciljeva i to u vrlo nepovoljnim okolnostima. Nije to patetika. Međutim, kad je riječ o temeljnim ustavnim vrijednostima, prema kojima bi Hrvatska trebala biti demokratska i socijalna država vladavine prava, to nije ostvareno. Često posljednjih mjeseci govorim da će svi strateški ciljevi što smo ih ostvarili, samostalnost, suverenost, članstvo u NATO i EU, biti poništeni ako se ne zaustavi ovo pogibeljno nazadovanje Hrvatske.


Jači od države 


Na što konkretno mislite?


– Hrvatska u Slavoniji, Srijemu, Posavini, Banovini, Lici – odumire. Iz godine u godinu demografski trendovi su negativni. Natalitet je u padu, a traje i egzodus iz Hrvatske biblijskih razmjera.


I šezdesetih i sedamdesetih godina, kad su komunisti otvorili granice Jugoslavije, Hrvati su masovno odlazili u inozemstvo. Meni su, recimo, dva strica, ujak i tetka odselili u Njemačku i Austriju, a niz je takvih obitelji. Iseljavanje je hrvatska konstanta.


– Ne, ne… Ovaj proces je ipak drukčiji i ja ga pratim s jednim užasom. Iz Osijeka je u posljednjih godinu dana otišlo deset tisuća ljudi, pretežno mladih.


Otišli su zato što mogu jer je Hrvatska članica EU, što nam je, sami ste rekli, bio strateški cilj.


– Je, odlaze jer mogu, ali i zato što moraju budući da nemaju posla. Potkopava se, uništava i urušava strateške dijelove gospodarstva Slavonije. Politike od 2000. godine, odnosno otkako je Hrvatska teritorijalno zaokružena, dopustili su da se uništava egzistencijalna osnova pojedinih dijelova države.


Tko je uništavao?


– Različite hrvatske politike.


Ne valjda namjerno?


– Ne namjerno, ali učinak je jednak. Zašto je u Slavoniji toliko površina neobrađeno, zašto radna snaga odlazi? Zato što se beskrupulozno, pohlepno, izvan svih europskih standarda, uvozi sva moguća hrana, meso.


To je slobodno tržište. Ne uvozi država nego poduzetnici.


– Uvoze poduzetnici, ali država mora nadzirati da se ne uvozi i ono što je ispod minimalnih europskih standarda. Uvozi se tisuće tona mlijeka, mesa, jaja koji su smeće. Hrvatska mora primjenjivati europske propise i tu bofl robu ne puštati preko granice nego je uništavati. Onda tim uvoznicima više neće pasti na pamet takve svinjarije. Država je tu zakazala, zbog tog nenadziranog uvoza propalo je stotine mliječnih farmi. Moramo spriječiti uvoz smeća i oživjeti poljoprivrednu proizvodnju, samo tako ćemo ljude zadržati u Slavoniji. Gdje će se zaposliti brojni agronomi i drugi poljoprivrdeni stručnjaci? Nema u Hrvatskoj ništa za njih, moraju otići van. Ovo je biti ili ne biti, radi se o bitki za Hrvatsku.



Jesu li hrvatske politike pogodovale uvoznicima ili što?


– To je bio konglomerat različitih neuspjelih, pogrešnih politika. Izgubio se osjećaj što znači nekritički pogodovati uvoznicima umjesto da ih se stavi pod rigorozan nadzor.


Tko su ti uvoznici, ciljate možda na Agrokor kao najveću korporaciju koja se bavi hranom


– Govorim o politikama koje su gušile poljoprivredu, selo, farmere i time potaknule egzodus iz Slavonije. Hodam puno po slavonskim mjestima i to je nešto doista strašno. Recimo u jednom Iloku, koji je 1991. imao tri i pol tisuće stanovnika, sada ih nema više od 700.


Dugo se govorilo da je gospodarsko zaostajanje Slavonije posljedica rata.


– Je, ali rat je završio 1998. Ključne su promašene i pogrešne politike.


Nismo znali urediti svoju državu?


– Podbacili smo u realizaciji temeljnih ustavnih vrijednosti.


Narod je birao te politike.


– Je li narod birao i nekoga da mu omogući sudjelovanje u korupcijskim aferama?


Vi ste u hrvatskoj politici aktivni od samih početaka, preuzimate li barem dio odgovornosti za političke greške koje su se događale?


– Nego što, nego što. Uvijek sam se suprotstavljao politikama za koje sam znao da su štetne za Hrvatsku. Borio sam se protiv onih koji su zloupotrebljavali privatizaciju i štošta drugo.


Onda vi nemate odgovornosti.


– Imam, kako ne. Nisam bio uspješan u toj borbi. Imao sam kao potpredsjednik Vlade na raspolaganju sve političke instrumente, ali u borbi protiv korupcijskog kriminala susretao sam se s brojnim podmetanjima i nisam bio uspješan. Zato se osjećam odgovornim. Imao sam najbolje namjere, kao i krug ljudi s kojima sam surađivao, ali drugi su bili jači od nas, prevladali su. Te 1993., 1994., kad su se pojavili prvi oblici organiziranog, menadžerskog kriminala, ni uz punu potporu predsjednika Tuđmana i cijele Vlade nisam se uspio tome suprostaviti. Ti su maheri bili jači i stoga sam objektivno odgovoran, iako ne osjećam subjektivnu odgovornost.


Jači od države?


– Da.


Pa kako?


– Duga je to priča, za poseban intervju.


Počeli smo u slavljeničkom tonu, 25. obljetnica međunarodnog priznanja, a s druge strane vi današnju Hrvatsku oslikavate nevjerojatno tamnim i depresivnim bojama. Govorite da smo pred novom bitkom za Hrvatsku.


– Opisujem današnji trenutak Hrvatske.


Koji, prema vašem mišljenju, potpuno odudara od priprema za svečano obilježavanje 25. godišnjice priznanja. Što uopće slaviti?


– Ovim se obilježavanjem mora ukazivati na značaj međunarodnog priznanja Hrvatske, ali se isto tako cjelokupni korpus hrvatske politike mora snažno upozoriti na tragediju koja se upravo odvija u Hrvatskoj. Ta obljetnica mora, dakle, biti jak motivacijski faktor da se krene s jednim dinamizmom. Ja jesam optimist i vjerujem da će se ova Vlada ozbiljno uhvatiti ukoštac s tim teškim problemima koji su se nadvili nad Hrvatskom.