Ako izuzmemo veliki prosvjed kojim su građani u Poljskoj u posljednji trenutak spriječili gotovo potpunu zabranu pobačaja, godina na izmaku teško da će u Europi biti ubilježena po bilo kakvom progresu kad je riječ o ženskim pravima. Da je tome tako svjedoči i više istraživanja, a možda ponajviše ono EuroBarometra, objavljeno pred kraj godine, koje je pokazalo da i dan danas jedna od tri žene u EU doživljava fizičko ili seksualno nasilje od svoga partnera, te da više od 25 posto Europljana opravdava spolni odnos bez pristanka. Više od 20 posto Europljana smatra i da žene često izmišljaju ili preuveličavaju priče o zlostavljanju ili silovanju, dok s druge strane, čak pedeset posto žena tvdi da je doživjelo seksualno zlostavljanje neke vrste, a na svakih dvadeset žena jedna je bila silovana. Čak 27 posto Europljana u stanju je, pri tome, opravdati silovanje i druge vrste seksualnog nasilja, a upravo su ovakvi radikalni stavovi o rodno uvjetovanom nasilju i ono po čemu se Hrvatska nalazi sramotnom gornjem dijelu europske ljestvice.

Teško da su za Hrvate takvi podaci novost – da je nasilje kojem su u obitelji izložene žene jako ili prilično rašireno vjeruje gotovo osamdeset posto hrvatskih ispitanika. Njih 25 posto tvrdi da zna za nasilje u obitelji, a čak 29 posto svjesno je rodnog nasilja u bliskom okruženju, primjerice susjedstvu. Skoro 30 posto hrvatskih ispitanika, što je također puno veći postotak od europskog prosjeka, očekuje da bi se neka vrsta nasilja prema ženama mogla dogoditi i na radnom mjestu. Hrvatima je dakle jasno da nasilje postoji, no ono što nas odmiče od »civiliziranijeg« dijela Europe u ovom je slučaju sklonost opravdavanju rodno uvjetovanog nasilnog ponašanja. Primjerice, da spolni odnos bez pristanka može biti opravdan u slučaju pijanstva ili korištenja droga vjeruje čak 19 posto ispitanika, pri čemu među onima koji misle da je silovanje opravdano ukoliko je žrtva bila pijana ili drogirana čak ima i više – žena. Više od 16 posto hrvatskih ispitanika misli da je žrtva sama kriva i ukoliko je nosila »prvokativnu odjeću«. U oba slučaja ovakvi su stavovi izraženiji u populaciji od europskog prosjeka i u oba slučaja najprisutniji su u zemljama Istočne Europe.

Gotovo dvadesetak posto ispitanika i u Hrvatskoj vjeruje da žene često izmišljaju i preuveličavaju tvrdnje o silovanju, a čak 25 posto Hrvata vjeruje da je nasilje u obitelji »privatna stvar« koja se mora »rješavati unutar obitelji«. U samom smo europskom vrhu radikalnosti po postotku onih (29 posto) koji smatraju da slanje neželjnih eksplicitnih seksualnih poruka putem e-maila ili sms-a ne bi trebalo biti protuzakonito, a od ostatka Europe odskačemo i po stavu da čak ni kontroliranje partnera putem oduzimanja mobitela i dokumenata ili pak spriječavanja viđanja s obitelj također ne bi trebalo biti zakonom kažnjivo.

Nejednakost u pravima

Nakon objave podataka EuroBarometra u javnosti se moglo čuti pojašnjenja da visoka rasprostranjenost stavova o tome kako je nasilje često provocirano od same žrtve pripada »komunističkom« naslijeđu. Površna interpretacija »statističke« karte koja govori da takve stavove ponajviše gaje stanovnici zemalja bivšeg Istočnog bloka i socijalističko-komunističkog uređenja, teško međutim da može objasniti kompleksnost problema rodno uvjetovanog nasilja. Dovoljno je istaknuti da tek mrvicu niži postotak od onih koji u Hrvatskoj nalaze opravdavanja za nasilje možemo naići i u Malti, Poljskoj, Francuskoj, pa i Austriji, a da žene često pretjeruju u tvrdnjama prema zlostavljanju češće od Hrvata misle primjerice i Španjolci, Britanci, Nijemci i Švicarci, te u najvećoj mjeri od svih – Belgijanci.

Geografske i političke odrednice, stoga, slabo pojašnjavaju zašto su žene u Europi i danas izložene velikom postotku seksualnog nasilja, kao i velikom postotku skepse da im se to uistinu događa, pa odgovore valja potražiti na bazičnijoj razini problema kojem je nasilje »tek« logična posljedica – kontinuiranoj nejednakosti u pravima žena i muškaraca. Dr. sc. Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe – Centra za seksualna prava, koja se godinama bavi proučavanjem ovog problema, tvrdi da je aktualni EuroBarometrovi podaci nimalo ne iznenađuju.

– Moj je zaključak da su takvi stavovi prema rodnom nasilju izraženiji u zemljama u kojima je i dalje dominantan patrijahat, koje nemaju tradiciju egalitarnosti među spolovima i u kojima je često pri tome izražen utjecaj crkve. U našoj regiji često možete pročitati u medijima opravdanja poput »nisam ja kriv, u nju je ušao vrag« ili slično. Osnovna značajka patrijahata o kojem govorim, koji je prisutan i u hrvatskom društvu, je da ženu stavlja u manje važnu poziciju u odnosu na muškarca i da umanji njenu vrijednost kao člana društva. Ona često nije ravnopravna u raznim sferama života, primjerice u poslu koji obavlja, dok se njezina uloga majke uzima zdravo za gotovo. Često u podlozi te nejednakosti između uloge žene i muškarca stoji crkva, tvrdi Mamula dodajući da nejednakost osnažuje percepciju da muškarac ima pravo udariti vlastitu ženu i dijete. Rodni stereotipi svakako pri tome imaju utjecaj i na općenite stavove o seksualnom nasilju.

»Ići dalje«

– Radi se o percepciji da je žena tu da zadovolji muškarca. Tome ne pomaže ni hiper-sekusualizacija žene koje je trenutno nametnuta u medijima, no koja nije tu u smislu oslobađanja ili poticanja seksualne revolucije, već ona žene stavlja u pozciju objekta – žene moraju biti lijepe i seksi da bi ih neki muškarac »odabrao«. Slijedeći problem je i percepcija što je zapravo silovanje, odnosno koje su okolnosti u kojima se događa. Podaci pokazuju da se uz pojam silovanje vezuje postojanje oružja, teške tjelesne ozljede, ljudi percipiraju da se to obično događa u nekoj mračnoj uličici, u lošem kvartu. Situacija da muž ženu prisiljava na seksualne odnose godinama, uopće se ne doživljava silovanjem. To je i poruka koju mladi upijaju vrlo rano. No seksualno nasilje najčešće se događa u domu žrtve ili počinitelja, koji su se najčešće poznavali, u situaciji kad žrtva u jednom trenutku nije htjela »ići dalje«. Kad se potom seksualni odnos dogodi protiv njene volje, žrtva nije sigurna da li se uistinu radi o silovanju, jer joj društvo stalno šalje poruku da »to nije to«, upozorava Mamula. Cijeli niz opravdavanja koja idu u smjeru »provokativnosti« žrtve, pri tome zapravo muškarca definiraju poput neke »poluživotinje«, ističe Mamula – nekog tko nije u stanju kontrolirati svoje nagone i ne može si pomoći.

Nedavna istraživanja Centra za edukaciju, savjetovanje i sitraživanje (CESI) također su pokazala da mladi u Hrvatskoj imaju vrlo liberalne stavove prema nasilju u vezama. Primjerice čak 35 posto njih smatra da djevojka koja flertuje s drugim dečkom provocira da je dečko udari, dok čak 36 posto njih smatra da je nasilje obično »nečim izazvano«. Za olaku percepciju nasilnog ponašanja dio razloga, smatra Mamula, svakako treba tražiti i u poljedicama rata, obzirom da brojna istraživanja pokazuju da rat još godinama nakon završetka pojačava toleranciju na nasilje. Dio problema s hrvatskim stavovima prema rodnom i nasilju općenito, krije se, međutim, i u nedostatku građanske svjesti o ljudskim pravima, posebice onima koja se tiču ravnopravnosti spolova, što dokazuje niska razina tolereancije na nasilje koju u svim istraživanjima već godinama iskazuju europske zemlje, skandinavske primjerice, s dugom tradicijom razvijenog civilnog društva. Retradicionalizacije hrvatskog društva koja se upravo događa, potvrđuje i Mamula, vjerojatno neće pomoći stvaranju niže tolerancije na rodno uvjetovano nasilje.