Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
17. listopada 2019.
Profesor na Ekonomskom fakultetu

Intervju VLADIMIR ČAVRAK 'Temelj svih naših nevolja je nepoštena privatizacija i sustav koji je štiti'

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 6. lipanj 2018. u 7:25 2018-06-06T07:25:30+02:00

Prave i poštene vlasničke strukture, koja bi bila temelj novog i kvalitetnog sustava, ne može biti dok ljudi imaju osjećaj da je transformacija vlasništva obavljena na nepošten način. Ta stvar se mora potpuno izvesti na čistac ako Hrvatska želi naprijed

Hrvatska gospodarski zaostaje za drugim zemljama ponajprije zbog posljedica loše provedene i nedovršene privatizacije vlasništva. U toj privatizaciji nastala je nova ekonomska elita koja danas u simbiozi s političkom elitom sprječava promjene koje bi olakšale hrvatski razvoj, smatra dr. Vladimir Čavrak, redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Najslikovitiji je primjer Agrokora. Ako se u Hrvatskoj ništa bitno ne promijeni, njezino će gospodarstvo i dalje napredovati po dugoročnoj stopi od oko jedan posto godišnje, što je nedovoljno za rješavanje nagomilanih nevolja.

Trebamo minimalnu stopu rasta od 3,5 posto, a poželjno je 5 posto, ako želimo povećati blagostanje i kvalitetu života u Hrvatskoj te dostići zemlje srednje Europe, članice EU-a, upozorava Čavrak.

Što bismo u Hrvatskoj trebali učiniti da bismo ubrzali gospodarstvo i bitno povećali zaposlenost?

– Morali bismo se najprije složiti oko toga kakvo je stanje. Ali mi se oko toga ne slažemo. Oni koji bi trebali nešto učiniti, ljudi koji vode državu, koliko vidim, jako su zadovoljni situacijom. Zadovoljni su time što imamo proračunsku disciplinu, proračunske viškove, stabilne cijene, razmjerno stabilni tečaj kune. Ako svi u Hrvatskoj prihvatimo te ciljeve kao svoje i ako mislimo da bismo s njima trebali biti zadovoljni, nema razloga za ikakve promjene.

Odlaze cijele obitelji

Nema sumnje, to što govorite bili su ciljevi svih dosadašnjih hrvatskih vlada, osobito sadašnje. Ali ljudi od toga ne osjećaju puno koristi.

– Da, oko 350 tisuća ljudi otišlo je iz Hrvatske u posljednjih šest-sedam godina. To istodobno znači da su oni odustali od borbe za bolju Hrvatsku. Prema nekim informacijama, samo prošle godine zemlju je napustilo 80 do 90 tisuća ljudi. Najveća skupina iseljenih ima od 15 do 35 godina, ali najbrži rast bilježi skupina do 15 godina, koja ima i najveći udio među iseljenima. Očito, iseljavaju se cijele obitelji, a taj je trend dosegnuo vrhunac upravo prošle godine.

U slučaju Agrokora ne radi se o spašavanju radnih mjesta, nego očuvanju političkog sustava i odnosa moći

Očito, Agrokor je najslikovitiji primjer naopakog funkcioniranja gospodarstva u Hrvatskoj, primjer simbioze nove ekonomske i političke elite, o kojoj govorite.

– Agrokor je obrazac loše transformacije vlasništva i stvaranja političkog sustava koji održava i štiti njezine posljedice. Pitanje je kako je Agrokor u nevolje ušao sada, a ne prije tri-četiri godine. Dok god su poduzetnici vjerovali da Ivica Todorić ima moć da utječe na sastav Vlade i njezinu politiku, davali su mu robu i nisu pitali za rokove plaćanja. U normalnom sustavu koji se pridržava rokova plaćanja, većina tih dobavljača puno bi ranije pokrenula tužbe i ovrhe. Ali oni podrazumijevaju da postoji simbioza gospodarske i političke elite, i na to se kvače. Kad je nastupio problem s Agrokorom, za pomoć se nisu obratili sudovima, nego Vladi.

Čime se bave Vlada i njezini povjerenici u Agrokoru?

– Oni se već više od godinu dana bave jedino transformacijom vlasništva. Tržišne transformacije kompanije zasada nema niti u ideji i do sada nismo imali prilike čuti ni od kojeg potencijalnog vlasnika, niti vlasničke skupine što su namjere s kompanijom nakon vlasničke transformacije. Za građane i radnike u kompaniji je to ključno pitanje, a ne vlasnička transformacija.

