ZAGREB – Ruski Gazprom i Prvo plinarsko društvo, tvrtka Pavla Vujnovca koja unatrag šest godina strelovito raste, potpisali su ugovor o isporuci plina u Hrvatsku s trajanjem do kraja 2027. godine, dakle idućih deset godina, kojim se Gazprom, kako javlja Hina, obavezuje isporučivati jednu milijardu kubika plina godišnje.

To je više od trećine ukupnih potreba Hrvatske za plinom pa ruski list Kommersant, uz naslov »Hrvatska se vratila Gazpromu«, piše kako je Gazprom prvi put nakon 2010. godine »vratio ulogu ključnog dobavljača plina za Hrvatsku«. Kako, međutim, Kommersantovi sugovornici iz plinskog biznisa napominju za list, ugovor Gazproma i PPD-a »gotovo u potpunosti pokriva hrvatske potrebe za uvoznim plinom, što pod upitnik stavlja realizaciju LNG terminala na Krku, o kojem investicijska odluka treba biti donijeta iduće godine«.

Nema alternative

Kako je za list kazao Aleksej Grivač iz ruskog Nacionalnog fonda za energetsku sigurnost, prenosi Hina, »čak i ako projekt terminala na Krku zaživi, njegova svrha može biti tek pokriće povećane sezonske potražnje te će vjerojatno raditi s niskom razinom zauzetih kapaciteta«. Povratak hrvatskih uvoznika dugoročnom ugovoru s Gazpromom, nakon eksperimenata s kratkoročnim ugovorima, smatra Grivač, pokazuje da i na sjeverozapadnom Balkanu nema ozbiljne alternative ruskom plinu.

U PPD-u opovrgavaju takve ocjene. Napominju kako su oni i dosad jednaku količinu plina dobavljali iz Rusije u Hrvatsku, samo su ugovore s Gazpromom potpisivali kvartalno, ili godišnje. Nema povećanja količina, a promjena je samo to što je sad potpisan desetogodišnji ugovor. Za LNG ništa od toga, navode u PPD-u, nije opasnost, a i sam je PPD još prije godinu dana, navode, ušao u pregovore o nabavi LNG-a preko krčkog terminala. »PPD kontinuirano prati aktivnosti u kontekstu diversifikacije dobavnih pravaca te smo otvoreni za sve nove dobavne pravce plina koji su ekonomični i održivi«, poručuju iz Vujnovčeve tvrtke.

PPD, nekad mala vukovarska tvrtka za opskrbu plinom, u kojoj se Vujnovac zaposlio kao netom diplomirani ekonomist 2006. godine, a četiri godine kasnije ju i preuzeo, danas je veliki plinski igrač. Prema podacima Fine za prošlu godinu, PPD je tvrtka s najvećim prihodom po zaposlenome, čak 330,3 milijuna kuna na svakog od desetero zaposlenih. Ina je prošle godine imala, primjerice, najveće prihode, od 15,1 milijardu kuna, što je oko 1,4 milijuna kuna po zaposlenome, kojih je gotovo 11 tisuća.

Brojne studije

Istovremeno, Matej Bergmann, nekadašnji zaposlenik državne tvrtke LNG Hrvatska koja vodi projekt plutajućeg terminala na Krku, danas vlasnik i direktor tvrtke Golden Media Office za strateško upravljanje projektima, objavio je rezultate studije koja kaže da je najisplativije i najbrže rješenje izgradnja manjeg, mini-kopnenog terminala na Krku, dok je plutajući terminal financijski i vremenski neisplativ. Studija pod nazivom »Security of gas supply SEE«, koju je s nekoliko domaćih i međunardodnih stručnjaka izradio Bergmann – direktor korporativnih komunikacija LNG-a Hrvatska za vrijeme razvijanja projekta velikog, kopnenog terminala – navodi kako bi mali kopneni terminal, kapaciteta dvije do tri milijarde kubika plina godišnje, s jednim skladišnim spremnikom, bio optimalan za investitore, ali i zakupce, o kojima ovisi cijela priča. I plutajući bi terminal imao kapacitet od 2,6 milijardi no bio bi puno skuplji za Hrvatsku, koja sama mora kupiti brod za regasifikaciju. Mini terminal, s druge strane, zadovoljava domaće potrebe za plinom, ali pruža i sigurnost, budući da plutajući terminal, navodi Bergmann, »leži« na valovima, ali i za svoj stalni pogon troši dizelsko gorivo.

Za veliki kopneni terminal, predviđenog kapaciteta do šest milijardi kubika, kaže Bergmann za naš list, napravljene su brojne studije, došlo se do faze izdavanja građevinske dozvole te je besmisleno sad gurati plutajući, umjesto manji kopneni terminal, koji bi zadovoljavao najsuvremenija ekološka rješenja i bio trajna infrastruktura koja ostaje državi. Njegova bi izgradnja uposlila više stotina radnika, a imao bi i učinak na proračun Omišlja u smislu naknada prilikom izgradnje, i za vrijeme rada samog terminala. Podigao bi, za 0,15 posto, i državni BDP te zapošljavao oko 150 ljudi. Od plutajućeg bi terminala bio jeftiniji oko 30 milijuna eura, pri čemu već postoje ulagači zainteresirani za ulaganje u kopneni terminal. »I Europska investicijska banka i EBRD žele financirati projekte visokih ekolških standarda i one koji su financijski isplativi«, kaže Bergmann, dodajući i to da su i Rusi bili zainteresirani za ulaganje, i vlasnički udio u kopnenom terminalu.

Visoke tarife

Kako zaključuje, plutajući terminal će dodatno poskupjeti ionako visoke tarife za transport plina, koje Hrvatska naplaćuje, dok ćemo oko 330 milijuna eura, koliko košta brod za regasifikaciju platiti nekom borodgradilištu u – Južnoj Koreji. Zahvaljujući kapacitetima skladištenja plina, dodaje i to, tankeri s plinom bi na mali kopneni terminal dolazili svakih deset dana, a na plutajući, jer spremišta za plin neće biti, svaka tri do četiri dana.

»Dogodila bi nam se situacija kao s plinovodima u Dalmaciji za koje Plinacro mora plaćati kredite, a kapaciteti nisu popunjeni. Zakupci će zaobići Hrvatsku i plin transportirati preko Mađarske koja ima nižu tarifu. Poznato nam je iz javnih informacija da je LNG Hrvatska trebao predati zahtjev za građevinsku dozvolu početkom ove godine, što znači da je gradnja kopnenog terminala do sada već mogla početi«, zaključuje Bergmann.