Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 2
Sutra: 9° 9° 2
18. prosinca 2018.
Superiorni majstor

UPORNO GURANJE NA MARGINU Intelektualac kojega nisu uspjeli baciti lavovima

Luciću su zavidjeli i bojali ga se oni koji su prešutno znali da zauzimaju mjesta koja pripadaju njemu / Foto Dragan OGURLIĆ
Luciću su zavidjeli i bojali ga se oni koji su prešutno znali da zauzimaju mjesta koja pripadaju njemu / Foto Dragan OGURLIĆ
Autor:
Objavljeno: 17. siječanj 2018. u 6:56 2018-01-17T06:56:00+01:00

Onoliko koliko su ga čitatelji voljeli i divili se njegovoj beskrajnoj jezičkoj genijalnosti, toliko su pred njim drhtale i zazirale kolektivizmom impregnirane institucije: političke i medijske od novinara Lucića, akademske od pjesnika i književnika Lucića, a i jedne i druge od Lucića poštenjačine i polemičara

Samo je još trebalo da brzojav sućuti pošalje Marko Perković Thompson. Jer, što su trebale značiti službene sućuti čelnika HDZ-a? »Poštovana obitelji Lucić, u ime Hrvatskoga sabora i u osobno ime upućujem vam najiskreniju sućut u povodu smrti Predraga Lucića.

Predrag Lucić ostat će upamćen kao istaknuti hrvatski novinar, književnik i redatelj. Njegova djela ostat će trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi«, napisao je predsjednik Sabora Gordan Jandroković u te tri rečenice, suhe i jalove kakva samo neiskrenost može biti, za koje čovjek ne zna je li se to bjelovarski administrator naknadno htio predstaviti kao nekakav feralovski autosatiričar.

Jer to, da HDZ-ovu poslušniku za svakoga gazdu baš sada – kad Lucića više nema – odjednom sviće kako je riječ o »istaknutome novinaru, književniku i redatelju« – zar baš, brate, redatelju?! – može biti ili pokušaj geste osobne korektnosti, što ne bi bilo vrijedno javne pažnje, ili, što je vjerojatnije, tek zluradi cinizam onoga vječnog tipa iz našeg sokaka, političkog debelokošca nakrivljenih usta, koji će, bez da okom trepne, zaboraviti na cijelu onu rijeku beščašća u kojoj je svaka partija – a njegova, dakako, naročito – pokojnika pokušala utopiti, pa se odvažiti njegovoj familiji poslati »najiskreniju sućut« – jer, eto, više ga nema, bezopasan je, pa svrstajmo se sada u prve redove i krenimo aplaudirati. Zašto, gospodo iz HDZ-a, i vi ostali »uvaženi saborski zastupnici«, mislite da ćemo vjerovati kako ste u stanju biti iskreno građanski pristojni, ako nas svakoga dana tako efektno uvjeravate da niste u stanju biti pristojni i politički?

Demonstrativno ignoriranje

Ali nisu HDZ-ove rugalice ništa nova kad je Lucić i feralovska družba u pitanju – ti kreativci, naprosto, u ovome društvu kao da su osuđeni na izgon. Paradoksalna, duboko nepravedna atmosfera pratila je Lucića još od vremena kada se, potkraj osamdesetih, dokazao kao majstor riječi nedostižno superioran većini: onoliko koliko su ga čitatelji voljeli i divili se njegovoj beskrajnoj jezičkoj genijalnosti, toliko su pred njim drhtale i zazirale kolektivizmom impregnirane institucije: političke i medijske od novinara Lucića, akademske od pjesnika i književnika Lucića, a i jedne i druge od Lucića poštenjačine i polemičara. O tome ćete dokaze pronaći na svakome koraku: dovoljno je bilo, primjerice, pogledati izdanja dnevnih novina od četvrtka, dan nakon Lucićeve nesretne i prerane smrti.

Tek su novine koje čitate, Novi list, tom događaju udijelile primjeren novinski prostor: cijelu naslovnicu i četiri udarne stranice. Slobodna Dalmacija međutim, dnevnik za koji je dugo radio i koji izlazi u njegovu Splitu, na naslovnici nije spomenula Lucića, ali jest, recimo, lažne facebook profile Severine Vučković. Na stranici kulture jest ispisana jedna stranica nekrologa, ali to je učinio tek Lucićev osobni prijatelj Ivica Ivanišević, a nije tajna da je glavni urednik Jadran Kapor zabranio da rubrika kulture Lucićevoj smrti posveti dvije stranice. Ni urednici ostala dva ključna dnevnika, Večernjeg i Jutarnjeg lista, nisu smatrali da je odlazak najboljega hrvatskog parodičara vijest vrijedna ma i minijaturne najave na naslovnoj stranici.

