Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 2
Sutra: 19° 19° 2
20. rujna 2018.
Nije medicina, već zdravstvo

Komentar TIHOMIR PONOŠ Prošli tjedan pokazao je da "njihov" brod i dalje tone, tone

Foto D. Lovrović
Foto D. Lovrović
Autor:
Objavljeno: 19. kolovoz 2018. u 15:49 2018-08-19T15:49:47+02:00

Ministar Kujundžić i njegovo potpuno nerazumijevanje dužnosti koja mu je povjerena, kao i kulturno-uredničke ambicije pojedinih braniteljskih udruga, pokazatelj su da naš brod i dalje tone. Ali da nije tako samo u Hrvatskoj, dokaz je i turski »hladni rat« te rušenje mosta u Italiji

Ove bismo subote u ovoj rubrici mogli nastaviti prošlotjedni tekst i nabrajati što to sve kod nas tone, tone. No, nećemo se time pretjerano baviti. Podsjetit ćemo tek na ministra zdravstva Milana Kujundžića (gostuje i na prethodnoj stranici) i upozoriti na njegovo potpuno nerazumijevanje dužnosti koja mu je povjerena. Kujundžić je napao članove Mosta, ujedno i liječnike po struci, Božu Petrova i Ines Strenju Linić, koji su pak kritično govorili o njemu proteklih dana, dapače najavili inicijativu za smjenu Kujundžića, ustvrdivši »s njima na stručnoj razini neću razgovarati jer tako nisku frekvenciju ne mogu postići. Ugledni, takozvani doktor i doktorica iz Sabora, Linić i Petrov, u hrvatskoj medicini znače manje nego ja u hrvatskoj poljoprivredi.«
Dakle, ministar Kujundžić još nije uspio shvatiti (a kad će, ne znamo) da se u ovom slučaju ne radi o medicini nego o zdravstvu. Nije riječ o tome tko koliko zna o medicini, koliko u njoj znači, niti o tome kakav je tko liječnik. Riječ je o tome kakav je Kujundžić ministar, ne kakav je liječnik. A kao ministar je grozan i o njemu govore rezultati njegova rada, od povećanih lista čekanja do dugova u zdravstvu.

Turska u hladnom ratu

Primijetimo još da se nastavljaju pokušaji uređivanja ljetnog kulturnog programa po gradovima, a uredničku palicu i škare u svoje bi ruke preuzele pojedine braniteljske udruge koje u konačnici najveću štetu rade sebi samima, ali i mnogo široj braniteljskoj populaciji. Nakon što su postigli to da ih se već standardno naziva »subnorovcima« po uzoru na veterane jednog drugog rata koji su također imali kulturno-uredničkih i širih društvenih ambicija i koji su također bili čuvari poretka i to onakvog kakvoga ga oni zamišljaju, sada su uspjeli postići još nešto više pa ih se posprdno naziva »zabraniteljima«. Interesantna je kulturna politika koju pokušavaju voditi, a koja se temelji na podjeli »mi« i »oni« pri čemu su oni Srbi koji ojkaju (što inače rade i Hrvati) ili poneki glazbenik iz Srbije (recimo Bajaga).

