Nekoliko je osnovnih razloga zašto je prvi krug izbora završen tijesnim rezultatom i nenadanim uspjehom HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović te prednošću aktualnog predsjednika Ive Josipovića od nepunih 1,5 posto: prije svega, sav negativni teret Vlade Zorana Milanovića prebačen je u ovom trenutku na Ivu Josipovića. 

  Politika, to su i emocije, ne samo razum, i građani svoje nezadovoljstvo radom Vlade vežu uz SDP-ovog i Kukuriku kandidata, neovisno o ovlastima i sličnim zakonskim »tehnikalijama«. Drugo, građani su općenito ogađeni politikom i najslabija izlaznost na predsjedničke izbore ikad to i dokazuje – da je Josipović uspio u prvom krugu motivirati birače na izlazak (pritom ne samo svoje, već proporcionalno veći broj) to bi mu bilo dovoljno za mnogo ozbiljniji razmak od HDZ-ove kandidatkinje. Stoga mu je glavni cilj, ispred svih političkih i ideoloških ciljeva, u nedjelju 11. siječnja na drugi izvući još onih 200.000 ljudi više, do brojke s prošlih izbora iz 2009. godine. 

  Također, problem je Josipovića što je previše odmaknuo od SDP-a, ili obrnuto – SDP od njega, te građani nisu bili sigurni za što točno glasaju kad glasaju za njegov program ustavnih promjena. Ako iza tog koncepta ne stoji SDP, premijer Zoran Milanović i vladajuća većina u Saboru, zašto bi se itko uopće i trudio doći do birališta i zaokružiti ime osobe koja nema dovršen koncept kako Ustav zaista i promijeniti – a riječ je o dobrom prijedlogu, i to nitko ne spori. U SDP-u tumače da nisu bili eksplicitniji u podršci jer za izmjenu Ustava ionako treba dvotrećinska većina, odnosno konsenzus s HDZ-om, a to je potpuno nemoguće u ovim uvjetima bipolarne podjele, no činjenica je da je i ta neuvjerljivost donijela koji postotak manje Josipoviću. Uz to, on kao glavni slogan navodi – promjene, a pritom je već pet godina predsjednik, i uz to dolazi iz redova vladajuće stranke. Stoga je to sigurno barem djelomično zbunilo njegove birače. 

»Nabrati« 2 posto

A sve to, samo je uvod u drugi krug izbora koji će ovoga puta doista biti, kako analitičari obično kažu, posve nova utrka, s novom retorikom kandidata i s potpuno novom distribucijom glasova. Najvažnije je zapravo pitanje kako će se završiti fenomen Ivana Vilibora Sinčića i njegovih nevjerojatnih 16 posto glasova, a nije manje zanimljivo ni gdje će šest posto glasova Milana Kujundžića na kraju završiti. Iako su u HDZ-u sigurni da su to njihovi glasovi, jer su desni glasovi, čini se da ništa nije sasvim jednostavno. Prema tumačenjima upućenih iz SDP-a, dobar dio njegovih glasova čine glasovi HDSSB-a, a oni ne samo da nikada više ne glasaju za HDZ nego imaju i tihi pakt sa SDP-om u zadnje vrijeme, što se dalo vidjeti već u nekoliko navrata i u Saboru i van njega, tako da u SDP-u računaju da bi već tu mogli »nabrati« 1-2 posto više za Josipovića u prvom krugu. To su disciplinirani birači koji će sigurno izaći na birališta, a u SDP-u ih sve više tretiraju kao regionalnu, a sve manje kao ekstremno desnu glavaševsku stranku, posebno otkako su dobili novo mlađe vodstvo. U Slavoniji, smatraju, to bi mogli postati dijelom glasovi Ive Josipovića. 

Gubitak ORaH-a

  Sinčićevi glasači ostat će 11. siječnja masovno kući ili će izaći na izbore i broj nevažećih listića učiniti maksimalnim dosad jer je plan da upišu olovkom kandidata broj tri – samog Sinčića i zaokruže njegovo ime, što znači da poništavaju svoj glas. To je anarhistička politika koja traži rušenje svih važećih institucija i konvencija i najveći broj tih ljudi neće izaći na birališta u trenutku kad se od njih traži konstruktivnost, dakle glas za realne, postojeće kandidate SDP-a i HDZ-a. 

  Naravno, dio tih glasova svakako je i lijevi jer je potpuno jasno da su za Sinčića mahom glasali potencijalni ORaH-ovi birači. No, kako njih nikada dosad niti jedni izbori još nisu izmjerili, jer je ORaH tek i osnovan krajem prošle 2013. godine te još nikad nisu sudjelovali ni na parlamentarnim ni na lokalnim izborima, potpuno je nejasno i fluidno tko čini tu strukturu, kako planira glasati dugoročno u okvirima realne politike i što uopće elektorat ORaH-a jest. Nažalost, to možda ne zna ni sama šefica stranke Mirela Holy koja očito nije bila svjesna da će podrškom Ivi Josipoviću izgubiti dobar dio svojih glasova. I njeni su birači, kao i Sinčićevi, anti-sistemski i zato je bilo kakvo ukalupljivanje za njih neprihvatljivo, a politika OraH-a, s druge strane, morala se fundirati uz jednu strana – Holy je logično izabrala lijevog, građanskog i liberalnog kandidata, a na kraju je kažnjena prelaskom svojih glasova k Sinčiću. 

  S obzirom da Živi zid planira postati stranka i sudjelovati na izborima 2015. godine, jasno je da će se isti trend seljenja ORaH-ovih glasova k njemu nastaviti i dalje, a to će promijeniti i ukupne odnose snaga na političkoj sceni. Naime, SDP je mirne duše mogao računati na Mirelu Holy ako ne predizborno, onda sigurno postizborno na izborima za Sabor te je svoj optimizam za osvajanje drugog mandata uvelike temeljio na toj pretpostavci. Sada, uspjehom Sinčića, Holy i ORaH ostaju barem bez trećine, a možda i pola svojih glasova, te njezinih anketnih 16 posto sada postaje 8, maksimalno 10 posto, a Sinčić moguće ulazi u Sabor i s nekoliko mandata. S obzirom da tvrde da su i protiv HDZ-a i protiv SDP-a, te da nikada neće koalirati ni s jednim od njih, jasno je da fenomen Sinčić sada već poprima ozbiljne razmjere utjecaja na političku scenu – to će se uostalom vidjeti već i na drugom krugu 11. siječnja. Kada bi oni odlučili glasati lijevo, što bi im bilo prirodno stanje, Josipović bi bez problema pobijedio. No, to se neće dogoditi što se Viliborovih tiče – oni su za promjene, a ne za ideologiju. 

 »Daje Judine poljupce«

A što će se još događati u kratkoj kampanji koja slijedi do 11. siječnja? SDP, HNS i ostali koji podržavaju Josipovića zaoštrit će retoriku i inzistirati na tome da je glas za Kolindu zapravo glas za Karamarka, dakle – za zločinačku organizaciju koja je prije samo tri godine još pljačkala Hrvatsku, kako kaže Milanović, i ekstremno desnu ideološku poziciju koja zastupa lustraciju, priziv savjesti za liječnike kod pobačaja, dokidanje ideje uvođenje građanskog odgoja i općenito korak unatrag kod razvoja građanske i moderne Hrvatske. 

Da će i sam biti puno oštriji u retorici u drugom krugu Josipović je dokazao u prvom postizbornom intervjuu, gdje je rekao da Kolinda »kad se radi o izručenju generala u Haag, daje Judine poljupce« aludirajući na njeno sudjelovanje u izručenju generala u vrijeme Ive Sanadera. »Iako bi se moju protukandidatkinju htjelo prikazati kao Alisu koja se upravo začuđena vratila u zemlju čudesa. Gospođa se vratila i šokirana je stanjem. U toj predstavi gospođa nikad ranije nije bila. Ona nema nikakve veze s 90 milijardi kuna štete koju je jedna prethodna HDZ-ova vlada počinila. To naziva prolivenim mlijekom. Nikad nije poznavala niti jednog od sedmorice ministara koji imaju problema s pravosuđem. Premijera Sanadera bi pomilovala ili ne bi. O tome će razmisliti. Jer vjerojatno mora gospodina tek upoznati«, rekao je Josipović ironizirajući. Kolindinu politiku naziva političkim kameleonizmom. »Mi nismo jednaki, naša prošlost nije jednaka, naše vrijednosti nisu jednake, naš odnos prema kriminalu nije jednak«, tvrdi aktualni predsjednik. 

  Iako uvjerava da ne želi kampanju graditi na politici straha i na plašenju HDZ-om, i on i Milanović upravo to čine, a to je i logično – razlika prema kriminalu i korupciji još je jedina zadnja linija obrane na kojoj se glasovi mogu privući Josipoviću kao kandidatu aktualne Vlade. Ako bi se pokazalo da je Kolinda Grabar-Kitarović zaista predstavnik nekog novog, umivenog HDZ-a u smislu tolerancije prema korupciji, tada bi Josipović doista bio u problemu i lako bi se istopilo onih 1,5 posto prednosti. Zato će sada glavnu ulogu odigrati – dojam, i uvjerljivost. 

