Nakon antikorupcijske kampanje u Hrvatskoj, u kojoj su istražitelji stupali stazama koje su utrli novinari i novinarke, novinarstvo se našlo još izloženije pritiscima, a pojačana su nastojanja da se pod kontrolu stave svi ozbiljniji tiskani mediji
Borbu protiv korupcije u Hrvatskoj odlikuje činjenica da su u najpoznatijim antikorupcijskim slučajevima, završenima i onima u tijeku, novinari i novinarke u pravilu bili, ponekad i godinama, ispred istražitelja organa gonjenja. Tako je, primjerice, bilo u slučaju osuđenog bivšeg premijera Ive Sanadera, a tako je i u drugom po veličini antikorupcijskom slučaju, onom čiji je glavni (anti)junak zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Praksa prema kojoj na teren istraživanja kaznenih djela najprije istrčavaju novinari, a potom istražitelji nije novijeg datuma. Ona datira još od samih početaka hrvatske neovisnosti, ne samo na polju borbe protiv korupcije, nego i na polju otkrivanja ratnih zločina koje su počinili i/ili naredili pripadnici Hrvatske vojske, odnosno vojni zapovjednici. Dakle, svi veliki slučajevi koji su se ticali korupcije ili ratnih zločina tekli su po istom principu: detalji i imena počinitelja kaznenog djela najprije izlaze na stranicama novina, da bi jednu, dvije, pet pa čak i sedam godina kasnije organi gonjenja otvarali istragu i javnosti ponovo predstavljali davno predstavljene afere.
Ne bi u tome bilo ništa neobično da je riječ o jednom, dva, pet ili deset takvih slučajeva, jer posao novinarstva, između ostalog, jest i taj da otkriva i javnost informira o slučajevima gdje postoji osnovana sumnja u počinjenje kaznenih djela. Zabrinjavajuća, međutim, jest činjenica da se po objavi takvih informacija u pravilu ne događa ništa, odnosno da tijela pravne države ne nastupaju odmah po objavi takvih otkrića, nego tek nakon što se za njihovo nastupanje stvore politički preduvjeti. Tako je bilo u slučaju istrage zbog ratnih zločina protiv Branimira Glavaša, kao i u slučajevima istraga protiv bivšeg premijera Sanadera, odnosno aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Kao što vidimo u Bandićevom slučaju, takva praksa osumnjičenicima ostavlja više nego dovoljno prostora da na istrage, odnosno suđenja koja se protiv njih vode predstavljaju kao političke progone.
Zlouporaba položaja i ovlasti
Kad smo već kod zagrebačkog gradonačelnika, u uvodu navedene tvrdnje možemo oprimjeriti najprije njegovim slučajem. Prvu istragu protiv zagrebačkog gradonačelnika USKOK je, između ostalog, otvorio zbog osnovane sumnje da je Bandić, zajedno sa tadašnjim šefom Zagrebačkog holdinga Slobodanom Ljubičićem i posebnim savjetnikom gradonačelnika Željkom Horvatom, zloupotrijebio svoj položaj i ovlasti na način da je bez propisanog postupka javne nabave poduzeću C.I.O.S. omogućio pribavljanje znatne materijalne koristi na štetu Grada Zagreba. Istraga je otvorena koncem listopada prošle godine, a o predmetnom slučaju javnost je najprije informirana putem našeg lista, sedam mjeseci ranije, u ožujku prošle godine.
Znatno radikalniji primjer istražiteljskog kaskanja za novinarima istraga je o zamjenama zemljišta, koja je nedavno otvorena protiv nekolicine suradnika Milana Bandića, po svemu sudeći (i) sa ciljem da netko iz te mreže progovori i o odgovornosti zagrebačkog gradonačelnika u sumnjivom poslu.
Prvi napisi o sumnjivim zamjenama zemljišta, naime, u dnevnim listovima – Novom listu te Jutarnjem i Večernjem listu – pojavili su se još 2007. godine. Još u to vrijeme novinari su detaljno istražili zamjene zemljišta, navodeći pritom imena svih aktera, kao i ime sudskog vještaka koji je zemljišta procjenjivao. Na istragu organa gonjenja valjalo je čekati punih osam godina. Razloge treba tražiti u ondašnjoj i sadašnjoj političkoj klimi. To ne daje za pravo Bandićevim odvjetnicima i zagovornicima, koji danas tvrde da je slučaj politički motiviran.
