Ustaški pozdrav »Za dom spremni« postao je pozdrav kojim se bodri hrvatska nogometna reprezentacija, jednako kao i skandiranje »Ajmo, ajmo, ajmo ustaše!«Darko Kovačić iz Benkovca, predsjednik gradskog ogranka Autohtone – Hrvatske stranka prava, na društvenoj mreži Facebook objavio je fotografije svoje obitelji, na kojoj zajedno sa šestoro djece pozira pozdravljajući »rimskim pozdravom«, pozdravom kojim su se u Drugom svjetskom ratu služili fašisti, nacisti i njihovi sljedbenici u marionetskim režimima, uključujući i zločinački režim Ante Pavelića.

  Fotografija na kojoj otac i šestoro djece pozdravljaju kao nacisti, dok ih fotografira supruga i majka, uz prigodno zgražanje objavljena je u gotovo svim hrvatskim medijima. Na društvenim mrežama, međutim, moglo se vidjeti da su čitatelji podijeljeni. Dio javnosti osudio je Kovačića i način na koji benkovački pravaš odgaja djecu, dok je drugi dio javnosti stao u Kovačićevu obranu, tradicionalno nudeći kao protuargument (koji to nije) komunističke zločine i bleiburško stradanje. Par dana kasnije objavljena je još jedna vijest ovog tipa, na kojoj je razvidno da nije Darko Kovačić jedini koji svoju djecu odgaja u »rimskom stilu«. Na društvenim mrežama, naime, moguće je naći niz fotografija iz kojih je razvidno da u Hrvatskoj nije tako teško naći roditelje koji svoju djecu podučavaju da salutiraju kao nacisti. Društvene mreže simpatizerima ustaštva, koji se redom deklariraju kao najveći domoljubi, dale su neopozivo pravo javnosti pa ako su se ranije mainstream mediji i libili društvu pokazati do koje mjere je u Hrvatskoj eskaliralo štovanje ustaštva, zahvaljujući Facebooku ta stvar postala je napokon u potpunosti razvidna i svima stavljena na uvid. Usput rečeno, mediji se jesu libili sustavno ukazivati i osuditi rehabilitaciju ustaštva, ali to nipošto ne znači da hrvatsko društvo s istom nije bilo upoznato.

Rehabilitacija ustaštva

Rehabilitacija ustaštva u Hrvatskoj prisutna je od samog početka Domovinskog rata, u kojem je dio hrvatskih vojnika ratovao pod obilježjima koja su evocirala vremena Nezavisne države Hrvatske. U tome su se posebno isticali pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, (para)vojnog krila Hrvatske stranke prava, na čijim je amblemima stajao ustaški pozdrav Za dom spremni. U ratnim okolnostima društvo o tome nije vodilo računa, a »emigrantsko krilo« državne politike poticalo je takve ispade. »Proustaški momenti« imali su pokazati da smo zauvijek raskrstili s Jugoslavijom, što je, dakako, bilo u potpunosti štetno i nepotrebno. Jednako štetno i nepotrebno bilo je i rušenje antifašističkih/partizanskih spomenika diljem Hrvatske, ali i to je bio dio nastojanja da se slavna antifašistička povijest zemlje zamijeni »boljom« i »državotvornijo« poviješću.

Zamjena lokomotive

O tom dijelu priče o hrvatskom revizionizmu razgovarali smo s povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, koja se sprema doktorirati na temu antifašističkih spomenika.