Neki kažu da vjerojatno uklanjaju dokumente koji upućuju na simbiozu politike s Agrokorom, koji je od hrvatskih elita dobivao različite povlastice...

– Ja bih to rekao drukčije. Bave se transformacijom i stabilizacijom vlasništva.

Koji su rezultati rada povjerenika?

– Prvi potez povjerenika u Agrokoru bilo je zaduživanje koncerna za nekoliko milijardi kuna. Mislim da bi i moja baka, koja se slabo razumije u ekonomiju, mogla problem odgoditi na taj način. Nakon godinu dana, dug Agrokora je narastao, a prihodi su navodno manji za oko 15 posto. Rezultat će biti veći dugovi, manji prihodi i novi vlasnici. Još ne znamo koji su novi vlasnici, ali nema jamstva da neće biti slični dosadašnjim. Nemamo jamstva da će čuvati radna mjesta i razvijati Agrokorove tvrtke.

Međutim, Vlada uporno ponavlja da je u krizu Agrokora intervenirala kako bi sačuvala radna mjesta?

– To je objašnjenje za javnost, a zapravo se cijelo vrijeme radi o transformaciji i stabilizaciji vlasništva. Hrvatsko je gospodarstvo nakon 2008. bilo pogođeno daleko većom krizom, u kojoj je Agrokor, takav kakav je bio, ipak sačuvao svojih 40 tisuća radnih mjesta. Ostali su izgubili više od 200 tisuća radnih mjesta, ali to nitko u vladama nije proglašavao strateškim problemom. U slučaju Agrokora ne radi se o spašavanju radnih mjesta, nego očuvanju političkog sustava i odnosa moći. U Hrvatskoj najveću moć imaju nova ekonomska elita nastala u transformaciji vlasništva 1990-ih godina, kao i kategorije stanovništva koje se oslanjaju na rashodnu stranu proračuna. Moć onih, koji žele potaknuti reforme i promjene, razmjerno je mala.

Može li se smanjivanje stanovništva zaustaviti povećavanjem rodiljnih naknada, dječjih doplataka i ostalim demografskim mjerama?

– To su kozmetičke mjere a problemi su puno dublji. To nije usko demografska tema. Osnivanjem ministarstva za demografiju i posebnim sjednicama Vlade o toj temi ništa se bitno ne može riješiti. To je površan pristup problemu. Kretanje stanovništva samo je vanjski izraz onoga što se u dubini događa. Odluka o napuštanju zavičaja, domovine, jako je teška. Ona znači da su ljudi pokušali učiniti sve što mogu da bi ostali, ali u tome nisu uspjeli. Nismo tim ljudima uspjeli osigurati ni radno mjesto, ni kupnju stana, niti sigurnost obitelji. Drugim riječima, najbolji pokazatelj stanja u nekoj zemlji nije iznos bruto domaćeg proizvoda po stanovniku, nego odgovor na pitanje dolaze li ljudi u tu zemlju, ili je napuštaju. Ako ljudi dolaze, zemlja je privlačna, propulzivna i dobra, a ako ljudi odlaze, u zemlji nešto ne valja.

Privatizacija dok je trajao rat 

Gdje je problem

– Moje je mišljenje da je problem dubinski. U 1990-im godinama obavili smo dekompoziciju jedne države i stvorili vlastitu državu, koja je bila povijesni politički cilj. U tome smo potpuno uspjeli. Međutim, do danas nismo uspjeli završiti tranziciju vlasništva, i to na korektan i pošten način. U posljednjih stotinu godina politički prevrati u Hrvatskoj događali su se 1918., 1941., pa 1945., a na kraju i 1990. godine, pri čemu se promijenilo barem sedam valuta i nekoliko pravno-političkih sustava. Za gospodarstvo to su strašni šokovi. U svim tim situacijama mijenjalo se vlasništvo, jer se na tom temelju uvijek stvara i novi sustav.

Tako je u Hrvatskoj bilo i nakon 1990., kada smo u tržišno gospodarstvo krenuli s 3.500 poduzeća. Već do 1997. njih 2.700 prošlo je pretvorbu i privatizaciju vlasništva. Kapital tih poduzeća, čija se vrijednost 1990. procjenjivala na oko 50 milijardi američkih dolara, godine 1997. završio je na oko 10 milijardi tadašnjih njemačkih maraka. Drugim riječima, transformirano vlasništvo u Hrvatskoj do 1997. svedeno je na 10 posto njegove stvarne, tržišne vrijednosti. Transformacija vlasništva zaista je u mnogim elementima bila nepoštena, jer je većina ljudi, budući da je trajao rat, bila isključena iz tog postupka.

Zašto je sve to danas važno?

– Važno je zato što se na toj podlozi stvaraju nova poduzeća i stvara se nova elita, gospodarska i politička. Naša elita nije nastala kao u starijim tržišnim gospodarstvima, gdje su poduzetnici u dugom razdoblju ulagali kapital, ulazili u rizik i upravljali kapitalom tako da ga ne izgube. U Hrvatskoj je mnoštvo ljudi steklo pravo raspolaganja kapitalom, postali su njegovi novi vlasnici, a za protučinidbu nisu dali vlastita sredstva. Često su tuđi kapital dobivali raznim makinacijama.

Tako je Hrvatska u tržišno gospodrstvo krenula s poremećenom funkcijom cilja gospodarstva. U tržišnom je gospodarstvu normalno da svoj kapital stečen znanjem, radom i sposobnošću ulažete, predujmljujete ga, da biste zaradili više. Nije vam cilj samo profit, nego nastojite povećati i vrijednost kapitala.

Čini se da je privatizacija na hrvatski način iskrivila uobičajene motive poduzetnika?

– Da, cilj novih vlasnika nije postići maksimalnu dobit, nego maksimum troškova, odnosno rashoda. Do toga je došlo zato što nakon preraspodjele vlasništva treba doći do stabilizacije tog vlasništva. Mnogi novi vlasnici bili su u neizvjesnosti hoće li ga moći dugoročno sačuvati. Stoga je putem povećanih rashoda došlo do ubrzanog izvlačenja kapitala iz poduzeća.

To znači, najprije, da je kapitalna osnova privatiziranih poduzeća u prvih desetak godina praktički smanjivana, a ne povećavana. Drugo, poduzeća nisu vođena da bi ostvarila dobitke, nego je cilj bio kako dobivenu imovinu pretvoriti u privatnu, osobnu. Izmišljale su se razne tehnike za povećavanje troškova poduzeća, neovisno o tome što će poduzeće ostvarivati gubitak. U tome im je pomogao politički sustav u kojem za gubitke nitko ne odgovara.

Znači, to je razlog zašto su privatizirana poduzeća masovno propadala, a vlasnici ipak nisu?

– Vlasnici nisu propadali, jer za stečaj poduzeća nitko ne odgovara. Imali smo slučajeva da je jedna osoba dobila nekih 150 poduzeća, od kojih je većina završila u gubitku. Stečaj je diskontinuitet. Čovjek koji je putem privatizacije u Hrvatskoj dobio vlasništvo može svoje poduzeće legitimno, svjesno otjerati u gubitak. Rezultat toga je završavanje radnika na burzi, smanjivanje broja radnih mjesta, likvidacija poduzeća i njihovo brisanje iz registra. Tako završavaju naši stečajevi.

Zapravo, stečaj ne bi trebao biti nikakav veći problem. Primjerice, na zgradi se može samo promijeniti logotip vlasnika, a poduzeće može nastaviti s radom. Međutim, motiv naših novih vlasnika bio je stabilizirati vlasništvo koje su smatrali privremenim, kako bi postali trajnim vlasnicima onoga što iz poduzeća izvuku.

Cilj poduzetnika bio je stvaranje gubitka 

Mnogi su očekivali da će politika u Hrvatskoj ispraviti posljedice takve loše privatizacije. Zašto se to nije dogodilo?

– Zato što je svaki politički sustav zapravo odraz vlasništva. Transformacija vlasništva u Hrvatskoj loše je izvedena, poduzetnici nisu imali motiv povećati kapital poduzeća. Njihov cilj nije bio dobitak, nego su stvarali gubitke, a politički sustav bio je prilagođen da sve to održava.

Neki kažu da je to preslika dogovorne ekonomije kakvu smo imali u socijalizmu.

– Ne bih rekao. U dogovornoj ekonomiji u socijalizmu radnici su se navodno dogovarali s državom o tome kako će trošiti državni novac u znanosti, kulturi, sportu, zdravstvu i slično. Bilo je to, naravno, preveliko opterećenje za radnike i nije bilo funkcionalno. Međutim, danas u toj »dogovornoj ekonomiji« nigdje nema radnika. Oni su jednostavno balast, višak koji završava na burzi, u Njemačkoj ili Irskoj. Stvarnost je drukčija. U Hrvatskoj postoji dogovor između nove gospodarske elite i nove političke elite. Na temelju novog vlasničkog sustava stvoren je politički sustav koji i osigurava kontinuitet tog tipa vlasništva i vlasti.