Posvetimo se sada tome kako brod tone, tone negdje drugdje, izvan Hrvatske. Prije nepunih 29 godina, u vrijeme pada Berlinskog zida i kraja Hladnog rata počelo se raspravljati o smislenosti NATO-a. Gubitkom protivnika zbog kojega je osnovan, Sovjetskog Saveza i njegovog bloka, i NATO je izgubio smisao. Pokušao ga je pronaći u novim zadacima, borba protiv terorizma i sigurnost trebali su udahnuti novi smisao postojanja Sjevernoatlantskom savezu. Danas je pitanje smisla tog saveza sekundarno, primarno pitanje glasi »je li NATO još uvijek savez«. Ako ćemo suditi po trenutačnim odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Turske, dvije članice s najvećim konvencionalnim vojskama, nije. Te su dvije države, navodne saveznice (desetljećima su uistinu bile bliske saveznice, s jasnom subordinacijom na liniji SAD – Turska), danas u svom hladnom ratu. Razloga za svađe je mnogo, najaktualniji je američki pastor Andrew Brunson kojemu turske vlasti sude zbog špijunaže i terorizma, odnosno navodne povezanosti s organizacijom FETÖ za koju tvrde da je organizator neuspješnog državnog udara od 15. srpnja 2016. godine. Ratuje se carinama, ratuje se slabljenjem turske valute, ratuje se i besmislenim rečenicima koje izgovara turski predsjednik Recep Tayyip Erdgoan (»ako imaju iPhone, mi imamo Samsung«, pri čemu nije objasnio otkad to Turska ima Samsung). Eh, sad, ako netko misli da sve to skupa nema veze s Hrvatskom, grdno se vara. I Hrvatska je članica NATO-a, ali u recentnom tursko-američkom sukobu za Hrvatsku se kriju veće opasnosti od nestabilnosti Sjevernoatlantskog saveza. Raspravlja se hoće li Turska moći servisirati svoj dug, a ako ga neće moći servisirati to bi moglo izazvati financijsku krizu širih razmjera koja bi se dijelom mogla preliti i u Hrvatsku. Osim toga, Turska zbrinjava oko dva milijuna izbjeglica i izbjegličku krizu 2015. pokrenuo je val izbjeglica koji je iz Turske krenuo prema zapadnim zemljama. Destabilizira li se Turska, bez obzira na dogovor s Europskom unijom o zbrinjavanju izbjeglica na svom terenu, nema jamstva da novi veliki izbjeglički val neće biti pokrenut i da neće prelaziti i preko Hrvatske. Kada su već spomenute izbjeglice, valja spomenuti humanitarni brod Aquarius i 141 izbjeglicu s toga broda. Taj je brod te migrante spasio u dvije odvojene operacije, a zatim je danima što plovio, što plutao po Mediteranu tražeći luku spasa. Italija ih je odbila jer je otkako ima novu vladu zatvorila svoje luke za izbjeglice. Pravda se time da je kroz njene luke od 2014. godine prošlo više od 600.000 izbjeglica, da nije dobila adekvatnu pomoć EU i država članica (što je točno), pa su vlasti odlučile da Italija neće biti izbjeglički kamp, kolikogod to moglo koštati izbjeglice. Izbjeglice s Aquariusa su spašene, primit će ih Francuska, Španjolska, Njemačka, Portugal i Luksemburg. I to nešto govori o spremnosti europskih država da pomognu izbjeglicama u ljeto 2018. godine – njih čak pet mora se dogovarati kako bi zbrinulo 141 čovjeka. Sljedeći put možda se ni tih pet država, ili nekih drugih pet država, neće dogovoriti o prihvatu 141 čovjeka, toliko o tome postoji li sistem i funkcionira li.

Za sve je kriva – Europska unija

U tjednu za nama je svatko tko je htio mogao shvatiti tko je dežurni krivac za sve što se događa. Europska unija, naravno. U Genovi se srušio vijadukt, deseci ljudi su poginuli, raspravlja se o tome kako je moguće da su ispod nadvožnjaka trgovački centri, stambene zgrade, raspravlja se o tome kako su stručnjaci upozoravali da je vijadukt naprosto loš i da ga ne treba svako malo sanirati nego srušiti. Ubrzo nakon nesreće saznali smo tko je kriv za nju – Europska unija. Obavijestio nas je o tome zamjenik premijera i ministar unutarnjih poslova Italije Matteo Salvini i objasnio da se nesreća ne bi dogodila da EU nije nametnula stroga fiskalna pravila po kojima države članice moraju (navodno, za Italiju u prošlosti to baš i nije vrijedilo) igrati. Odgovornosti u Italiji, u njenim inženjerima, izvođačima radova, planerima, Salvini ne nalazi, ne nalazi odgovornosti ni u tome kako se u Italiji desetljećima troši javni novac, a što nema veze s Bruxellesom. Ne znači mu ništa niti to što je EU u ovom sedmogodišnjem razdoblju (2014. do 2020.) za Italiju u raznim fondovima predvidjela 35 milijardi eura za infrastrukturne projekte, a toliko bi novca valjda dostajalo za jedan vijadukt.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka