Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. listopada 2019.
Voditelj duhovnih obnova

Intervju Svećenik krčke biskupije i traženi propovjednik Marinko Barbiš: Svjedok sam čudesnih ozdravljenja

Foto I. Tomić
Foto I. Tomić
Autor:
Objavljeno: 27. ožujak 2016. u 22:33 2016-03-27T22:33:52+02:00

Marijanska svetišta su doista »privilegirana« mjesta i takvih čudesnih događanja. Imali smo ovdje i mise za bolesnike s molitvama za ozdravljenje i mogu reći da imam prilično opsežan »dosje« svjedočanstava kako poboljšanja zdravlja, tako i ozdravljenja sve do medicinski neobjašnjivih, izravnih Božjih zahvata

 Traženi propovjednik i voditelj duhovnih obnova, vlč. mr. sc. Marinko Barbiš, svećenik Krčke biskupije već je 26 godina upravitelj i obnovitelj Svetišta Majke Božje Goričke pokraj Baške na otoku Krku, jednoga od najstarijih marijanskih svetišta u našoj zemlji. Od tri desetljeća svoga svećeništva, 15 je godina u Svetištu vodio terapijsku zajednicu za ovisnike o drogama i veliki postotak korisnika, njih 40-ak, vratio u normalan život. 

Na tom zahtjevnom polju rada sada djeluje kao savjetodavac i duhovnik. Kao svećenik, nakon što je ta zajednica prestala s radom, godinu i pol dana je održavao program za hrvatske branitelje oboljele od PTSP-a. Osim hodočasničkog pastorala, u Svetištu održava razne tematske seminare duhovne obnove u kojima se zadnjih osam godina najbolje profilirao seminar Šutnje, posta i molitve. Isto tako, ljudima je na raspolaganju za razgovor i savjet, štoviše tristotinjak osoba tijekom godine duhovno prati razgovorima. S njim razgovaramo o današnjem čovjeku tražitelju i porukama Godine milosrđa koju je papa Franjo otvorio lani, 8. prosinca. 

PRAŠTANJE NIJE TAKO JEDNOSTAVNO

Dok čovjek ne dođe do dubokog duhovnog iskustva vlastite bijede, vapaja za oprostom, poniznosti da primi i iskusi oprost od milosrdnog Oca, teško će oproštenje dati. Po nekoj naravnoj logici svatko tko je povrijeđen osjeća se ranjenim, a ranjen čovjek se osjeća žrtvom. Kad tražite od čovjeka koji je povrijeđen i koji se smatra žrtvom da oprosti, on ima osjećaj da mu činite novu nepravdu, i još mora učiniti neke nadljudske napore. To čovjek ne može samo svojom snagom, već s Božjom milošću. Želim posvijestiti i sebi i svojim kolegama da ne koristimo olako u svojim propovijedima nagovor: »praštajte, praštajte«, da ljudima ne »popujemo«. Praštanje nije tako jednostavno i s njim treba oprezno. Samo onaj koji je praštanje istinski iskusio od Boga, kao duhovni dar, moći će pomalo u procesu nutarnjeg ozdravljenja oprostiti drugome.

 Prije svega, koliko je današnjem čovjeku atraktivan seminar Šutnje, posta i molitve?

– Na taj seminar dolaze ljudi iz cijele Hrvatske pa i inozemstva, ali dolaze i na mnoge druge tematske seminare. Post i molitva su, uz djela ljubavi ili milosrđa, tzv. religiozne vježbe i prakse koje su prisutne u židovstvu, u kršćanstvu, a ozbiljno ih obdržava i islam o svojim blagdanima. Isus posebno o tome govori u Govoru na gori, u tekstu koji se čita na početku korizme, na čistu srijedu, i ima pokorničku, obraćeničku težinu. Možda se u Crkvi malo zanemarila dimenzija posta, jer išlo se linijom pomoći ljudima kojima je u suvremenom načinu života teže postiti, ali i danas je post u Crkvi ostao obavezan na čistu srijedu i veliki petak. Vjernici ga inače u drugim danima mogu zamijeniti nekom pobožnošću ili djelima ljubavi, no post je uvijek vrijedan kao religiozna praksa, kao vježba. U marijanskim svetištima, recimo Fatimi, Lurdu, Međugorju, su poruke o postu vrlo jasne. Marija poziva na obraćenje, sakramentalni život, čitanje Božje riječi, promjenu života, na obnovljenu molitvu i post. Posljednji pape također dosta naglašavaju, pogotovo u korizmi, te tradicionalne vježbe.

Isto tako, kako je suvremeni čovjek u dinamici kojom živi dosta rastresen, rastrgan, u inflaciji riječi, ponovno se vrednuje praksa šutnje. S preobiljem riječi gubimo njihov smisao, i riječ više počinje biti sredstvo skrivanja nego otkrivanja sebe. Riječ bi trebala biti sredstvo komunikacije i međusobnog otkrivanja osoba, ali ako nije izišla iz iskrenosti, ona je više bijeg i skrivanje. Tradicionalno su se u Crkvi duhovne vježbe obavljale u šutnji, pogotovo duhovne vježbe nas svećenika i redovnika koje imamo obaviti barem jedanput godišnje. Kao što neki strogi redovnički redovi poznaju dijelove dana u kojima se šuti - karmelićani, benediktinci, kartuzijanci... - tako se uviđa da i ljudi koji žive u svijetu imaju sve veću potrebu povući se ponekad u osamu, da mole, da šute, da osluškuju svoju nutrinu, Boga u sebi, druge.

Snaga emocija

 Susrećete puno ljudi, mnogi dolaze u Svetište, i vi odlazite mnogima, štoviše mnogi vam se obraćaju za pomoć i savjet. Kakvi su ti današnji tražitelji vlastitog smisla? 

–  Svi iz struke, bilo ove duhovne, bilo psihologijske ili psihijatrijske, uviđamo da se suvremeni čovjek sve teže nosi s problemima, sa suvremenim teretima, nezaposlenošću, problemima komunikacije, braka, obitelji, odgoja; da doista, kako se grubo kaže, mnogi pucaju po šavovima. Na psihijatrijskoj razini vidimo da su nam klinike prepune, i to  mladih ljudi, i vode se velike diskusije o efikasnosti pristupa rješavanja tih poremećaja i bolesti... I psihijatri već samokritički govore o psihijatrijskoj struci koja ne odgovara adekvatno problematičnom egzistencijalnom stanju ljudske osobe današnjice. 

BOG NIKADA NE KAŽNJAVA

U Godini milosrđa se osim praštanja, govori i o oprostu u drugom smislu. Treba razlikovati: jedno je oproštenje grijeha - grješnik u ispovijedi priznaje svoje grijehe pred Bogom i dobiva oproštenje grijeha i krivnje. Međutim, druga je realnost da svaki grijeh izaziva posljedicu, izaziva neku nepravdu, nekoga ranjava, uneređuje neku situaciju, izaziva, grubo rečeno, kaznu za grijeh. Znači, ako je netko učinio neko zlo, proglašava ga se krivim i mora podnijeti neku kaznu, ako je teža stvar i zatvor. Najopipljiviji primjer je: ako je netko nešto ukrao, mora vratiti ukradeno, nadoknaditi štetu. Te tzv. vremenite kazne za grijeh, rane koje je grijeh ostavio - i kod onoga kojeg je povrijedio i kod samog grješnika - mogu dobiti oprost grijeha, ali rana ostaje. Oprost od vremenitih kazni za grijeh je duhovni proces ozdravljenja, zapravo lijek. Tu treba promijeniti, po mom mišljenju, pogrešnu terminologiju, grešku u prijevodu. Oprost u ovom smislu je krivo preveden: latinski indulgentia znači milosna blagonaklonost, blaga sklonost; kazna se ovdje može krivo protumačiti kao kazna Božja. A Bog nikada ne kažnjava! Ta je »kazna« zapravo posljedica grijeha, rana, povreda. Ono što je upisano od Boga u ljudsku narav, prirodu (pa se s pravom kaže: »Bog prašta uvijek, čovjek ponekad, priroda nikad!«) ... »Vremenita« znači u sadašnjem životu ili čistilištu. Suprotno vremenitoj dimenziji je vječnost (to je raj ili pakao). Ispunjujući uvjete za dobivanje oprosta Crkva nam pruža priliku liječenja posljedica grijeha. To je terapijski proces obraćenja kroz molitvu i ljubav koja liječi...

Možda trebate nešto reći i o ispravnom shvaćaju prolaska kroz sveta vrata. 

– Prolazak kroz sveta vrata u Godini milosrđa, s ispunjenjem određenih uvjeta, ne smije se shvatiti magijski ili tehnički, nego vrlo osobno i duboko kao proces ozdravljenja od posljedica grijeha. Sveta vrata su simbol. Isus je za sebe rekao: »Ja sam vrata, kroza me tko prođe nalazit će pašu...«, dakle tko prođe kroz njegovu ljubav, milosrđe, kroz promjenu mentaliteta, načina života, obraćenje, doživljavanja sebe, drugoga i Boga taj prolazi duhovni razvoj, a ne neki magijski ili mehanički čin. Crkva nas hoće potaknuti da uđemo u novi mentalitet života, na put obraćenja i liječenja posljedica grijeha, a to je duhovnost koju putem molitava svjesno prihvaćamo. Ne možemo bez milosrđa - ono dolazi od Boga kao dar, a mi smo suradnici.

Suvremeni čovjek je toliko izmučen, ispaćen, što pridonosi raznim poremećajima sve do duševnih bolesti. Ljudi koji dotaknu dno svoje egzistencijalne bijede, krhkosti, ograničenosti, bolesti, počnu tražiti smisao egzistencije, rada, života, traže izlaz, pitaju se zašto su se doveli do toga. Mnogima treba psihološka, odnosno psihijatrijska pomoć, a ona se nažalost svela na medikamentozno liječenje. Osim toga znamo da u farmaceutskoj industriji najviše cvate prodaja sredstava za smirenje, spavanje, itd. 

Sa svojim suradnicima imamo civilnu udrugu građana »Grad na gori« - sada je njezina djelatnost malo utrnuta - i unutar nje i psihološka savjetovanja. Tako da ja osim duhovnog praćenja ljudi koji dolaze na razgovor - kad vidim da je to nekome potrebno - savjetujem da se obrate i psihologu te udruge, kao i ostalim stručnjacima. On ih prati da poslože svoj život, svoje emocije, probleme. Ljudi tada trebaju intenzivno na sebi raditi, imati tjedne razgovore s psihologom i to u trajanju oko dvije godine. Ne postoje brza i laka rješenja.

Ovdje u Svetištu sam svjedok i čuda, Božjih čudesnih ozdravljenja. Ali to su izvanredne pojave. Valja se truditi ići redovitim putovima zdravog i ozdraviteljskog načina života i međusobnih odnosa... Marijanska svetišta su doista »privilegirana« mjesta i takvih čudesnih događanja. Imali smo ovdje i mise za bolesnike s molitvama za ozdravljenje i mogu reći da imam prilično opsežan »dosje« svjedočanstava kako poboljšanja zdravlja, tako i ozdravljenja sve do medicinski neobjašnjivih, što bi se moglo nazvati čudesnim ozdravljenjima, izravnim Božjim zahvatima.Mi smo cjelina duha, duše i tijela, tako da ono što čovjek proživljava na razini psihe, a to su emocije, rezultira na tijelu. Psihosomatika kaže da je najveći postotak svih bolesti psihosomatski, da tijelo trpi ono što je u duši, u emocijama. Naravno ovdje govorimo o  emocijama kao što su strah, mržnja, nedostatak ljubavi, pripadnosti, besmisao, tjeskoba, osjećaj krivnje... Sve su to teška unutarnja stanja koja rezultiraju raznim poremećajima cijelog čovjeka, cijele njegove egzistencije do teških tjelesnih i duševnih oboljenja.

Kidanje odnosa ljubavi

Sljedeći seminar kojeg ćete voditi u Svetištu od 1. do 3. travnja bit će posvećen Božjem milosrđu. Milosrđe, čini se, uvijek ima važno mjesto u propovijedanju, uopće u pontifikatu pape Franje. U nedavno objavljenoj knjizi »Božje je ime Milosrđe« Papa kaže da je milosrđe »način na koji Bog oprašta«, a prije toga govoreći o Godini milosrđa rekao je da je Crkva pozvana dati svoj doprinos današnjem svijetu, »učiniti vidljivima znakove Božje prisutnosti i blizine«. 