  – Promjenom političkih paradigmi spomenici su – kao mediji službenih politika sjećanja određenog režima i kao dominantni identitetski elementi javnog prostora – gotovo uvijek podložni više ili manje agresivnim transformacijama: potpunom ili djelomičnom rušenju, uklanjanju i muzealizaciji, zamjenjivanju novim spomenicima ili pak »dotjerivanju« postojećih, bilo korištenjem nove simbolike (npr. postavljanje križa na mjesto zvijezde petokrake) ili novog teksta (novo ideološko uokvirivanje povijesnih događaja, brisanje ili dodavanje imena poginulih i sl.). U Hrvatskoj je tijekom 1990-ih godina taj proces bio obilježen nepostojanjem konsenzusa i izuzetno niskom razinom javne rasprave, za razliku, od primjerice, Slovenije, gdje su rađene ankete na temu uklanjanja NOB spomenika i spomen obilježja. To je, s jedne strane, dovelo do već dobro poznate činjenice o nesankcioniranju devastacije ili uklanjanja nekoliko tisuća spomenika koji su svjedočili o istaknutoj političkoj organizaciji otpora i antifašističkoj borbi tijekom Drugog svjetskog rata, među kojima je bio i znatan broj umjetnički, arhitektonski i urbanistički vrijednih spomeničkih rješenja. Naličje te situacije bilo je potpuno srozavanje društveno-povijesnih, estetskih i urbanističkih kriterija kada je riječ o podizanju novih spomenika, kaže naša sugovornica.

Nadalje, ona ističe kako se čini da je »trend uništavanja ili zanemarivanja spomenika antifašističkog predznaka u mnogim sredinama postao (i ostao) pitanje suvremene političke identifikacije lokalnih moćnika, a ne pitanje zaštite kolektivnih društvenih vrijednosti poput antifašizma ili – jednostavno – baštinjenja pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu«.

  – Valja istaknuti malo poznati primjer koji ponajbolje reflektira razmjere povijesne i društvene amnezije, ali i banalizacije autentičnih spomenika fašizma. U glavnom gradu Hrvatske, pri prvom susretu sa spomenicima, turist ispred Glavnog željezničkog kolodvora, osim ikoničke figure kralja Tomislava, može vidjeti i staru, crnu lokomotivu koja je početkom 1990-ih godina prenesena iz spomen-područja logora Danica u Koprivnici, kako bi zamijenila dotadašnju plavu, takozvanu »Titovu lokomotivu«. Lokomotiva, koja je ovdje službeno postavljena kao predmet tehničke kulture (jedna je od najstarijih u inventaru Muzeja hrvatskih željeznica), i dalje se vodi u inventaru logora Danica, gdje se nalazila kao izuzetno vrijedan, autentičan spomenik prvom valu holokausta, u kojem je lokomotiva služila u svrhu prevoženja ljudi, mahom iz Zagreba, u sabirni logor u Koprivnici, a potom na stratišta u Jadovnu i drugdje. Javna je odgovornost gradskih vlasti da – ako spomenik u ovom trenutku nije moguće vratiti na originalnu lokaciju – čitava povijest lokomotive bude dostupna ne samo svakom turistu, već svakom stanovniku ovoga grada, u vidu legende ili spomen ploče, upozorava povjesničarka umjetnosti.

Thompson o Maksovim mesarima

Zahvaljujući svemu navedenom, hrvatsko društvo našlo se u situaciji da i danas, 2015. godine, još uvijek pokušava vratiti duha ustaštva u bocu iz kojeg je pušten ranih devedesetih. Medijima koji su se voljni upuštati u taj posao pritom se nerijetko prigovara da se bave nevažnim stvarima, iako je riječ o temi koja je za hrvatsko društvo itekako važna, jer, citirajmo britanskog pisca Georga Orwella, »onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira i budućnost, a onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost«. Da su hrvatsku sadašnjost godinama kontrolirale političke garniture koje su rehabilitaciju ustaštva smatrale poželjnom, odnosno koje se, s iznimkom bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, s ovom temom nisu usudile uhvatiti u koštac, najbolje govore školski programi koje su generacije hrvatskih građana obrazovale propuštajući jasno i detaljno obrazložiti zločinački karakter Nezavisne države Hrvatske, odnosno dovoljno naglasiti važnost hrvatskog antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Kakvi su rezultati takve obrazovne politike jasno je pokazalo istraživanje GONG-a iz 2010. godine, kad je tek 27,6 posto ispitanih učenika odgovorilo da Pavelićevu Nezavisnu državu Hrvatsku smatra fašističkom državom.

Da je ustaštvo dobilo simpatizere u mlađim generacijama govorila je i popularnost Marka Perkovića Thompsona, estradnog »umjetnika« koji je svojedobno pjevao »Jasenovac i Gradiška Stara – to je kuća Maksovih Mesara«, odnosno »u Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila«, a svoje koncerte započinjao ustaškim pozdravom za Dom spremni. Pjesma o »Maksovim mesarima« i klanju Srba bila je previše čak i za Hrvatsko društvo. Osude su stigle sa svih strana, ali Perkovićevu popularnost to nije umanjilo. Međutim, on je ipak bio prisiljen odstupiti od tvrdih stavova, prije svega zbog nastupa u inozemstvu, jer u Europi za fašističke režime i pjesmama o klanju ljudi nemaju isti stupanju tolerancije kakav je razvila Hrvatska.   

  O našem stupnju tolerancije, kao i o odnosu mlađeg dijela populacije prema zločinačkom NDH režimu, redovito su progovarale, točnije urlale i stadionske tribine koje zaposjedaju organizirane navijačke skupine. Ustaški pozdrav Za dom spremni postao je pozdrav kojim se bodri hrvatska nogometna reprezentacija, jednako kao i skandiranje »ajmo, ajmo, ajmo ustaše!« Jedna od tih organiziranih navijačkih skupina, vinkovački Ultrasi, deklarira se skandiranjem: »Isus, Marija, ustaše, Cibalija.«

  O otvorenom navijačkom iskazivanju simpatija, odnosno njihovom poistovjećivanju s ustaštvom i ustašama govori se malo ili nimalo, a pozdrav Za dom spremni pokušava se rehabilitirati tezom da je riječ o starom hrvatskom pozdravu koji se koristi u operi Nikola Šubić Zrinski. Riječ je o laži, jer u operi Nikola Šubić pozdrav Za dom spremni nije prisutan. U toj formi ovaj pozdrav koristila je isključivo vojska Ante Pavelića. Jasno je to i institucijama hrvatske države, koje su spomenuti pozdrav nedavno uklonile sa spomenika splitskoj bojni HOS-a, koja nosi ime ustaše Rafaela Bobana.

Noćni rad

Upravo ovaj slučaj govori sve o blijedim pokušajima države da iziđe na kraj s revizijom povijesti, koja Hrvatsku želi deklarirati zemlju simpatizera fašizma i nacizma. Naime, interventna policija sa splitskog spomenika uklonila je sporni pozdrav, koji je naknadno uklesan. Policija je to učinila noću, valjda smatrajući da bi štiteći zakon uznemirila građane. Policajac koji je pozdrav uklanjao bio je maskiran, za razliku od njegovih kolega koji su ga osiguravali. Međutim, čak i nakon uklonjenog pozdrava još uvijek ostaje neumitna činjenica da je isti dignut u čast poginulih pripadnika jedinice koja nosi ime istaknutog ustaškog oficira. Iz navedenih činjenica vezanih za splitski slučaj može se steći najbolji uvid u shizofrenu situaciju u kojoj se po pitanju revizije povijesti našlo hrvatsko društvo. I kad se pokušavaju obračunati s neoustaštvom, represivni organi države smatraju da je to potrebno učiniti noću, kad ih nitko ne vidi. Kad se na problem s koji smo suočeni želi sustavno upozoravati, ljudi koji to čine bivaju etiketirani kao komunisti, pri čemu im se automatski na teret stavljaju i zločini počinjeni od strane komunističkog režima. Zbog izostanka pravovremene reakcije na povijesni i revizionizam, dakle, Hrvatska se danas nalazi u teško rješivoj situaciji. Etiketa države čije društvo simpatizira pronacistički režim značajno joj šteti, a manifestacije te simpatije nemoguće je sakriti.

  Ključ rješenja leži u obrazovnom sustavu, ali mjere koje je potrebno poduzeti onemogućene su dnevnom politikom, koju karakterizira nastojanje demokršćanske političke opcije da Hrvatsku podijeli na crne i crvene, kako bi se na taj način domogla vlasti ili na vlasti ostala. U takvim okolnostima fotografiju s početka teksta, na kojoj otac, majka i šestoro djece pozdravljaju kao nacisti, valja gledati kao na posve logičnu posljedicu krivo odigranih poteza s početka devedesetih godina.