Tonino Picula: Da sam Milanovića smatrao dobrim izborom, ne bih se kandidirao za šefa stranke

Snimio Nenad REBERŠAK

U stranci dominira kultura zatvorenosti i konflikta, a ne prožimanja i suradnje. To je šteta, jer nakon ulaska u EU prije dvije godine, Hrvatska treba neke nove društvene fokuse. Volio bih da komunikativni, a ne konfliktni SDP čim prije inicira takvu javnu političku raspravu. Ali za tako nešto treba biti pripremljen

Izložba povodom 120. obljetnice hrvatske socijaldemokracije, uz konferenciju »Europska socijaldemokracija: izazovi 21. stoljeća« događaji su kojima su u Europskom parlamentu u Bruxellesu SDP-ov eurozastupnik Tonino Picula kao inicijator, a dr. Antun Vujić kao autor izložbe, obilježili ljevičarsku obljetnicu.

Postavili ste u Bruxellesu izložbu o 120. obljetnici hrvatske socijaldemokracije – kako ste se na to odlučili i kako to da ste u toj inicijativi bili bez svoje stranke, SDP-a?

– Ideja za organizaciju konferencije i izložbe u Europskom parlamentu povodom 120. godina od formiranja prve hrvatske socijaldemokratske stranke prirodan je derivat pune svijesti o ukorijenjenosti jedne važne europske političke baštine u nas. Osim toga, ja sam jedan od sudionika markantnog događaja kojim smo prije dva desetljeća obilježili stogodišnjicu domaće socijaldemokracije. Naime, 1994. došlo je do Kongresa ujedinjenja tadašnjeg SDP-a i SPH kojeg je utemeljio dr. Antun Vujić. Bila je to prijelomna stranačka sinteza na ljevici i pretpostavka daljnjih zbivanja koja su, na kraju krajeva, i osigurala pobjedu na izborima 3. siječnja 2000. godine.   Treba reći da je autor izložbe i jedan od sudionika konferencije bio upravo dr. Vujić koji je ujedno i predsjednik Savjeta SDP-a tako da ne stoji teza kako sam događaj u Europskom parlamentu organizirao izvan okvira stranačkog djelovanja. Doduše, žao mi je što se mom pozivu nije odlazvalo više stranačkih kolega i kolegica, ali svi su se ispričali već ranije zakazanim obvezama. 

  Planirate li izložbu preseliti u Hrvatsku?

  – Naravno, izložbene eksponate kao ni teme o kojima smo dobro raspravljali u Bruxellesu ne namjeravam arhivirati već planiram do kraja godine nešto slično prirediti i u Hrvatskoj. Nadam se da će to pomoći većem odazivu domaćih socijaldemokrata. 

  Možete li ukratko reći što je obilježilo hrvatsku socijaldemokraciju u tom dugom povijesnom razdoblju? Kad je ona, po vašem mišljenju, bila najjača, a kakva je danas? Je li Tito bio najveća povijesna ličnost u tom slijedu?

  – Hrvatska socijaldemokracija dijelila je, uglavnom, sudbinu europske socijaldemokracije, pogotovo do početka Prvog svjetskog rata kada se taj pokret utopio u općoj eskalaciji ratne histerije. Ali Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije uspjela je steći status stranke zastupljene u Saboru i otvarati pitanja karakteristična za slične stranke tog vremena. Njezina važna karakteristika je izraziti povijesni diskonituitet jer su tokom dva hrvatska međuratna perioda u 20. stoljeću (1918-1941. i 1945-1991.) drugi politički i masovni pokreti preuzimali ključne teme i nametali se kao nositelji nacionalne i društvene emancipacije. Drugim riječima, dok nije ostvarena državna samostalnost početkom devedesetih, i HSS braće Radić kao i Savez komunista u svom djelovanju su zastupali neke socijalne ideje bliske socijaldemokraciji. 

Potraga za identitetom

Danas?

