Problem je s djecom koja pate od ADHD-a što ona djeluju kao neposlušna, neodgojena, nemirna, a radi se o neurološkom poremećaju bolesti, upravo o poremećaju koncentracije
Uloga roditelja
Prema svim statistikama hiperaktivni poremećaj s deficitom pažnje u porastu je kod djece, no uzrok tome – ističu stručnjaci – može biti činjenica da se o hiperaktivnosti više govori, te da je se bolje dijagnosticira i prepoznaje. Prema riječima defektologinje Vesne Hercigonja-Novković, idućih godinu do dvije u skladu s europskom praksom uvest će se novi, blaži kriteriji dijagnosticiranja ADHD-a, što će omogućiti puno lakše dijagnosticiranje poremećaja, ali će dodatno povećati broj djece s prepoznatim ADHD-om. Zajednica i sada slabo odgovara na potrebe ove djece, te bi povećanje njiihovog broja moglo dodatno otežati život ADHD-populaciji i njihovim obiteljima.
Obaveza škola
– Još od uvođenja HNOS-a (Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda) utvrđena je obveza škola da s tom djecom rade po individualiziranom pristupu. U praksi se to, međutim, svodi na povremeno nastavničko »tapšanje učenika po ramenu«, i to ako ima vremena. To bi bilo otprilike kao da učitelj, ako je dobre volje, djetetu koje ne čuje kaže napisat ću ti, a ako nije, neka naćuli uši – ilustrira zagrebačka defektologinja.
– Problem je s djecom koja pate od ADHD-a što ona djeluju kao neposlušna, neodgojena, nemirna, a u osnovi radi se o neurološkom poremećaju. Takvom djetetu ne možete reći neka se koncentrira, jer je u osnovi bolesti upravo poremećaj koncentracije – zaključuje Hercigonja-Novković. Glavni su simptomi ADHD-a nemogućnost fokusiranja na jednu stvar jer pozornost uvijek odvuče nešto drugo, zaboravljanje uputa, hiperaktivnost i impulzivnost. Poremećaj češće pogađa dječake, relativno je čest i ima ga otprilike svako dvadeseto dijete iako mnoga od njih nemaju postavljenu dijagnozu. Drugim riječima, u svakom razredu u školi najvjerojatnije sjedi barem po jedan hiperaktivac.