Što bi trebalo učiniti?

– Trebali bismo raščistiti dva procesa. Najprije, dovršiti i stvoriti korektnu vlasničku strukturu, ali i izvesti promjene u političkom sustavu. Prave i poštene vlasničke strukture, koja bi bila temelj novog i kvalitetnog sustava, ne može biti dok ljudi imaju osjećaj da je transformacija vlasništva obavljena na nepošten način. To znači da se ta stvar mora potpuno izvesti na čistac ako Hrvatska želi naprijed. Nije problem to što su neki imućni, to što neki imaju velike plaće, a neki male, nego je problem kako su do toga došli. Ako su do toga došli nepošteno i putem privatne ili političke povlastice, to ne može biti temelj za stvaranje socijalne i političke kohezije.

Ako samo dobro shvatio, loša privatizacija i politički sustav koji štiti njezine posljedice zapravo su srž ekonomske stagnacije i zaostajanja naše zemlje, naših socijalnih nevolja, iseljavanja, kao i raširenog osjećaja među građanima da gospodarstvo i politički sustav u našoj državi ne rade u njihovu korist?

– To je temelj naših nevolja. Cilj našeg gospodarstva i dalje nije rast, nego preraspodjela imovine. Nije u hrvatskom gospodarstvu sve loše. Problem je što to gospodarstvo nema dovoljno motiva i kapaciteta za rast, za inovacije i uključivanje u svjetsko tržište.

A političari, ako sam dobro razumio, nemaju poticaja i volje da zaista promijene stanje u zemlji, već su zadovoljni s proračunskom disciplinom i viškom novca u proračunu?

– Ne vidim tko bi sada izveo promjene. Politička elita opstaje u simbiozi s gospodarskom elitom.

Građani imaju simuliranu demokraciju 

Mislite li da bi nešto trebalo mijenjati i u političkom sustavu?

– Naravno. Pitam se zašto imamo politički sustav u kojem je najvažnije doći u Sabor i imati priliku podizati ruku. Znate li koliko ljudi u Hrvatskoj donosi odluke? Petoro ljudi. To su petorica predsjednika stranaka. Vjerujete li da tisuće članova političkih stranaka raspravljaju o tome tko će biti njihov zastupnik u Saboru? Naravno, to nije tako. Izborne liste stranaka sastavljaju predsjedništva tih stranaka, odnosno nekoliko ljudi. Mislim da građani imaju simuliranu demokraciju. Oni su svjesno istisnuti iz procesa odlučivanja. Naime, kad bi građani bili više uključeni u proces odlučivanja, vjerojatno bi bilo previše pitanja i o vlasništvu, imovini i gorućim nevoljama.

Bi li u Hrvatsku trebalo vratiti većinski izborni sustav u kojem bi građani mogli zastupnike birati izravno, kao osobe? Bi li se tako povećala odgovornost izabranih političara prema građanima?

– Mislim da svakako treba napraviti promjene u smjeru većeg uključivanja građana u sve političke procese. Sadašnji stupanj inkluzivnosti je vrlo nizak. Na tu činjenicu upozorava nas čak i Europska komisija u posljednjim preporukama kad konstatira da je interakcija između nadležnih tijela i dionika u procesu izrade politika ograničena. Zbog toga imamo sve veću apstinenciju na izborima, a kod građana jača osjećaj nemoći da nešto promijene. Taj osjećaj nemoći da se nešto promijeni nalazi se i u odlukama o sve masovnijem iseljavanju. Sve više građana »glasuje nogama« na način da napušta zemlju.

Što se tiče izbornog sustava, potrebno je učiniti promjene da građani mogu puno veći broj zastupnika birati izravno, ali ne samo sa stranačkih lista. Možda bi trebalo razmisliti i o dvodomnom Saboru u kojem bi jedan dom činili predstavnici koji bi se birali na izravnim izborima u županijama kao izbornim jedinicama i koji bi predstavljali interese svojih izbornih jedinica, a ne stranaka. Ali kada ovo govorim, nemam velika očekivanja da bi sadašnje političke elite bile spremne na taj način same sebe razvlastiti. Mislim da će političke elite sve učiniti da se takvo što ne dogodi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.