  – Svakako da 120. godišnjicu pojave prve hrvatske socijaldemokratske stranke obilježavamo u vrijeme koje se umnogome razlikuje od svih ranijih razdoblja. Valja naglasiti barem tri ključne razlike – prvo, danas postoji samostalna hrvatska država koja, kao drugo, upravo ima (pretežno) socijaldemokratsku Vladu na vlasti i, treće, zemlja je konačno postala članica EU, jedinstvenog projekta koji je tokom šest desetljeća postojanja osigurao Europi izuzetno dug period mira i općeg prosperiteta. Međutim, ovu godišnjicu nije moguće odvojiti od činjenice da danas Hrvatska živi u uvjetima dugotrajne ekonomske stagnacije, degradacije mnogih socijalnih i društvenih standarda uz sve zaoštrenije političke odnose, a što nadilazi ritualnost izbornih kampanja. 

Veliki zaostatak za HDZ-om

     U kojoj mjeri bi se po vama razočarani birači SDP-a mogli okrenuti supstitutima poput OraH-a, Živog zida i slično? Kako ocjenjujete inicijativu Ive Josipovića? Mislite li da SDP s partnerima ima uopće šansu dobiti izbore, odnosno formirati vlast u još jednom mandatu?   – Ne bih rekao da su nabrojane stranke i inicijative puki supstituti SDP-u. Mislim da se radi o očekivanom proširenju političke ponude zbog novih društvenih okolnosti. Naravno, dijelom su one izrasle na prostoru kojeg je SDP napustio posljednjih godina. Što se tiče pokušaja Ive Josipovića, pa i Slavka Linića, njihov (ne)uspjeh ovisi o tome koliko će uvjerljivo objasniti biračima da nude ozbiljne programe, a ne obračun s pojedincem ma koliko taj nepopularan bio ili zaslužio kritike. Kako sada stvari stoje, Vlada predvođena SDP-om ulazi u posljednju godinu mandata s velikim zaostatkom za HDZ-om i njegovim partnerima. Poznata je činjenica da nismo još imali izbore bez ponekog iznenađenja. Volio bih da se šanse SDP-a i lijevog centra na idućim parlamentarnim izborima pomaknu prema očekivanom, a ne iznenađujućem uspjehu.    

Kompleks »komunjara«

     Novinari su u Bruxellesu na panel raspravi zaključili da SDP-ovci nikad nisu imali hrabrosti, da su uvijek imali kompleks bivših »komunjara« te da stoga nisu povlačili odučne reforme?   – Ne slažem se. Bez obzira na primjere oklijevanja ili odustajanja od reformi, SDP je u posljednjih četvrt stoljeća često predvodio u demokratskim, pa i civilizacijskim iskoracima šireći prostor građanskim slobodama u Hrvatskoj usprkos žestokim otporima jedne pretežno konzervativne sredine. Pojedinci mogu imati komplekse ili nemati petlje, ali stranka se mora ocjenjivati mjerilima koliko je doprinosila općem boljitku zemlje. I kao vlast, ali i kao oporba.

  Prema mome mišljenju, Josip Broz Tito sigurno nije bio ni socijaldemokrat ni demokrat, dapače, ali je svakako najmarkantnija osoba hrvatske ljevice u njenoj povijesti koja je uvjerljivo djelovala i na globalnoj razini. Međutim, njegova politička ostavština, odnosno njena destrukcija, upozorava koliko demokratski deficiti u složenoj, višenacionalnoj državnoj zajednici mogu biti fatalni bez obzira na širok plasman socijalnih benefita. 

  Dojam je da je lijeva ideja svugdje u Europi u krizi – kako se socijaldemokrati koji su u izvršnim vlastima uopće mogu oduprijeti neoliberalnom modelu? Naime, on globalno vlada, i inicijative poput Syrize osuđene su u startu na propast, osim ako rješenje ne nađu u tome da im drugi, jači, otpisuju dugove?

