U Hrvatskoj se prevelika važnost pridaje svemu što biskupi govore. Biskupi svake godine, svakog Božića i Uskrsa, i tako već dvije tisuće godina, govore jedno te isto
Silvije Tomašević doajen je hrvatskog novinarstva. Za Večernji list počeo je pisati još 1970. godine iz Rijeke, zatim iz Slavonskog Broda sve do 1974. kada je prešao u Vjesnik gdje je 1975. postao urednik. Posljednjih 30 godina, od 1984. dopisnik je iz Rima, odnosno Vatikana. Pratio je život i rad triju papa: Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje. Posebno se zbližio s Ivanom Pavlom II.
Uz novinarski posao, pisao je i knjige – 1994 . objavio je knjigu »Ivan Pavao II.«, 2003. »Pape kroz povijest«, 2009. »Dvojica papa«, a 2011. »Tito u Vatikanu«. Jedan je od suautora monografije »Papa Ivan Pavao II.« iz 2005. te knjige na talijanskome jeziku »Kardinali trećeg tisućljeća«.
Kako se osjećate kao utemeljitelj dvojezičnog časopisa Minoranze/Manjine sad kada se referendumima smanjuju prava nekim manjinama u Hrvatskoj? Nakon bračnog referenduma pred nama je i onaj ćirilični.
– Nakon Drugog svjetskog rata bilo je puno graničnih prijepora između Jugoslavije i Italije. Slovenska manjina u Italiji tada je bila zanemarena, čak isključivana iz društvenog života. Nije bilo ni govora o tome da se postavljaju slovensko-talijanski natpisi na području Trsta, gdje su najviše živjeli Slovenci, iako je tamošnji zakon također nalagao dvojezičnost. Dvojezične table su postavljane, a dan kasnije su bile išarane ili srušene, ali se na njihovu ponovnom postavljanju nije inzistiralo. Trebalo je proći puno, puno godina dok talijanska država nije počela uvažavati prava svoje slovenske manjine. No, postavljanje dvojezičnih tabli nije se dogodilo nasilno i preko noći, kao u Vukovaru, nego postepeno, s puno osjećaja prema svim onim Talijanima koji su slovensku manjinu i njihov jezik doživljavali kao sinonim za neprijateljsku agresiju Titove Jugoslavije na Trst. Danas je, naravno, suživot Talijana i Slovenaca u okolici Trsta normalan i prijateljski. Ovaj nam primjer govori o tome da treba imati izvjesnu dozu osjećaja u ovako delikatnim, poslijeratnim odnosima između većine i manjine. Razumijem stoga da je dio Vukovaraca uvrijeđen ponašanjem hrvatske Vlade koja nasilno postavljanje ćiriličnih tabli opravdava zakonima. Smatram da hrvatska Vlada loše postupa u Vukovaru, jer očito ne želi osjetiti raspoloženje jednog dijela svog naroda. Poučen talijanskim poslijeratnim iskustvom, siguran sam da se u Vukovaru ništa ne bi promijenilo da su dvojezične table postavljane sutra, a ne danas, iako ćirilica tom napaćenom gradu donosi kulturno bogatstvo. Znate, postoji uzrečica: »Kaži koliko jezika govoriš, pa ću znati koliko vrijediš«. Ona se jasno može primijeniti i na poznavanje različitih pisama. A u današnje vrijeme posebno je dobro znati ćirilicu. Jer, onaj tko čita ćirilicu lakše može razumjeti ruski jezik; Rusija je postala važan gospodarski faktor u svijetu. Prošla su odavno vremena staljinizma, komunizma i SSSR-a i ovo širenje netrpeljivosti prema ćirilici smatram glupim.
Nasilna ćirilizacija vukovarskih institucija nije samo revoltirala Vukovar, nego i dobar dio zemlje; posljedica svega toga je 600 tisuća potpisa za referendum o ćirilici. Je li novi referendum zapravo udar na sve etničke manjine u Hrvatskoj, ne samo srpsku?
– Mislim da situacija još uvijek nije tako dramatična. Većina, međutim, mora shvatiti da je umanjivanje ili ukidanje određenih manjinskih prava, ujedno ukidanje i prava većine. Prema tome, građani Hrvatske moraju znati da će izbacivanjem ćirilice iz Vukovara ukinuti i neka svoja, većinska prava.