  – Gdje je Josipovićev problem? Najviše u tome što je, eto, pet godina predsjednik, ni u čemu bitnome nije pogriješio, nikome se nije zamjerio, a ipak nije u prvom krugu pobijedio nego je dapače izgubio i neke naizgled sigurne svoje glasove. Zato će morati postati uvjerljiviji, u prvom redu u tome da ima podršku lidera stranaka koje ga formalno podržavaju. Koliko god da mu je Milanović teret i koliko god da birači kažnjavaju neuspjeh Vlade putem njega, jednako tako mu je i ključna podrška za drugi krug. Bez mobilizacije SDP-ove stranačke mašinerije, pobjede neće biti. To je odgovornost nas u SDP-u sada – kaže jedan od čelnika stranke komentirajući novu situaciju. 

  Kako će birači reagirati na retoričko zaoštravanje koje je i jučer demonstrirao na sjednici Vlade, i hoće li ih Milanovićev oštar jezik dodatno otkloniti od Ive Josipovića, to sada nitko još ne može tvrditi. Naravno, za šefa SDP-a Milanovića užasno je važno kako će izbori završiti – Josipovićeva pobjeda bila bi ulog i u bolji rezultat SDP-a i partnera na izborima krajem ove godine. A gubitak – istovremeno i alibi za eventualan SDP-ov neuspjeh. Za Zorana Milanovića datum 11. siječnja mogao bi biti ključan, i to ispravno procjenjuje analitičar prof. Žarko Puhovski, koji smatra da su Kolindine šanse trenutno iznad Josipovićevih, a da bi njezina pobjeda, među ostalim, mogla donijeti čak i – prijevremene izbore. 

  – Izazvat će se moralna panika u odnosu na HDZ kao svjetonazorski neprihvatljivu opciju – kaže Puhovski. On misli da je HDZ pokazao premoćnu organizaciju na terenu i ako se dogodi pobjeda HDZ-a, u javnosti će se stvoriti klima kao 1999. ili 2003. kad su sazreli uvjeti za smjenu vlasti. Atmosfera u javnosti tijekom početka 2015. bit će takva da će ova Vlada ostati bez ikakvog legitimiteta: ako kandidat SDP-a izgubi predsjedničke izbore, tada ni Vlada koja iza njega stoji gubi kredibilitet, i praktički samo se čekaju novi izbori. 

Vasina vojska

Josipovićev poraz stvorit će, ako se dogodi, i velike probleme unutar samog SDP-a: osim što to umanjuje šanse vladajuće stranke za uspjeh na parlamentarnim izborima, povratak Ive Josipovića s Pantovčaka u realan svijet značio bi vjerojatno i njegov formalni povratak u članstvo SDP-a, gdje se ionako očekuje da se Milanovićevi protivnici nakon ovih izbora 11. siječnja pregrupiraju i krenu u završetak sukoba iz ljeta 2014. Kakvu će tu ulogu igrati sam Josipović, upitno je – on svakako uvijek ima visoke ambicije, te recentno jedinstvo njega i Milanovića sada u kampanji može naglo splasnuti i čak potpuno nestati nakon 11. siječnja ako rezultat bude loš, i počne unutarstranačko raščišćavanje. 

  Na drugoj strani stoji čvrsto organizirana vojska Vase Brkića i HDZ-a, disciplinirani birači koji će sigurno izaći na drugi krug i koji su sada još motiviraniji da glasaju kad su uvidjeli da je pobjeda Kolinde doista moguća. No, ono što je za HDZ najvažnije, osim samog rezultata, golim okom je danas nevidljivo, a vrlo brzo, do kraja 2015. može postati posve opipljivo – naime, hrvatski Ustav govori da izvršnu vlast u državi sastavlja onaj koji je u stanju dokazati da ima većinu glasova u parlamentu. Nakon izbora obavljaju se konzultacije i predsjednik Republike daje mandat za sastav Vlade onome tko ga uspije uvjeriti da može sastaviti i održati stabilnu vladu. Utoliko, ako Kolinda Grabar-Kitarović pobijedi, HDZ je korak bliže lakšem formiranju vlade za slučaj da glasovi u Saboru biti bitno podijeljeni i rasparčani, a upravo će se to zacijelo dogoditi na izborima ove godine. Uz Kolindu na Pantovčaku, i Karamarko je bliže ostvarenju svoga cilja. 

  Zato je 11. siječnja maksimalan ulog u budućnost smjera razvoja Hrvatske. Nisu u pitanju Ivo i Kolinda, već generalni smjer razvoja stranaka, politike, a time i same države.