Neodvojivo od političkih gibanja
Zapravo, točnije bi bilo reći da je istraga protiv Milana Bandića politički motivirana u istoj onoj mjeri u kojoj je politički motivirana bila i osmogodišnja šutnja institucija pravne države o sumnjivim zamjenama zemljišta koje je gradonačelnik potpisivao. Da je tome tako govori i činjenica da istražitelji danas ne otvaraju slučaj razmjene zemljišta u kojem se kao akter nalazili poduzeće iz koncerna Agrokor Ivice Todorića, iako je u njemu, kao i u otvorenim slučajevima, prisutan sudski vještak Mirko Kožulj sa svojom sumnjivom procjenom vrijednosti zemljišta, odnosno iako sve govori da Todorićeva razmjena zemljišta s Gradom Zagrebom ni po čemu nije drugačija od onih koje ovih dana istražuje USKOK.
Naprosto, slučajevi istrage korupcije na visokim razinama u Hrvatskoj su još uvijek neodvojivi od političkih gibanja, što je, dakako, porazan zaključak o stanju ovdašnje »pravne države«.
Kako rekosmo, pravna država ne kaska za novinarima samo na polju korupcije na političkim razinama, nego i po pitanju istraživanja ratnih zločina.
Novine koje su takvu praksu osjetile na vlastitoj koži ugašeni je splitski tjednik Feral Tribune. O slučajevima ratnih zločina zbog kojih se pred sudovima danas nalaze Branimir Glavaš i Tomislav Merčep Feral je pisao godinama prije nego su otvorene službene istrage. Feralu je zbog toga nanesena i direktna materijalna šteta. Splitski tjednik, naime, isplatio je ozbiljan novac Tomislavu Merčepu, koji je Feral tužio zbog navođenja slučajeva zbog kojih će se kasnije naći pred sudom u ulozi optuženika.
O pravnoj državi koja kasni stoga smo razgovarali s Viktorom Ivančićem, jednim od osnivača Ferala.
– Nema druge nego da se složim da je sve u rukama takozvane političke volje, a to u stvari znači da je svaki sudski proces postao politički. Problem je, između ostalog, u tome što takozvana politička volja ne djeluje retroaktivno pa Merčep može sutra biti osuđen za ratne zločine, što mu ja od srca želim, a da Feralu ne vrati novac koji je dobio zbog tekstova o istim stvarima zbog kojih će biti osuđen. To su situacije kad niti jedan princip ne može zaživjeti u društvu koje je na takav način korumpirano. Tako se zapravo formira cinična zajednica, gdje učinak suđenja nema nikakvu društvenu relevantnost. Ne možeš, recimo, slaviti Norca kao heroja u momentu kad se zna da je ubijao ljude, a onda ga poslije toga osuditi na robiju zbog istih tih stvari. Na taj način šalješ poruku da ga osuđuješ zbog formalnih razloga, a da je on zapravo počinio herojsko djelo, kaže Ivančić.
Kontrola medija
U slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera javnost je s njegovim teško objašnjivim imetkom upoznata još početkom 2007. godine, putem tjednika Nacional. Nije to, doduše, bila klasična novinarska priča. O basnoslovno skupim satovima Ive Sanadera tjednik Nacional izvijestio je nakon obračuna države s Hrvojem Petračem, koji u to vrijeme bio više nego dobar s izdavačem Ivom Pukanićem. »Prekomjerno granatiranje premijera« pričom o njegovim satovima bila je svojevrsna osveta, ali ta afera morala je biti više nego dovoljna za pokretanje istrage o porijeklu premijerove imovine. Dakako, takvu istragu nisu očekivali niti najveći »vjernici hrvatske pravne države«. Za nju nije bilo političke volje, a politička volja u to vrijeme ovisila je isključivo o premijeru i ljubitelju skupih satova Sanaderu.
Na dnevni red pravne države Sanader će doći tri godine kasnije, nakon što izgubio političku moć i ostane na brisanom prostoru. Istraga protiv bivšeg premijera Hrvatskoj je odlično poslužila da Europskoj uniji pokaže da smo na pragu ispunjavanja svih uvjeta za pristup u članstvo zajednici država u kojima pravna država funkcionira (kudikamo) bolje nego kod nas. Međutim, jednako kao i u Bandićevom slučaju, u nastupanju organa gonjenja prema bivšem premijeru Sanaderu politika je igrala ključnu ulogu.