– U buli »Lice milosrđa«, kojom najavljuje svetu Godinu milosrđa, kao i u knjizi »Božje je ime Milosrđe«, papa Franjo ne govori ništa novoga, nego naglašava i posvješćuje ono oduvijek bitno za biblijsku judeokršćansku predaju pa i za islam. On slijedi dugu, ali i recentnu tradiciju Crkve u tom smislu (sv. Faustina, papa Ivan XXIII, Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II., Benedikt XVI). Kad govorimo o milosrđu, govorimo o milosrdnom Bogu Ocu. To su pojmovi odnosa. Bog stvara čovjeka na svoju sliku, a slika Božja je Isus Krist, Sin Božji. To znači da je i čovjek po svojoj biti kao osoba zapravo biće odnosa s Bogom. Sin i kći Božji, dijete Božje ljubljeno. Kidanje čovjekovih odnosa ljubavi s Ocem nazivamo grijehom. To kidanje čovjek je učinio zaveden ponudom slobodne neovisnosti o Bogu koju mu sugerira Sotona. Tom zloupotrebom slobode, kojom čovjek ne želi ljubavno ovisiti o Očevoj ljubavi, zapravo sebe čini robom nezasitne slobode bez granica u kojoj ljudi sebe prave Bogom; iz te oholosti postaju nezasitno pohlepni, što rezultira gramzljivošću, ljubomorom, zavišću i posljedično nasiljem, ratovima, osvetama, agresivnošću...Da bi se prekinuo taj začarani krug, vrtlog zla i grijeha, Bog sam pruža čovjeku ruku milosrdnicu da ga istrgne iz te bijede. To nazivamo milosrdnom Božjom ljubavlju koja se očituje praštanjem. To lice Božjega milosrđa očituje Krist, poslije i njegova Crkva, uspostavljajući nove odnose poniznosti naspram Adamove oholosti; vršenja Božje volje naspram Adamove samovolje; milosrđem i praštanjem naspram osvetoljubivosti...

Sam Isus kaže da ga je Otac poslao, da tko je vidio njega da je vidio i Oca, da tko sluša njegove riječi sluša Oca, da tko njega prihvaća, prihvaća Oca. To produžuje na Crkvu kao svoju obitelj vjernika i kaže: »Tko vas sluša mene sluša, a tko mene sluša onoga koji je mene poslao«. Znači, lice Božjeg milosrđa je Isus, a po Isusu svi oni koji u njega vjeruju. To govori da Crkva mora imati lice blagosti, ljubavi, solidarnosti, sućuti, pomoći. To je cilj Godine milosrđa.

Djela milosrđa

 Papa podsjeća vjernike da je potrebno činiti duhovna i tjelesna djela milosrđa. No, što bi vjernik trebao posebno spoznavati u Godini milosrđa? Nameće se asocijacija: »Besplatno ste primili, besplatno dajte«. Možete li to objasniti? 

SMRT NA KRIŽU NIJE BILA ZADNJA RIJEČ

Uskrs je najveći događaj u povijesti. Isus je novi Adam, novi čovjek koji pobjeđuje Sotonu, grijeh i smrt. Ono što su prvi ljudi sagriješili napastovani Sotonom da će bez Boga biti bogovi, to je laž, oholost, neposluh Ocu. Isus to ispravlja kroz svoje potpuno predanje Bogu u poniznosti, posluhu povjerenja, vršenja Očeve volje ljubavi, tj. ljubavne ovisnosti o Ocu. I to ostvaruje u prijelomnom trenutku koji se dogodio prije njegove muke i smrti u Getsemanskom vrtu. Tad moli Oca da ga mimoiđe ta muka, »kalež«, zato što je pravi Bog i pravi čovjek, sin Božji i sin Čovječji. U njemu se tada sve ono ljudsko pobunilo, jer Bog nije čovjeka stvorio za trpljenje, muku i smrt, nego za sreću, radost i blaženstvo. Isus se svjesno opredjeljuje: »Ne moja, nego Tvoja volja«. To je taj prijelomni trenutak. Isus do kraja ima povjerenja u Oca da njegova smrt na križu nije zadnja riječ, nego da slijedi uskrsnuće. To je spasenje od Adamova grijeha. Isus čini zadovoljštinu za nas na koju nas poziva procesom naše suradnje kroz život i djela naših zadovoljština... Jer Bog je Bog života. 