Takvo demonstrativno ignoriranje pratilo je Lucića cijeloga njegovog kreativnog života, pri čemu je akademski svijet pravi, ozbiljni i dugoročni problem. Predrag Lucić, bez ikakva sumnje, najproduktivniji je pjesnik-parodičar u hrvatskoj književnoj povijesti, s objavljenih šest opsežnih knjiga parodičke poezije. Količina i kvaliteta te poezije – kako je u svojoj knjizi o Luciću napisao klasični filolog Sinan Gudžević – posao bi bila za institute, ali njome, na hrvatskim jezičko-književnim katedrama, nitko se nikada nije ozbiljnije pozabavio. Može li itko u ovoj zemlji odgovoriti: ako je Ivan Slamnig zasluženo svrstan među najveće hrvatske pjesnike dvadesetog stoljeća – a jest – kako je moguće da za učenika koji je za nekoliko kopalja nadbacio učitelja, u istom tome kanonu nikako nema mjesta?

Kako je moguće da Predrag Lucić – svježi, pametni, vedri i odvažni čitatelj i poznavatelj književnosti, pjesnik po rođenju, pasiji i zanatu, književni urednik po vokaciji i ljubavi – ama baš nikada nije pozvan da studentima govori o poeziji i književnosti? Zašto ga nema u akademskim antologijama? Zašto ga nema u lektirama? Zašto ga nema ukoričenoga u kićene ovitke Matice hrvatske? Ma je li uistinu moguće da je nacionalistička vrana ovoj kulturi toliko pameti popila, da se gospoda znalci ne mogu natjerati da priznaju suhe činjenice? Jest, moguće je – jer je tako.

Sve što je Lucić postigao, postigao je jer ga nisu uspjeli izgurati: urednikom je postao samo u svojim vlastitim novinama, Feral Tribuneu, i nigdje drugdje – a trebao je svugdje, jer je bio urednik kakvoga trebaš tražiti: manijak novina koji im je znao svaku caku, ali slobodan od samodopadnosti; hrabar ali temeljit i sustavan; prema novinaru zahtjevan ali uviđavan, strog no ne i svadljiv, nepopustljiv ali otvoren argumentu; uporan ali spreman poslušati . I književnim urednikom postao je samo u svojoj vlastitoj kući, Feral Tribuneu, premda je Feralovom bibliotekom demonstrirao fascinantne uredničke sposobnosti. Novinarom, istina, mogao je biti svugdje, no ima u toj otvorenosti jedna prešućena malicioznost: ma kako moćan, usamljeni novinar nikad nema snagu dovoljnu da pokrene bregove.

Kada ih je više, kada stvaraju novine – to je nešto drugo; Feral Tribune pokazao je što novine mogu; no kada su snažni autori razbacani po usamljeničkim kolumnističkim izbama, njihova se snaga iscrpljuje u rečenicama koje objave – u tome je tajna otvorenosti novina za Feralove autore, i njihovoj istodobnoj zatvorenosti za Feralove urednike, koji su i jedno i drugo u istoj osobi. Pjesnika Lucića, pak, ako nije objavljivao sama sebe u Feralu, objavljivali su uvijek samo senzibilni prijatelji puni poštovanja: prvo Kruno Lokotar, potom, u posljednje vrijeme, Dragan Ogurlić. Nije moćnog žreca prigrlila kakva velika izdavačka kuća, pa ga za dobre pare tetošila, premda je sve to zaslužio. I akademske katedre novinarstva bježale su od njega kao od totema koji previše zrači: tamošnje poluslijepe očice, nenaviknute na blještavu svjetlost pravog novinarčine, kao po zapovijedi odvraćale su pogled.

Ali svemu se tome Predrag Lucić – tek smijao. Uvijek je iznova bilo fascinantno promatrati s koliko otmjene lakoće dočekuje tako očite nepravde, što su ga sa svih strana neprestance zasipale: odbijale su se od njega kao teniske loptice od dobro zategnutog reketa. Bit će da je znao, ali mu je urođena profinjenost priječila da kaže, kako sva ta ignorancija i ponižavanje i nisu ništa drugo doli izrazi neplodnosti, jala, zavisti i straha. Jer, da: Luciću su zavidjeli i bojali ga se oni koji su prešutno znali da zauzimaju mjesta koja pripadaju njemu. Političare je učio moralu, novinare poslu, urednike hrabrosti, pisce produktivnosti, pjesnike inventivnosti, kritičare obaviještenosti, komičare kabaretu, a sve nas ljudskosti. Pa onda vi recite – ima li ijednoga filistra koji takvoga nježnoga gorostasa ne bi najradije bacio lavovima?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka