U Tovarniku, posljednjem selu u Zapadnom Srijemu prije hrvatsko-srpske granice, rodnom selu pjesnika Antuna Gustava Matoša, gradi se prihvatni centar za strance. Tovarnik, iz smjera Srbije prvo selo u Zapadnom Srijemu na hrvatskom teritoriju, mogao bi postati tranzitni centar za izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja Bliskog Istoka zahvaćenih ratom. Ti ljudi nastoje se domoći Njemačke i drugih, bogatijih europskih zemalja.

Mađarska je na svojoj granici sa Srbijom, kod Horgoša, izgradila ogradu i najavila od utorka, 15. rujna još stroži tretman prema nevoljnicima u potrazi za sigurnim i boljim životom pa se računa da bi izbjeglički val u jednom trenutku mogao okrenuti prema Hrvatskoj. Za sada ništa ne govori da će biti tako, jer Hrvatska nije u okviru Schengena pa je izbjeglice ne uzimaju kao povoljnu rutu, budući da ih, u slučaju da se ipak odluče na put preko Hrvatske, čeka još jedna »teška granica«. Međutim, ukoliko Mađarska uspije »hermetički zatvoriti« granicu, selo Tovarnik još jednom će upoznati izbjegličku muku u njenom najgorem izdanju. Prvi put ovdašnji ljudi upoznali su je ’90-ih, kad su sami bježali pred ratom. Put koji do »obećanih zemalja« vodi preko Tovarnika migrantima nije nepoznat. Granična policija ovdje zabilježi oko 150 pokušaja ilegalnog prelaska granice. Granični prijelaz nalazi se odmah na izlazu iz sela, a granična crta proteže se uz okolne voćnjake, vinograde i kukuruzišta. 

Strašno, to je strašno

U jednom od tih kukuruzišta naslonjenih uz selo vidjeli smo dvojicu policajaca.

– Mi bi mogli primiti do 350 ljudi, kaže Ruža Veselčić Šijaković, načelnica općine Ruža Veselčić Šijaković. 

Smještajnih kapaciteta u Tovarniku nema, ali iz Županijskog stožera za zaštitu i spašavanje s načelnicom su dogovarali da bi u kriznoj situaciji kao centar za tranzit mogla poslužiti obližnja hala Agro-Tovarnika, poljoprivrednog kombinata koji zapošljava stotinjak ljudi i zapravo drži Tovarnik na životu. Ovo selo, kao i brojna druga sela u Srijemu, Slavoniji i Baranji, jedva samo sebi može pomoći. Radnih mjesta nema, ljudi im odlaze, ove godine u Tovarniku se u prvi razred osnovne škole upisalo samo dvanaestoro djece. U selu živi oko 1.800 duša. Ovdašnji ljudi, kaže načelnica, skloni su pomoći ljudima u nevolji, naročito izbjeglicama, jer dobro znaju što znači bježati u strahu za život.

– Strašno, to je strašno, uzdiše načelnica Ruža govoreći o slikama izbjegličkih obitelji na makedonskoj i mađarskoj granici. 

Nedavno, za Malu gospu, napomene, svećenik je u Ilači, obližnjem marijanskom svetištu, govorio da ljudima trebamo pomoći onoliko koliko možemo.– Brinemo se za dupine i ne znam ti za što, a gledamo kako ljudi pate, kaže načelnica. 

I nije to poza profesionalne političarke koja prigodnom empatijom želi zaraditi bodove za sebe i svoju stranku. Ni njoj ni Tovarniku sirijska muka nije nepoznata. Ovdašnja misijska skupina pri lokalnoj župi svojedobno je sudjelovala u akciji nazvanoj »20 tisuća deka za Siriju«.

– U vrijeme Božića prodajemo kolače i šaljemo taj novac za školovanje djece u Kongu. U selu imamo desetak ljudi koji su kumovi djeci iz Konga i pomažu im šaljući godišnje po stotinu eura. Stotinu eura dovoljno je da jednom djetetu osigurate hranu, odjeću i školovanje za cijelu godinu, govori nam načelnica. 

Kad poželimo upoznati ženu koja vodi misijsku skupinu, načelnica je nazove telefonom: »Ajde Ružice, dođi samo na pet minuta, neće te ljudi pojesti. Evo, obojica imaju bradu, kao tvoj Dane. Ajde, pljusni se malo pa dođi na pet minuta ženo. Evo, kaže da će doći zato što imate rade«. Za pet minuta dolazi Ružica, razgovaramo o Kongu, Siriji, o svjetskoj nevolji što se valja od Afrike i Azije do Tovarnika.

– Nitko od nas ne zna kako će sve ovo završiti, ali spremni smo pomoći koliko možemo. Mi ćemo njima pomoći koliko bude do nas. Možemo primiti obitelji s djecom, al trajno pomoći ne možemo, to se rješava na državnoj razini, kaže Ružica Ćurić. 

Suradnja s policijom

Načelnica Ruža govori nam o suradnji s policijom po pitanju centra za prihvat stranaca i mogućeg priljeva izbjeglica Informacije, kaže, dobivaju na kapaljku, pa apelira da u Centru koji bi uskoro trebao biti otvoren zaposle ljude iz Tovarnika i Ilače. Načelnica Ruža, recimo to na kraju, na izborima je pobijedila kao nositeljica nezavisne liste. Dvadeset godina vlast je držao HDZ, a onda su se pojavile neovisne žene. Kad primijetimo kako nam je drago da žene u Tovarniku drže vlast, načelnica odgovori: muškarci drže pivo. Rastajemo se od srdačnih domaćica i odlazimo na snimanje. 

Usput sjedamo u jednu od dvije lokalne birtije da oslušnemo puls naroda. Zrinka Drmić, agronomkinja pred doktoratom, također nam govori o spremnosti ljudi iz Tovarnika da pomognu izbjeglicama. Priča da u Tovarniku radnih mjesta nema, a kad nema posla nema ni života. Sanja o Novom Zelandu. Njezina drugarica Željka Kolarević drži obližnju cvjećaru i u mjestu nema konkurencije.

– To su ljudi, naravno da smo spremni pomoći. Tko bi gledao da kroz selo prolazi gladno dijete, a da ga ne nahrani, kaže Željka. 

Uskoro nam se pridružuju i dva mlađa muškarca. Jedan se zove Marin, a drugi se predstavio nije. Oni imaju nešto drugačiji pogled na predmetnu problematiku.– Mislim da je to sve dio jednog većeg plana. Političari žele da se u Europi promijeni struktura stanovništva, kaže Marin. Drugi primjećuje da iz Sirije ne bježi sirotinja, jer svakome od njih treba dvadeset tisuća eura da dođe do Europe. Mlađi muškarci iz Tovarnika zapazili su da su među izbjeglicama uglavnom mladi muškarci, a na argument da su i iz Tovarnika ljudi bježali pred ratom oni odgovaraju: »Jesu, ali bježali su u svoju zemlju, nisu išli u Europu«. Njihovi argumenti podsjetili su nas na odgovor načelnice mjesta, koju smo pitali ima li u Tovarniku i ljudi koji drugačije gledaju na mogućnost da u selo stignu izbjeglice iz dalekih zemalja.

– Naravno da ima i ovih koji misle drugačije. Nisu ni oni protiv izbjeglica, ali ne žele da se zadržavaju u selu. Imaju svoj ritam života i boje se da će biti poremećen. Šta ćete, stotinu ljudi, stotinu ćudi, odgovorila je načelnica.

Tovarnik ima svog Sirijca

Zrinka i Željka, agronomkinja i cvjećarica, u razgovoru su spomenule da Tovarnik ima svog Sirijca. Zapravo, čovjek živi u Lovasu, radi kao stomatolog, a zove se Nizar Shoukry. Nekoliko telefonskih poziva i susret sa sirijskim zubarom na radu i životu u Srijemu je dogovoren. Nizar Shoukry nas dočekuje u svom stanu. Na šalicama na jednoj od polica motivi iz Alepa. To je njegov grad.

– Došao sam tu na studij, vratio se u Siriju pa opet došao ovdje. Tu sam našao svoj život, kaže pa stane govoriti o Siriji, »jednoj od najljepših zemalja svijeta«. Nizar je u situaciju u Siriji i okolici upućeniji nego bilo tko u Srijemu. Kako i ne bi bio kad mu je u Siriji gotovo cijela šira obitelj. Među izbjeglicama koje hrle u Europu našli su se i neki njegovi prijatelji. 

– Jedan od mojih prijatelja bio je sa suprugom i djecom na brodu koji je doživio brodolom. Tri sata su bili u moru prije nego ih je policija skupila i vratila u Tursku. Na koncu su ipak uspjeli doći do Njemačke. Ljudi ne razumiju da Sirijci koji bježe u Europu ovu situaciju doživljavaju kao sad ili nikad. Oni vrlo dobro prate sve što se događa, znaju kakvo je stanje na kojoj granici i kako će biti primljeni u određenoj zemlji. Oni u Hrvatsku neće doći, jer ovdje za njih ničega nema. Cilj je Njemačka, kaže Shoukry. 

Govoreći o ljudima u Srijemu, sirijski stomatolog kaže da se nađe i onih koji su »malo skeptični«, koji ne razumiju da su »u pitanju ljudi koji bježe od vatre«.

Srdačno ispraćeni, odlazimo napokon napraviti fotografije Centra za prihvat stranaca i hale agrokombinata u kojem bi se mogle naći izbjeglice. Oko Centra je već izgrađen visok zid, a dvorište u kojem se nalazi hala zaključano je katancem.