– Na to nas usmjerava već misao vodilja Godine milosrđa: »Milosrdni kao Otac«. Isto tako, usmjerava nas i logo Godine milosrđa, crtež slovenskog isusovca Marka Rupnika koji prikazuje Isusa dobrog pastira koji traži izgubljenu ovcu, kao i Isusa koji predstavlja milosrdnog Oca koji čeka izgubljenog sina itd. Otac i Sin zajednički nose onu jednu izgubljenu ovcu, a autor je toliko zbližio lica Oca i sina koji se vraća da im je zapravo jedno oko zajedničko. To nam govori da gledamo istim pogledom na onoga koji je bio izgubljen i pronađen, koji je bio u patnjama, odbačen, ne ljubljen. Bog ga je milosrdno primio, izliječio, oprostio grijehe, pa i mi trebamo istim pogledom gledati na druge - biti milosrdni, sveti kao Otac. 

To je zapravo taj drugi citat: »Besplatno primiste, besplatno dajte«, jer ljubav je dar. Ne možeš ju kupiti, platiti, zaslužiti. Teološki mi to nazivamo milost, koja je osobni dar ljubavi, osobni dar osobe. Bog je osoba, i on se osobno slobodno daruje. A ta osobna Božja ljubav koja se daruje je Duh Sveti. Tako imamo sudioništvo naše krhke i ograničene ljudske naravi u Božjoj naravi koja je savršena, sveta, puna ljubavi. Prihvaćajući život u Duhu postajemo slobodni slijedeći istinu u ljubavi. U Govoru na gori, u Matejevom evanđelju između 5. i 7. poglavlja, Isus govori da budemo milosrdni, ili na drugom mjestu da budemo savršeni, odnosno sveti kao Otac nebeski. Govori i o besplatnosti jer »Otac vaš daje da sunce sja dobrima i zlima, i da kiša pada pravednima i nepravednima«. Dakle, Bog ne radi razlike. On zna da smo svi potrebni njegove ljubavi, da smo njegova djeca, traži nas kad zalutamo i sagriješimo. Svi mi to trebamo.Sam Papa znade reći da je grješnik. 

– Da, pa i njegov nastupni govor prije tri godine na balkonu sv. Petra, bio je na tom tragu. Pognuo je glavu i vjernicima rekao da mole za njega. Snažne su poruke i ono što gestama čini i ono što govori.

Začarani krug

 U današnjem svijetu, ovakav kakav je, milosrđe nije »in« pojam, pa možda mnogima nije ni jasan, štoviše netko će reći da je »in« za one koji su »slabi«. Koliko je milosrđe važno za život pojedinca i za život zajednice, a znamo da nam svima milosrđe treba. 

– Prevažno je. Papa kaže da milosrđe može pridonijeti izgradnji čovječnijeg svijeta. Srž Isusove poruke je da ako ne iziđemo iz sebe, ako ne nadiđemo svoje ljudske ograničenosti, da ćemo ostati u začaranom krugu lažne pravednosti, izjednačavanja koje u sebi sadrži i nemilosrdnost do mjere da smo osvetoljubivi. U nekim narodima još uvijek postoji zakon »oko za oko, zub za zub« i to se smatra pravednošću. Znači, ako si mi napravio neko zlo - moram ti uzvratiti istom mjerom. To je osveta, sve do krvne osvete, a time smatraju da su stvari »poravnali«, izjednačili. To je ta pravednost jednakosti. Pravednost je svakome dati ono što mu pripada. Ali ljubav ju nadilazi. Isus kaže: »Ako pravednost vaša ne bude veća od one farizeja, nećete ući u Kraljevstvo nebesko!« U ovom smislu je to drama koja ne rješava stvari, nego se ostaje u ropstvu začaranog kruga osvetoljubivosti. Milosrđe je jedini izlaz iz toga vrtloga grješnosti, začaranog kruga, ostanka u istome mentalitetu. Ako si prema meni zao i ja ti uzvraćam isto tako, nema rješenja. Milosrđe je izlazak, uvijek je čin praštanja. No, milosrđe i praštanje nije, kako ste rekli »in« - nikad nije bilo, jer to nije ljudska logika. Samo Bog istinski prašta, on je Milosrđe.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.