U nas se najugodnije i najbolje živi u predizborno vrijeme, kad politička elita dijeli šakom i kapom, kad obećava brda i doline, kad ostvarenje američkog sna postaje beznačajnim u usporedbi s onim hrvatskim. U ovo vrijeme predizbornih uvertira, politički establišment naprosto se razgoropadi i podivlja – odjednom sve se može i ništa nije problem.

Uglavnom, nema te barijere koju vladajuća kasta neće sada preskočiti, zaobići ili naprosto srušiti, kako bi narod koji im je povjerio mandat živio bolje nego prije. Novca i rješenja ima za svih: socijalu, prezadužene, penzionere i radnike. Narodna vlast pokazuje senzibilitet prema žrtvama švicarskog franka, oslobađa od dugogodišnjih i neraskidivih okova kreditne robove – makar se to još do jučer činilo posve nemogućim – s time da će baš svaki suvremeni hrvatski Kunta Kinte dočekati svoj sretan kraj.

Međutim, u tom nakaradnom i nestvarnom retuširanju suštinskih i dugotrajnih problema našeg društva – koji se kreću u širokom rasponu od dramatičnog pada broja zaposlenih, preko nefunkcioniranja teritorijalnog ustroja države, do alarmantnog povećanja javnog duga – vlast ove, nominalno lijeve koalicije koristi se s istim onim repetitivnim tehnikama vladanja kao i desna opcija; kad se u predizborne i samoreklamerske svrhe potpuno raspištolji. I u tom smislu između HDZ-a i SDP-a može se mirne duše staviti znak jednakosti ili postaviti pitanje – u čemu je zapravo suštinska gospodarska razlika između dviju suprotstavljenih političkih opcija.

Copy&paste

Izborna strategija Milanovićevog SDP-a zapravo je samo metoda copy&pastea političkog populizma u vrijeme, recimo, mandata Jadranke Kosor ili Ive Sanadera i za potpunu presliku nedostaje još svečana ceremonija puštanje u rad nekog lifta. Premda, doduše, treba primijetiti i to da Milanović nikada neće biti karizmatski obljubljeni vođa naroda kao nekoć Sanader. 

Kako god bilo, takve ustaljene procedure hrvatskim građanima nikad nisu donijele ništa dobrog, štoviše brzo su došle na naplatu. Prema tome, iluzorno je i sada očekivati da netko jednom neće platiti ovo SDP-ovo beskrupulozno i nerealno čašćenje širokih slojeva, ne bi li ipak vratili povjerenje razočaranog i depresivnog demosa u partitokraciju na čelu države.

Takvo političko licemjerstvo u nas je besramno, a u slučaju nadolazeće predizborne kampanje dobiva sablažnjivu dimenziju više koja se ogleda u činjenici da se sova ruga sjenici. To jest, vodstvo HDZ-a ima obraza prozivati i zamjerati SDP-u zbog toga što povlači populističke poteze, ne bi li partija dobila drugi mandat. Osim toga, takvo ponašanje na političkoj pozornici je presmiješno, s obzirom na to da se HDZ-ov gospodarski program baš uvijek svodio na prodavanje iluzija, opsjenarstva i tome slične trikove, jasno uz izgradnju kulta ličnosti stranačkoga vođe (Tuđman, Sanader, Karamarko…). U novije vrijeme, kako vidimo, to je ponovno politički diskurs radikalizma koji graniči s nacionalizmom, čak i šovinizmom. 

Od takve jalove oporbe, koja k tome sebe već vidi na čelu države u problemima, svašta se blesavog zadnjih dana može čuti, ali pri tome stranačko čelništvo malo toga govori o svom čuvenom gospodarskom programu koji je navodno napisan u konzultaciji s IFO instituta iz Muenchena. Drugim riječima, alternativni plan gospodarskog razvoja Hrvatske od dosadašnjeg koji se zasnivao na politici zaduživanja – HDZ-ove i SDP-ove vlade hrvatske građane do danas su zadužile za gotovo 55 milijardi eura – ostaje u sferi političke imaginacije, iako su parlamentarni izbori pred vratima i krajnje je vrijeme da glasači upoznaju HDZ-ovog strašnog snježnog čovjeka, Jetija.

Oporbeno parolaštvo

Naime, HDZ-ovi jastrebovi (Gordan Jandroković, Ivana Maletić, Tomislav Ćorić…) gotovo svakog dana propuštaju priliku pojasniti biračima što to zapravo znači kada njihov stranački vođa Tomislav Karamarko uzastopno ponavlja da su »radikalni rezovi potrebi da bismo uopće krenuli dalje«. Ali da u javnom sektoru »to nije nužno, grubo rečeno, izbacivanje ljudi na cestu, već racionalizacija«. Jer, »negdje u državnoj upravi ljudi nedostaju, a negdje ih je previše« i stoga »apsolutno treba racionalizirati i napraviti preraspodjelu«, dok je »u isto vrijeme primarna ta prva sekunda dizanja efikasnosti realnog sektora« i to »promjenom porezne politike«.

Takvo oporbeno parolaštvo postalo je već predvidivo i dosadno, k tome  neozbiljno, jer se građanima uporno ne nude razrađene tehnike koje će zbilja dovesti do svekolike efikasnosti i riješiti sistemske probleme društva: koga porezno rasteretiti, a koga opteretiti, kako napraviti rošade unutar državne uprave, ali da sustav istodobno ne kolabira, kako učiniti realan sektor efikasnijim, kako povećati BDP, a kako gospodariti javnim dugom… Možda u HDZ-u misle da se to može dekretima!? 

Tko će ga znati, ali umjesto da taksativno predoče ekonomski cjelovite procedure rješavanja problema, HDZ-ov program oporavka Tomislav Karamarko ukalupljuje u općenitu poštapalicu o tome da »Hrvatska mora proći kroz dolinu suza«, iako je običnom građaninu ove zemlje jamačno već dosta ovosvjetovnog odricanja, bola i plaća. To se najbolje može iščitati iz podataka o povećanju njihove potrošnje, jer drugih logičnih objašnjenja za to nema – osim one udri brigu na veselje. Prvenstveno se objašnjenja ne mogu tražiti u vidu ekonomske konsolidacije zemlje, do koje nije došlo unatoč Planu 21, sitnom rastu BDP-a i simboličkom smanjenju broja nezaposlenih.Najveću tragediju nadolazeće kampanje može se upravo tražiti u tome; da je ondašnja oporba u javni prostor pustila kakav-takav svoj gospodarski program, makar on bio i Plan 21, i da je na kraju svog mandata građanima od svega što je u njemu  napisano, eto, uspjela ponuditi mrvice sa stola. 

No, to je očito realnost hrvatske politike, u kojoj uvijek može biti gore – u kojoj se umjesto Plana 21 biračima može servirati i jedan Jeti.