Ploču skinuo jer 'nije više mogao svaki dan gledati maršala' – Neven Brajković / Snimio Darko JELINEK
Hvala Bogu da je ovome kraj i da idemo na druge teme. Džaba ploče stavljamo kad ćemo ih za pet godina opet skidati – veli Neven Brajković kojeg je skidanje ploče učinilo medijski zanimljivim
ZAGREB Dok se u zagrebačkoj Gradskoj skupštini satima čekalo da na red dođe točka o promjeni imena Trga maršala Tita u Trg Republike, u kafiću »Zašto ne« u trgu bliskoj Frankopanskoj ulici, vladao je poslovični mir.
U vlasnika Nevena Brajkovića nije se dalo primijetiti nimalo nervoze što će vijećnici izglasati, makar daleko od toga da ga nisu interesirale informacije što su s Gornjeg grada uredno stizale na zaslon njegova mobitela.
Nervoze nije bilo jer je Brajković, recimo to tako, svoje napravio i to na Veliku Gospu, 15. kolovoza, kada se u po bijela dana popeo na ljestve pa s jednog od uglova trga skinuo ploču s Titovim imenom.
Taj potez Brajkovića je učinio medijski zanimljivim, taman da se uskoro dozna štošta pa i to da je simpatizer stranke Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih i da je baš iz njegova kafića krenuo njihov pohod na gradsku skupštinu i hrvatsku politiku.
Sad valja stati
– Hvala Bogu da je ovome kraj i da idemo na druge teme. Gospodarski oporavak, odlazak mladih, to su naše teme, ne ploče – govori Brajković u trenu kada se 17. točka dnevnog reda sjednice činila tek san pusti.
Što se njega tiče, tu s promjenom imena ulica valja stati.
– Džaba ploče stavljamo kad ćemo ih za pet godina opet skidati. Ja sam za budućnost – veli Brajković.
S druge strane, iako nastupa s nezavisne pozicije, ne krije on simpatije za Hasanbegovića i Esih, pa mu se u kontekstu ploča ni malo ne sviđa ideja da se stranka pamti samo po tome što ulicama mijenja imena.
Odgovor na upit zašto se to njemu maršal zamjerio, poprilično očekivan. Nije ga više mogao svaki dan gledati, on koji je 80-tih odgulio zatvora zbog verbalnog delikta. A i želio je ubrzati stvari kad je vidio da se svi vrte oko priče s imenom trga, a nitko ne djeluje. Pa je, kako rekosmo, u pola bijela dana ploču skinuo. Gdje je ploča danas? Ne želi otkriti. Samo mu se smije brk. Kaže, čut će se, ploča će opet biti vijest kad iskrsne tamo gdje joj je mjesto. Sve to sluša njegova supruga Sandra koja je, da sve bude zanimljivije, ljevičarka. Kada je Zoran Milanović izgubio izbore nju je to ojadilo toliko da tri dana sa suprugom nije razgovarala.
Dok se čekalo da skupština prelomi kako će se zvati trg, u Nevena Brajkovića zapravo je vladao mir. On je svoje napravio, mada istina bila i to da osim intimne fešte zbog pada Titova imena ništa drugo u njega jučer zapravo i nije bila neka opcija.
– Jedino je on imao i stav i gard – rezolutna je Sandra Brajković te tome dodaje kako je jedino Milanović mogao od ove zemlje nešto kvalitetno napraviti.
– Ajme, s kim ja živim – na to će, tek malo tišim glasom, Neven.
Sandra priznaje da ju je sram bilo kada joj je suprug skinuo ploču. Pače, na stolu je zbog toga pala i ponuda za razvod. I bome, potvrđuju političko-bračni oponenti, još je ta opcija na stolu.
Sve stavio u rizik
– Mi smo Hrvatska u malom, ljevičarka i liberalni konzervativac. Svatko nastupa sa svoje pozicije, a kafić svejedno funkcionira. Tako bi trebala i Hrvatska – na to će Neven.
Kada je skidao ploču mislio je Brajković da će polemika trajati mjesec dana, ali traje to. Skidao sam ideologiju, a ne ploču, kazuje. I to ga je učinilo poznatim, taman da se njegov Facebook profil prati i da priđe korak bliže svom cilju da jednom i sam zasjedne u zastupničke klupe. Jer, smatra on, čovjek bez ambicije je nula. No, zato je danas taksista koji ga ne žele voziti, dok su se neke stalne gošće premjestile u susjedni kafić. Bojan Glavašević zato, kako kaže Brajković, navrati i dalje.
– Sve sam stavio u rizik, suprugu, obitelj, kafić. I razglednica mi je stigla u kojoj mi prijete smrću. Da takva stigne Plenkoviću odmah bi se svi digli na noge. Ali, protiv HDZ-a, protiv starih ljubavi, je ne pričam. Možda me uostalom opet pozovu. Zašto ne – priča Brajković, onaj koji u svom kafiću ima baš sve tiskovine, pa i Novi list, tek da zna kako diše Hrvatska.
