A bude li se trebalo izvući samo jedan primjer oko šeprtljanja iz Banskih dvora, ali i svih uključenih u tu priču, e to je onda štorija o Zakonu o radu. Koji je, eto, ovog tjedna poslan u saborsku proceduru koja će potrajati u dva čitanja i teško je točno predvidjeti što će od Vladinog prijedloga ostati.  

 Toksični detalji

  Jer, tamo (i u širim izmjenama radnog zakonodavstva) je bilo (a i još ima) svakakvih potencijalno opasnih ludorija, od financijski uvjetovanog otkaza (poslodavac koji nema za plaće može lakše i jeftinije otpustiti radnika) do uvođenja povremenih i mini poslova, koji su, primjerice, Njemačkoj sjajno poslužili za smanjenje stope nezaposlenosti. I smanjenje radničkih primanja. Od tih stvari se odustalo, međutim, u prijedlogu zakona ima još toksičnih detalja: recimo, mogućnost da poslodavac radnika renta od agencije za zapošljavanje za manju plaću od radnika koji je zaposlen kod njega i obavlja isti posao. Kako bi primjena ove mogućnosti mogla izgledati u hrvatskoj praksi, ne treba posebno zamišljati.

  Resorni ministar veli da će svim potencijalnim zloupotrebama stati na kraj inspektori rada koji će postati poput tajnih agenata. Zasada su se toliko dobro pritajili da se, zbog izmjena u organizaciji cijele inspektorske službe u Hrvatskoj, ne zna niti na koju im se adresu može pisati, a kamo li da bi se znalo obavljaju li i kako svoj posao. Na radost, je li, svih onih koji reže na nefleksibilnosti radnog zakonodavstva, ili jednako fleksibilno uvođenje reda kakvo provodi ministarstvo financija.

Tuđman u HUP-u

  Usprkos svoj, zasluženoj, kritici koja se može odaslati prema resornom ministarstvu oko procesa, brzine i sadržaja prijedloga Zakona o radu, valja im priznati i značajne olakotne okolnosti. Njihovi partneri u ovim pregovorima, naime, nisu baš u najjasnijem dodiru sa stvarnošću.

  Poslodavci, naime, uporno inzistiraju na fleksibilizaciji, jer da se u Hrvatskoj ne može otpuštati. Pozdrav brojčaniku na birou rada, koji unatoč tome vrti rekordne brojke. Što bi bilo tek da poslodavci mogu dijeliti otkaze lakoćom leptirovog zamaha? Ili makar zločeste i skupe lijenčine hitro mijenjati »robom« iz agencija?

Kristina, pazi mobitel

  A kako se stvari valjaju s druge, sindikalne strane, taj štrajk bi mogli prije i više od svih podržati upravo oni koji se smatraju najdržavotvornijim elementima u društvu i najvećim štovateljima lika i djela najvećeg prijatelja države, spomenutog Franje Tuđmana. Naime, sindikati su u pravedničkom gnjevu zbog donošenja Zakona o radu pomoć potražili i kod svojih starih drugara. U HDZ-u. Odnosno, u braniteljskim udrugama i kod njihovog glavnog igrača, meštra svih branitelja, predsjednika Hvidre Josipa Đakića, inače u radno vrijeme saborskog zastupnika najjače oporbene stranke.

  Pa su tako sindikalni emisari dobili obećanje da će braniteljske udruge pozvati sve svoje zaposlene članove da se priključe generalnom štrajku u odsudnoj bitci za radnička prava, koja su, dobro je poznato, bila i razlog zašto su naši dečki s tenisicama na nogama išli u rat 1991. godine i na čemu su Đakić i ekipa posebno žustro inzistirali u onom kratkom periodu od 18 godina koliko je na vlasti bio HDZ.

  Tako valja uskoro, kao gosta iznenađenja na koncertu povodom generalnog štrajka pod crvenom zastavom očekivati Marka Perkovića Thompsona, s hitom »Sude mi«, posvećenom svima koji čekaju na presudu u radnim sporovima. Vrijeme između pjevačevih numera i sindikalnih govora garniranih ocjenama o krvolocima iz Banskih dvora i (pogrešno shvaćenim) makroekonomskim savjetima iz Vodiča o ekonomiji za početnike, kratila bi Kristina Ćurković s performansom paljenja hrpe papira s naslovnicom na kojoj bi se, u dvojezičnoj varijanti kočio natpis »Radno zakonodavstvo« (Kristina, pazi mobitel!), a vukovarski stožer Tomislava Josića organizirao bi čekić-party kojim bi se po hrvatskim gradovima razbijale ploče s imenom Zavoda za zapošljavanje.

  Šalu na stranu, traženje pomoći u borbi za radnička prava od ekstremne desnice i HDZ-ovih šampiona, konačni je udar na ostatke ostataka vjerodostojnosti sindikalnog pokreta.

  U ovakvim uvjetima, jasno, nije lako voditi državu, a kamoli mijenjati društvo. Svaka reforma izazvat će mini revoluciju onih koji su navikli da se politička lojalnost ili socijalni mir kupuju ustupcima koji su naposlijetku solidno urušili cijelu gospodarsku konstrukciju zemlje. Ali, nijedna vlast u nijednoj zemlji na svijetu se ni ne bira zato da bi je voljeli – nego da odradi posao. A na premijeru je da izvadi bič i natjera svih da ubrzaju ritam.

  Uostalom, Thompsonov pastirski rock koji bi im skoro pod sindikalnom kapom mogao zasvirati pod prozorima je sasvim dobra glazbena podloga za življi rad.