Atak na pojedinca
– U vrijeme Jugoslavije Vatikan je vodio računa da postavlja one biskupe koji će biti kritični prema komunističkoj vlasti. Takav je recimo bio Franjo Kuharić. Josip Bozanić je za zagrebačkog nadbiskupa 1997. izabran zbog svog europeizma, jer je na vlasti, prema europskim i vatikanskim procjenama, bila autoritativna i nacionalistička garnitura predsjednika Tuđmana. Josip Bozanić nije tada dobro primljen u zagrebačkoj nadbiskupiji, jer su biskupi, među njima i Juraj Jezerinac, očekivali da će netko od njih biti postavljen na čelo Kaptola. Dakle, Jezerinčev odlazak u mirovinu ne može govoriti o tome da se radi o slabljenju Bozanićevog utjecaja. Postavljanje novih biskupa prije svega govorit će o tome kako Vatikan vidi sadašnju hrvatsku vlast, kao što je sigurno da će Bozanić dugo ostati zagrebački nadbiskup.
– Nije naravno dobro kada se donose zakoni kojima se država upliće u privatni život svojih građana. Država nipošto ne bi trebala uređivati kakav će brak građani sklapati – to je po meni atak na pojedinca. No, treba imati na umu da u kršćanskoj vjeri obitelj predstavlja temelj društva i sve drugo se smatra neprirodnim. Ako država počne svoje zakone donositi prema religijskim shvaćanjima, nama sigurno prijeti iranizacija zemlje. Ustavna definicija braka kao zajednice muškarca i žene, podsjeća me na ona vremena u Jugoslaviji u kojima se normama određivalo do kada nacionalna televizija smije emitirati svoj program. Sjećam se da je jedno vrijeme emitiranje programa moralo završiti u 22 sata. Naime, norma je objašnjavala to da radni narod sutra radi, da na poslu ima biti produktivan i prema tome ne može do kasno u noć gledati televiziju. No, oni koji su donosili takve norme nisu vodili računa o tome da se u daleko produktivnijim i bogatijim zemljama od ondašnje Jugoslavije, televizijski program emitirao bez ovako suludih ograničenja.
Kako se talijanska država odnosi prema prijeporu koji izaziva zakonsko uređivanje istospolnih zajednica?
– U Italiji se trenutačno tek raspravlja o uvođenju jednog takvog zakona. Međutim, veliki problem je u tome što postojeći talijanski zakoni uopće ne priznaju status izvanbračne zajednice. Dakle, dvoje ljudi, bez obzira na njihov spol, može 40 godina zajedno živjeti pod istim krovom, ali im zakon na osnovu tog njihovog suživota ne daje baš nikakva prava. Čak ni pravo na nasljedstvo. Katolička crkva snažno se protivi donošenju zakona kojima bi se regulirao status izvanbračnih zajednica. Smatraju ga naime prvim korakom do legalizacije istospolnih zajednica odnosno brakova. Crkva nikada neće dozvoliti da se dva muškarca ili dvije žene vjenčaju u nekoj njihovoj bogomolji, ali morat će – o tome zadnje vrijeme govori papa Franjo – dopuštati homoseksualcima da iskazuju svoju vjeru. Crkva, također, u zadnje vrijeme propituje kako se postaviti prema djetetu koje je usvojio neki istospolni par. Dakle, Katolička crkva više ne bježi od činjenice da homoseksualci žive među nama, kao ni od toga da će sve više država donositi zakone o istospolnim zajednicama i brakovima. Sada Vatikan samo propituje kako se postaviti prema tim novim okolnostima. U krajnjoj liniji, Bog je stvorio i heteroseksualaca i homoseksualca.
Je li prema tome Katolička crkva pogriješila kad je ono davala silnu i neskrivenu podršku građanskoj inicijativi U ime obitelji?
Vatikanski ugovori
Kako vi inače gledate na institut narodnog referenduma?
– Papa Franjo poručuje vjernicima da ih Bog voli, da im Bog sve oprašta. U tome vidim najveću promjenu u vođenju Katoličke crkve. Prije su nas učili da će nam Bog suditi. Bogom su nas plašili, Bog je bio neki sudac. Za papu Franju Bog predstavlja apsolutnu dobrotu, pa vjernike poziva da se ne ustručavaju tražiti božji oprost. Samim time puno se toga mijenja. Također, način govora, držanja i ponašanja pape Franje je drukčiji od svih njegovih prethodnika. Recimo, jednom je vjernike pitao: »Tko od vas zna datum krštenja? Vidim, malo vas zna! Dajem vam domaću zadaću da zapamtite datum krštenja, jer je to vaš drugi rođendan.« Dakle, voli biti prisan s vjernicima; kada im pruža ruku, ne čini to papinski, već istinski prijateljski. To ljudima daje osjećaj da je Sveti Otac pristupačan, da nije dalek i nedostižan.
– Ne znam to, ali je očigledno da se jedan dio svećenstva ne snalazi u novim okolnostima.
– Bez obzira na to što kažu organizatori, referendum nije najdemokratičnija metoda izjašnjavanja kako se objašnjava, već samo pokazuju određeno raspoloženje dijela građana. U Njemačkoj, recimo, ne postoji institut referenduma. Nijemci su se nekoliko puta opekli; referendum je potvrdio vlast Adolfa Hitlera, što dokazuje da referendum nije najbolja metoda iskazivanja demokracije.