  – Ako u tekućoj globalnoj financijskoj krizi socijaldemokrati ne ponude jasan odgovor kako iz nje van, tada će birači sve manje tražiti odgovor od socijaldemokrata bez obzira na to što su pravi adresati krize negdje drugdje ili kao stvarni vlasnici svijeta uopće ne izlaze na izbore. Dosta analitičara drži da socijaldemokracija nema alternativu postojećem hiperkonzumerizmu koji je humus za prevlast današnjeg tipa kapitalizma. Jer pitanje ustvari glasi kako na matrici drugačije potrošnje i drugačijih socioekonomskih modela zadržati demokratski sustav? Drugi se boje može li pritisak neke nove ljevice na poredak proizvesti otpore koji u središte moći mogu, opet, dovesti neku novu desnicu? Sve su te dileme odraz tekuće potrage za novim političkim identitetom i efikasnijim djelovanjem primjerenim okolnostima koje vladaju početkom 21. stoljeća.   

Novi socijalni pakt

Koja su rješenja koja pritom nude europski socijalisti u EP, koji su njihovi zaključci? 

  – Uoči prošlogodišnjih izbora za Europski parlament, kao i nakon njih tijekom pregovora o sastavu Junckerove komisije i programa, S&D grupa je inzistirala na završetku štetne konzervativne opsesije rezovima u javnim uslugama i ulaganjima, te izradi novih pravila za financijski sektor što bi trebalo smanjiti nestabilnosti zbog dereguliranih financijskih tržišta. Europski socijaldemokrati traže stimulacije za ponovno pokretanje europske industrije koja jedina može stvoriti nova radna mjesta i osigurati rast. Međutim i kada dođe do rasta njegovi plodovi trebaju biti pravednije raspodijeljeni. Zato socijaldemokrati predlažu novi Socijalni pakt za jednakost i pravednost. To bi u idućih nekoliko godina trebalo revitalizirati osjećaj pripadanja Europi znatno otpornijoj na pokušaje nametanja ekstremizma i populizma kao rješenja u kriznim vremenima. 

  Jesu li i sindikati podbacili u Hrvatskoj, je li njihova uloga i u ovom mandatu Vlade trebala biti drugačija? Naime, praktički su spriječili reforme i rezove, i danas smo svi žrtve tog komformizma?

  – Ono do čega je sindikatima najviše stalo je, prije svega, očuvanje status quo situacije u državnim i javnim službama. U zemlji sa velikim brojem zaposlenih u administraciji, u javnim servisima i tvrtkama, sindikalni lideri postaju vođe tzv. primarnih veto skupina koje se opiru svemu što miriši na redukciju prava i izlaganje tržištu. Kriza koja traje samo jača strahove njihovog članstva, a time i njihovu poziciju. Međutim, paralelno s njihovim članstvom postoji cijeli jedan svijet rada u itekako ugroženoj realnoj ekonomiji kojeg nitko ili malo tko zastupa. Čini mi se kako bi za perspektivu reformi u Hrvatskoj bilo dobro taj višak sindikalnog aktivizma iz državnog preliti u privatni sektor. S druge strane imamo i parasindikalno djelovanje političkih stranaka jer se preko njih zakonito poslije svakih parlamentarnih i lokalnih izbora u javnoj administraciji i tvrtkama zapošljava ne mali broj članstva. To stvara funkcionalnu ovisnost dijela administracije sa političkim strankama. 

Bez uvjerljive recepture

Recite: je li SDP danas lijeva stranka, po kojim svojim obilježjima? Je li mjera s otpisom dugova kao populistički akt dovoljna da bi se reklo da aktualna vlast krajem mandata ipak spremna udovoljiti željama lijevog biračkog tijela u RH? Koje druge mjere treba poduzeti – na primjer, uvođenje poreza na nekretnine, progresivno oporezivanje ili nešto treće?

  – Premda je socijaldemokracija najuvjerljivija konstanta europske ljevice, njezina budućnost u 21. stoljeću, svugdje pa i u Hrvatskoj, ovisit će isključivo o tome koliko će biti uspješna u prilagodbi i promociji svojih temeljnih vrijednosti u ovom vremenu sve bržih globalnih promjena koje radikalno utječu na prava i položaj radno ovisnog građanstva. Danas SDP dijeli s drugim socijaldemokratskim strankama, pogotovo na vlasti, mnoge slabosti jedne političke opcije koja, doduše, nije izazvala krizu, ali nije još ponudila uvjerljivu recepturu kako je savladati. Što se tiče aktualnih domaćih zbivanja, ponekad tajming posve opravdanih političkih poteza stvara percepciju nečeg populističkog, pogotovo ako odskaču od prosječnog ponašanja. Što se tiče dalekosežnih reformi, a takva je svakako porezna reforma, puno je bolje ako je njihova provedba dio poznatog političkog programa nego sekvenca predizborne PR agende. 

  Što smatrate najvećim problemom u vođenju SDP-a trenutno: klijentelizam, deficit rasprave o programima, kadrovska rješenja ili šutnju koja je postala obilježje stranke u mandatu Zorana Milanovića?

  – Vjerojatno je, ipak, najveći problem slaba otvorenost stranke prema svima koji je žele i mogu intelektualno pa i organizacijski nadograditi. U stranci dominira kultura zatvorenosti i konflikta, a ne prožimanja i suradnje. To je šteta, jer nakon ulaska u EU prije dvije godine, Hrvatska treba neke nove društvene fokuse. Volio bih da komunikativni, a ne konfliktni SDP čim prije inicira takvu javnu političku raspravu. Ali za tako nešto treba biti pripremljen. 

  Ni prije euroizbora niste se često čuli sa predsjednikom Zoranom Milanovićem, jeste li se uopće čuli nakon što ste s najvećim brojem preferencijalnih glasova ponovno ušli u EP?

  – Ne.   

Najprije parlamentarni izbori

Hoćete li se na narednim stranačkim izborima kandidirati za predsjednika stranke? 

– Trenutno je moja najvažnija politička ambicija nastaviti uspješno djelovati u Europskom parlamentu s pozicija socijaldemokracije i poticati projekte koji nemaju samo stranački nego i nacionalni predznak. Prije presudno važnih idućih izbora za čelnu osobu SDP-a moraju se održati jednako tako važni parlamentarni izbori. Taj redoslijed nije nevažan i ne treba šanse stranke na izborima kontaminirati prijevremenom kampanjom za stranačke dužnosti. 

  Kritičari Milanovića u stranci, međutim, ne uspijevaju se okupiti i naći jednu osobu koja bi bila lider unutarnje oporbe. Na kraju će biti niz kandidata i potpuno heterogena situacija, a na taj način Milanović najlakše može ostati šef stranke.

  – Mislim da SDP ne bi smio odustati od duha demokratske izborne utakmice. Da sam bio uvjeren kako će Zoran Milanović biti dobar predsjednik stranke ne bih se kandidirao 2007. godine. Prošlo je od tada osam godina i odgovor kako dalje, barem u prvoj fazi unutarstranačkih izbora, opet treba ponuditi više kandidata. Više volim heterogene situacije nego šuplje monolite. Pogotovo jer je u međuvremenu u stranci stasala cijela jedna generacija koja ima pravo na vlastiti politički odabir. Na kraju krajeva, članstvo koje se odluči birati novog predsjednika bit će svjesnije nego ikada da ujedino bira i budući profil stranke. 

  Koje bi mjere po vama nova lijeva vlada trebala poduzeti u narednom mandatu?

  – Vjerujem da su nam najpotrebnije reforme u sferi obrazovanja i porezne politike, teritorijalnog ustroja, lokalne samouprave i javne administracije.