Ekonomski najdesnija stranka, Most, koja se zalaže za privatizaciju zdravstva, uvođenje poreza na nekretnine, te primjerice provjeru imovinskog statusa korisnika socijalne naknade – odnijela je stvarnu pobjedu na izborima, i udružena s politički desnim HDZ-om, iznjedrila mandatara po ukusu poslodavaca, poduzetnika i »stručne javnosti«.

Tihomir Orešković dolazi iz multinacionalne kompanije, njegove prve poteze tek čekamo, a sudeći po kontekstu u kom je doveden, izgledno je da je doveden da reže i da zemlju vodi kao da je poduzeće. To je samo po sebi materijal za širu raspravu, kao i njegovo brzopotezno »instaliranje«, no neovisno o tome, tek će se zapravo vidjeti hoće li uopće uspjeti odgovoriti na zahtjeve koje je takozvana struka pred njega postavila i hoće li uspjeti provesti, Mostovim glavnim donatorima dragu, neoliberalnu šok-terapiju.

Pritom bi otpor njegovim reformama, paradoksalno, manje mogao dolaziti sa strane ionako tromih sindikata, s posve promašenom i prevladanom retorikom koja više ne pali ni kod njihovog članstva. Više bi on mogao stizati unutar same nove vladajuće koalicije. Naime, iako je Hrvatska raste zemlju formalno izvukla iz recesije, građani su htjeli promjene pa će ih i dobiti – očekuju se rezovi koji bi u tehnokratskoj maniri trebali zahvatiti sve, no retorika HDZ-a već daje naslutiti povlaštene skupine.

Vode i šume

Dok je Most primjerice tražio smanjenje broja županija na 7 do 9, HDZ se baš s tom točkom pregovora nije složio – na taj ustupak nije spreman, županije su njegova politička baza. Nadalje, Most je tražio i manji broj ministarstava, pri čemu bi, prema Mostovoj projekciji, i branitelji primjerice ostali bez svog ministarstva, no broj ministarstava imao je već tijekom samih postizbornih pregovora još i tendenciju da naraste, a iz redova HDZ-a govori se o »povratu digniteta braniteljima«, pa je izgledno da ne bi bili spremni ni na ukidanje resornog ministarstva. Most traži rasterećenje poduzetnika, dokidanje poreza na dividendu, hitno ukidanje svih parafiskalnih nameta, smatra da ima previše fakulteta, pri čemu će vjerojatno opet nastradati humanistika, kojoj doduše ni Milanovićeva vlada baš nije bila naklonjena, a pitanje je kako će proći civilni sektor, koji se zalaže za očuvanje građanskih prava, koja su, očigledno je, sve ugroženija. No, taj dio HDZ-u i njegovim koalicijskim partnerima, blago rečeno, nije problem. Tu se slažu. Otvaranje prostora za krupni kapital mora se nečim i platiti, a to će biti rezovi na rashodnoj strani, te širokopojasna privatizacija svega što još nije privatizirano, osim voda i šuma, makar se čini da ni one više nisu posve sigurne.

Pitanje mjere

Poznavatelji proračuna upozoravaju da vremena za čekanje nema, 2016. proglašena je godinom zadnje šanse, jer od 2017. nadalje dugovi koje trebamo refinancirati naglo rastu, a očekuje se i rast kamatnih stopa. Gospodarski rast od 1 do 2 posto preslab je, ocjenjuje se, da nam je, da zaustavi »grudu snijega«, potreban rast od bar 4 do 5 posto, koji bi dakle bio veći od kamatne stope koja se na dug plaća. To je realnost. I bivša vlada je međutim najavljivala privatizaciju, kao i postupno ukidanje parafiskalnih nameta.

No, pitanje je mjere i lucidnosti da se uoči u kojoj je mjeri reformiranje stvarno potrebno, a u kojoj je panika koja se diže oko javnog duga samo alibi za daljnju širokopojasnu privatizaciju, te alibi za pogodovanje krupnom kapitalu nauštrb radnika i umirovljenika koji već ionako jedva spajaju kraj s krajem.