Bračni referendum u Hrvatskoj rasplamsao je polemičke, čak prijeteće svjetonazorske sukobe. Sraz klerikalnog i sekularnog tako je ponovo aktualizirao konkordat sa Svetom Stolicom. Jesu li, dakle, tzv. Vatikanski ugovori štetni za našu zemlju odnosno treba li ih mijenjati?
– Kada je Hrvatska potpisivala ugovore sa Svetom Stolicom ustvrdio sam da je talijanski model odnosa s Katoličkom crkvom dobar. Kako znate, kad Talijani ispunjavaju svoje porezne obrasce, u njima naznačuju kome će ići 0,8 posto od njihovih poreznih davanja državi. Dakle, taj jedan dio poreza mogu dati Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj vjerskoj ili humanitarnoj organizaciji. Tako se u Italiji financira Crkva. Smatram da je Hrvatska sa Svetom stolicom trebala dogovoriti isti model. Objašnjeno mi je, međutim, da je takav model moguće primijeniti u Italiji zbog velikog broja poreznih obveznika i da bi takav način financiranja ugrozio opstojnost Katoličke crkve u Hrvatskoj. No, ja i danas mislim jednako. Pitanje promjene Vatikanskih ugovora sada je vrlo prijeporno. Prije svega potreban je dogovor obiju strana. Koliko znamo, hrvatska Vlada, a niti oporba, nisu se dosad bavili izmjenom vatikanskih ugovora. Vatikan sigurno neće biti taj koji će pokrenuti jednu ovakvu inicijativu. Kako god bilo, ne bih rekao da su Vatikanski ugovori štetni; država treba pomagati Katoličkoj crkvi da radi svoj posao. U Hrvatskoj ima puno vjernika i svima njima treba omogućiti ispovijedanje vjere, što je upravo definirano tim Vatikanskim ugovorima. Doduše, moglo bi se povesti računa o tome da baš svi stavci ne odgovaraju okolnostima u kojima danas živi Hrvatska.
No, dojam je dijela javnosti da Katolička crkva zloupotrebljava beneficije koje proizlaze iz konkordata?
Promašaji politike
Dobro, ali i u Italiji je jednako teška situacija i brojni građani su nezadovoljni. Ima li naznaka da Italiji popušta gospodarska kriza?
– Italija je strahovito bogata zemlja. Ne smijemo zaboraviti da je Italija sedma ili osma industrijska zemlja svijeta, da proizvodi tri posto od ukupnog svjetskog bogatstva. Međutim, njezin je problem u tome što vjerojatno niti jedna zemlja svijeta ne troši toliko novca uzalud. Italija puno proizvodi, ali nedovoljno da bi financirala golemi državni aparat. Naprimjer, Italiju ured predsjednika države stoji četiri puta više nego kraljica Veliku Britaniju. Najveće plaće imaju talijanski parlamentarci. Ima tu još puno velikih promašaja talijanske politike koji su zemlju doveli u ovu situaciju. Dakle, Italija opstaje unatoč svojoj golemoj rasipnosti i promašajima. Italija je mogla tako funkcionirati dok je postojao Berlinski zid. Problemi su se počeli javljati onda kada su uspostavljena nova ekonomska pravila u kojima se talijanska politika nije snalazila. U globaliziranom svijetu nužno je brzo donositi nove zakonske okvire koji se u Italiji uporno ne donose. Kriza je isključivo rezultat loših politika vladajućih Italije.
Talijanska gospodarska kriza specifična je i zbog još nekih činjenica; Ferrari ne može proizvesti toliko automobila koliko se traži. Kupci četiri godine čekaju na svoj Ferrari. Puno se govori i o tome da je kriza uništila talijansku tekstilnu industriju. Pred malo posjetio sam jednu malu tvornicu tekstila kod Napulja i tamo sam doznao da oni uopće ne osjećaju krizu. Naime, rade vrhunska, ručno šivana odjela koja za šest tisuća dolara prodaju u SAD-u. Razgovarao sam tom prilikom sa 40-godišnjom kćerkom vlasnika te tvornice i onako u šali sam rekao »Vama dobro ide – vi ste sigurno poželjna udavača.« Ona mi je samo kratko odgovorila: »Nije vam baš tako, ja sam siromašna žena, jer očeva je maksima – siromašni vlasnik, bogata tvornica«. Govorim ovo u nadi da će jednog dana toga biti svjesni i u Hrvatskoj.
Vjerojatno je tako malih i skromnih industrijalaca u Italiji na tisuće?
– Da, puno je široj javnosti nepoznatih malih pogona koja krizu ne osjećaju. Kvalitetna proizvodnja je opstala, dok je bofl robe sve manje. U neku ruku, to je dobra strana ove gospodarske krize.
