Oko 1850., u Virovitici je oko šesto Židova, i po brojnosti su druga nacionalna zajednica, odmah iza Hrvata. Stoljeće i pol kasnije, po popisu stanovništva iz 2011., u gradu živi jedan Židov, uz još jednoga u Orahovici, jedina dva čovjeka koji se na Virovitičko-podravskoj županiji izjašnjavaju kao Židovi. Židovska općina Virovitica, pak, broji desetak članova, u grčevitome nastojanju da sjećanje na zajednicu iz tog grada ne nestane bez traga.

   Tada, oko 1850., na sjevernome izlazu iz grada, prema Mađarskoj, sagrađeno je novo Židovsko groblje; na starome su pokapanja obustavljena. Na novom je groblju sagrađena skromna, ali arhitektonski karakteristična mrtvačnica, s prepoznatljivim hebrejskim natpisom iznad ulaza. Do 1941., u središtu grada stajala je lijepa i velika sinagoga, sagrađena osamdesetih 19. stoljeća, u kojoj je, pamte rijetke kronike, »obitelj Weiss imala svoje stalno mjesto«. Ustaše su je srušile još prije zagrebačke.

   Danas, staro židovsko groblje zaboravljeno je i zarasalo. Novo – dopola. Gradske vlasti, istina, proteklih su godina obnovile mrtvačnicu i vratnice na ulazu sa Davidovom zvijezdom. No, kako svjedoči Ljubo Ruben Weiss, »pravo je čudo ako dođe itko od onih kojima je odvje netko pokopan. Potomci su prava rijetkost. Pouzdano znam da neki žive u Izraelu, jedan je prošle godine, u potrazi za precima, došao iz Londona… Ali, realno, posjetitelja, ili onih koji bi održavali grobove, više zapravo i nema«. Čini se da samo obitelj Weiss ne posustaje – nekad Marko, potom sin Željko, a sada i drugi sin, Ljubo Ruben. Još je Marko sanjao o tome da mrtvačnicu na Židovskome groblju pretvore u mjesto sjećanja. Sadašnje državne i gradske vlasti, kazat će Ljubo, pokazuju dobru volju, ali valja osmisliti model: može li se mala mrtvačnica pretvoriti u neku vrst Židovskog muzeja, jedinstvenog u kontinentalnoj Hrvatskoj, jedinoga u zemlji osim onih u Dubrovniku i Splitu? Ljubo se nada da može. Nije to groblje bez važnosti: tu je pokopan nadrabin dr. Hermann Ezekiel Kaufmann, ugledni član predratnoga rabinata Jugoslavije, koji je 38 godina vodio Židovsku općinu Virovitica. U Virovitici je živio i brat uglednoga pisca Izaka Samokovlije, Jakob Samokovlija Sefard. Ali tu je i obitelj Bing, čije postojanje još postoji u kolektivnome pamćenju maloga slavonskog gradića. Te slike iz povijesti hrvatskih Židova želio bi sačuvati Ljubo Ruben Weiss. Hoće li mu njegova zemlja pomoći? Ako ne pomogne, Ljubo već ima spreman rukopis: ‘Posljednji izvještaj posljednjih Židova’.

Požutjeli dnevnici

Unuk Franje Žade i sin Mirka Weissa sjede za stolom, opreznim pokretima listaju sedam desetljeća stare, krhke stranice, i kao da ne znaju što bi s tim proplamsajem plemenitosti što sjaji iz crne kataklizme dvadesetog stoljeća. Tu dvojicu novinara – Ivana, unuka Franje Žade i Ljubu, sina Mirka Weissa – međusobno je upoznao treći novinar, Goran Gazdek, koji je poznavao obojicu, ali i znao za priču svakoga od njihovih predšasnika. Tako su u siječnju ove godine, u povodu 27. siječnja, Dana sjećanja na holokaust i ovogodišnje 70. obljetnice oslobađanja Auschwitza, na javnoj tribini u Virovitici Ivan Žada i Ljubo Ruben Weiss zajedno ispripovjedili nevjerojatnu pripovijest o susretu dvojice predratnih virovitičkih poznanika u zloglasnome Dachau, jednome od najdugovječnijih logora nacističkog režima.

   Čeh Franjo Žada imao je dvadeset godina kada je počeo rat. Njegov je djed u okolicu Daruvara došao iz Bohemije, a Franjo s roditeljima kao devetogodišnjak iz Dežanovca u Viroviticu. Završio je gimnaziju, pa potkraj 1944. otišao u partizane – kao harmonikaš.

Na oslobođenim područjima svirkom je podizao moral. Jedne ih je noći u nekome selu netko prijavio, i svi su završili u njemačkome zarobljeništvu.

   U to je vrijeme Marko Weiss već negdje u logoru. Zajedno s pet članova obitelji on je među posljednjim Židovima koje su nacisti deportirali iz virovitičkog kraja. Do svibnja 1943. nesebično ih je, u selu Lukač kod Virovitice, štitio katolički župnik Stjepan Janković, kojega će 1996., na poticaj samoga Marka Weissa, Yad Vashem posthumno odlikovati Pravednikom među narodima. »Na blagdan svetog Florijana, 5. svibnja 1943., došao je kamion koji je vozio ustaša, a u njemu vojnik Wermachta i folksdojčer iz obližnjeg sela Brezik. Pronašli su ih, uhapsili i odvezli. Moj je otac kasnije tvrdio da bi možda bili preživjeli da nije bilo tog folksdojčera. Taj je čovjek znao da su ondje, doveo je ustaše i Nijemce. Moj mu je otac znao i ime«, pripovijeda nam Ljubo Ruben Weiss. Danas, on vodi malu Židovsku općinu Virovitica. Prije njega, vodio ju je njegov brat Željko. Prije Željka, od 1945., njihov otac Marko Weiss. Marka je Franjo Žada spasio u Dachauu.

   Iz Lukača, Weissove su transportirali u Tenje kod Osijeka, pa u Zagreb, pa u Auschwitz. Ondje su Marku, kao i svima, oduzeli ime: postao je 121729. Do kraja rata, koliko zna njegov sin Ljubo, Marko Weiss prošao je najmanje tri logora – Auschwitz, logor na ruševinama Varšavskog geta, i Dachau. Možda i više. Markova majka, tetka Lotika i brat Ljubo Ruben – po njemu će nazvati starijeg sina – umrli su u Auschwitzu. Otac mu se, početkom 1945., smrznuo kod logora Buchenwald. 2. svibnja 1945., dvije godine nakon deportacije, Marko Weiss je u Dachau dočekao osloboditelje.

  

Oduzeli ime, dali broj

Franju Žadu i ostale zarobljene partizane odveli su prvo u Slavonski Brod, a otud, preko Zagreba i Slovenije, u Dachau. Ondje su mu, kao i svima, oduzeli ime: postao je 79998. Iz Dachaua prevezen je u logor Schlafhausen kod Hamburga. Oslobođenje je dočekao u logoru Matthausen – ukupno godinu i tri mjeseca robijanja. Nakon oslobođenja, Žada će neko vrijeme proboraviti u američkome savezničkom kampu za oslobođene logoraše. Ondje će, uvježbanim pažljivim krasopisom gimnazijalca, u bilježnicu tvrdih korica zapisati sjećanja iz logora, što ih je zapamtio ili krišom pribilježio na kojekakve tajne papiriće. Taj dnevnik, naslovljen »Dionicom života od Dachaua do Mathausena«, danas čuva njegov unuk Ivan. I traži izdavača, jer dokument je, bez sumnje, vrijedan objavljivanja. Franjo će se pješke vratiti kući u Viroviticu – 12 dana hodanja i kojekakvog prebacivanja – da umre s 43 godine, 1964. Marko Weiss također će napisati dnevnik, izgledom sličan onome Franje Žade, ali kratak i, čini se, djelomice kasnije uništen. I on će se vratiti u Viroviticu, te poživjeti do 2007., obnavljajući rad Židovske općine, čuvajući koliko se sačuvati dalo. Susretali su se u gradu Franjo i Marko, a obojici su, vjerojatno, zahtjevi svakodnevice umanjivali svijest o veličini onoga tužnog, a opet više nego ljudskog, trenutka u pustoši Dachaua. Kada Franjo Žada umre, Marko će u »Virovitičkom listu« objaviti »Svjedočanstvo logoraša: nevraćeni dug ‘micka’ vode«, kratak i nezapažen, ali trajan zapis o tome kako je Čeh 79998 spasio Židova 121729. Njihovim nasljednicima, Ivanu Žadi i Ljubi Rubenu Weissu, djed i otac kao baštinu su namrli da čuvaju sjećanje na taj svijetli trenutak iz mračnog života ljudi.