Foto Davor KOVAČEVIĆ

Zelena granica 

Pomiješali su se u Tovarniku Sirijci, Iračani, Afganistanci, svi ujedinjeni u cilju da odu što dalje od svojih zemalja, negdje gdje se živi bolje, gdje ne puca oko glave. Među njima se motaju televizijske ekipe. Reporterke su pomno našminkane, reporteri dotjeruju frizure pred javljanje u živo. Kolega iz neke od britanskih TV kuća namješta pred kamerom sirijsku obitelj, majku s četvero djece. Prevoditelj ih premješta lijevo i desno, sve dok reporter ne ocijeni da je prizor dovoljno potresan. Djeci je smiješno i nikako se ne mogu uozbiljiti. Neprestano pristižu volonteri u vlastitoj organizaciji. Nekoliko automobila stiglo je iz Njemačke. Tu su i ekipe iz UNHCR-a. Kad se umore, odlaze u obližnji Notturno, kafić u središtu sela. U središtu sela izbjegličke krize nema. Putnicima nije dozvoljeno da hodaju po Tovarniku kako hoće. U dijelu sela gdje ih drže sve podsjeća na kaos, ali trajat će kratko, najduže desetak sati, dok autobusi ne odvezu i zadnjeg čovjeka. U međuvremenu pristižu novi, dolaze poljskim putevima, izviru iz kukuruzišta. Na teren je izišao i Terence Pike, predstavnik UNHCR-a u Hrvatskoj. Zatičemo ga u razgovoru s uznemirenom ženom, za koju ćemo doznati da je iz Burundija, da je iz te zemlje pobjegla u Siriju, gdje imala status izbjeglice. Netko ju je poveo na ovaj put i uz put ostavio. Sad putuje sama.

Gospodine Pike, što kažete na stanje na terenu?

– U Hrvatsku je ušlo puno ljudi. Ne idu preko graničnog prijelaza, nego preko takozvane zelene granice. Ovdje ćemo im omogućiti hranu, zdravstvenu zaštitu, informirat ćemo ih da i u Hrvatskoj mogu tražiti azil, da je to njihovo pravo. Imamo manjak informacija, ne znamo gdje ih vode autobusima i vlakovima. Ima ih iz Sirije, Afganistana, Afrike. Stalno dolaze i teško je reći koliko ih je ukupno. Dama je iz Burundija, tamo sam radio. Organizacija nije najbolja, nema vode, ljudi dehidriraju. Neki čekaju po cijeli dan na autobus, skaču na vlakove, kaže predstavnik UNHCR-a. Kad ga pitamo o odgovornosti zapadnih zemalja za ratove na Bliskom istoku i posljedičnoj, aktualnoj seobi naroda, predstavnik UNHCR-a odbija komentirati. U tom trenutku kraj nas prolazi Ruža Veselčić Šijaković, načelnica mjesta. Prati je mlađi muškarac, mještanin, živi u ulici u kojoj izbjeglice čekaju autobuse. Žali se da ne može izići iz dvorišta i viče: učinite nešto, vi ste načelnica!

Politička prepucavanja 

– Katastrofa. Strava i užas. Ovo je strašno, ponavlja načelnica Ruža. Ljudi bauljaju okolo bez cilja, neki se tuširaju pod montažnim tuševima, guraju se pred štandovima gdje humanitarne organizacije dijele vodu i hranu. Zapravo, situacija ne izgleda dramatično. Ljude ubija čekanje, vode ima, sunce prži nad Tovarnikom. Djeca najmlađih uzrasta igraju se među podignutim šatorima koje izbjeglice nose kao krov nad glavom. Oko podneva iz smjera centra sela stiže skupina ljudi u bijelim košuljama. Predvode ih Radimir Čačić i Ivo Josipović. Dio izbjegličke kolone što je do maloprije sjedila kraj poredanih ruksaka skače na noge. Dolazi netko tko je važan. Čačić odmah udara po manjkavoj organizaciji pa kaže da bi premijer Milanović zbog toga morao podnijeti ostavku. Dok daje izjavu televizijskim ekipama, oko njega se guraju ljudi brončane puti, hvataju za ruku prevoditelja, ispituju. Čujemo samo kako govore: Slovenija, Slovenija. U razgovor s izbjeglicama uputio se i Ivo Josipović. Njegova blijeda put čini se još bljeđom među ovim ljudima. Bivši predsjednik je mekan kao pamuk.

Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Osjeti se želja da se pomogne, ali može biti i bolje, kaže Josipović. Čačić je kudikamo oštriji. Premijer bi, kaže, morao biti u Tovarniku deset sati dnevno, a niti jednom nije došao. Vlada pokazuje nesposobnost da odgovori na izazov, sukus je njegovog izlaganja. Josipović pak govori o neprimjerenosti izjava najviših dužnosnika, čitaj predsjednice države, koja zaziva vojsku na granici. Vojska može doći, kaže Josipović, ali samo da pomogne u humanitarnom radu. Dok govore izbjeglice se guraju oko njih, bijeli ovratnici učinili su da im se dva jučerašnja političara učine važnim. Stigao je i Andrija Hebrang, povjerenik Kolinde Grabar Kitarović za kriznu situaciju s izbjeglicama.

– Ovo je katastrofa i sramota hrvatske Vlade. Trebalo je tri mjeseca ranije sve organizirati. Znalo se da će izbjeglice ići i preko Hrvatske, započinje Hebrang, a onda u jednom trenutku zastane i vidimo da mu je pogled odlutao preko našeg ramena. Kad se povrati, reče nam: »Gledam dvije kokoške kako se tuku u dvorištu Mi ljudi iz grada nemamo to često priliku vidjeti.« Iza njega dvije tisuće ljudi, babilonski raspust. Zatim nastavi kritizirati Vladu pa kaže da bi izbjeglice prihvatio, ali u susjedne zemlje pustio bi samo onaj broj izbjeglica koji se dogovori s Europskom unijom. Na koncu zaključi da je na djelu kršenje suvereniteta Republike Hrvatske, jer su kroz zemlju prošli brojni ljudi koji nisu registrirani.

Njemačka dobrodošlica 

Ostavljamo Hebranga i upuštamo se u razgovor s Valentinom, volonterom iz njemačkog Passaua. Došao je, kaže, na svoju ruku, da pomogne i da iz prve ruke vidi kako to izgleda. U njegovoj zemlji, kaže, ovi ljudi su dobrodošli. Imat će priliku zaželjeti im dobrodošlicu. Passau je jedan od gradova gdje dnevno stiže i po tisuću izbjeglica. Njemački ministar vanjskih poslova, informira nas Valentin, prošlog tjedna rekao je da Njemačka može računati s milijun izbjeglica iz zemalja Bliskog istoka. Misliš li, Valentine, da će veliki broj radno sposobnih ljudi srušiti cijenu rada u tvojoj zemlji? Neće, kaže Valentin, u njemačkoj imamo zagarantiranu minimalnu plaću. Bit će to primjećujemo, jako puno ljudi na zagarantiranoj minimalnoj plaći. Neka će, odgovara Valentin, bolje minimalna, nego nikakva plaća. Kući, u Passau ide u nedjelju, jer u ponedjeljak mora biti na poslu. Dvije tisuće ljudi koji čekaju da ih autobusi iz Tovarnika približe slovenskoj granici danas sutra će krenuti za Valentinom. Iscrpljeni su – u Tovarniku neprestano intervenira hitna pomoć – ali nema sumnje da će dati sve od sebe da stignu njemačkog volontera.