Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 2
Sutra: 22° 27° 2
19. travnja 2018.
Iskustvo koje u ljudskoj povijesti dijele svi ljudi na svijetu

Smrt je danas nepoželjna tema: Umiranje je izdvojen i getoiziran segment u suvremenom životu

Borba protiv uzroka smrti postala je smisao života svakog pojedinca
Borba protiv uzroka smrti postala je smisao života svakog pojedinca
Autor:
Objavljeno: 1. studeni 2015. u 7:45 2015-11-01T07:45:00+01:00

Smrt više nije dio života, kako je to bilo u starim kulturama, ili, štoviše, prelazak u neku drugu fazu bivanja, već je izmaknuta iz porodice i prirodnog okruženja, događa se najčešće u bolnicama, i medikalizirana je. Borba protiv uzroka smrti postala je smisao života svakog pojedinca 

U svojoj poznatoj studiji »Čovjek i smrt«, antropolog Edgar Morin navodi kako se još u paleolitskom vremenu smrt pojavljuje kao nova snaga života, nešto sveto, posebno, nedokučivo. Korijeni religijskoga, upozoravaju razni proučavatelji kultura i civilizacija, leže upravo u čovjekovoj želji da se poveže sa svojim mrtvima, što se očituje u činu pokapanja tijela mrtvih. Smrt vodi u središte svih religija i kultura, jer je čovjekov način ophođenja sa smrću kulturalno određen – čovjek je jedino živo biće koje pokapa svoje mrtve – upozorava sociolog, prof. dr. sc. Ivan Markešić. 

Obilježavanje Dana sjećanja na mrtve uvijek na jedan način znači i usmjeravanje živih na ovu temu. No smrt je u današnje vrijeme zapravo nepoželjna tema, ona je, kako kaže prof. Markešić, izdvojena i getoizirana u suvremenom životu. Smrt više nije dio života, kako je to bilo u starim kulturama, ili, štoviše, prelazak u neku drugu fazu bivanja, već je izmaknuta iz porodice i prirodnog okruženja, događa se najčešće u bolnicama, i medikalizirana je.

POMOĆ PSIHOTERAPIJE 

Doživljaj smrti bliskih osoba često ovisi o tome što one znače u našoj psihologiji. Problem je kada nam bliska osoba umre, a mi nismo uspjeli u sebi prepoznati ono što ona nama predstavlja. Ako osobi koja nije potpuno samostalna umre recimo otac, onda tu mogu nastati komplikacije. Takva se osoba može osjećati kao da je izgubila dio svoje duše. Tu tugovanje traje dulje, mogu se javiti depresije, anksioznosti, ljudi mogu dobiti napade panike, ukoliko roditelji umru dok oni još nisu dovoljno odrasli. Tako da psihoterapija pomaže osobi da ono što joj je otac predstavljao u životu, ona razvije u sebi, kaže psihoanalitičar Dragutin Vučković.

Poznati poljski sociolog, Zygmunt Bauman ističe da je smrt već nekoliko stoljeća »prestala biti ulaz u drugu fazu bivanja, što je nekada bila, i svedena je na krajnje jasan izlaz, trenutak prestajanja, kraj smisla i planiranja, dok je borba protiv uzroka smrti postala smisao života svakog pojedinca«.

Raskid s tradicijama 

Ova se promjena, upozorava naš sugovornik sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu i predavač jedinstvenog kolegija u nas, »Sociologija umiranja i smrti« na Hrvatskim studijima u Zagrebu, prof. dr. sc. Ivan Markešić, ogađa sa dolaskom vremena moderne, sa snažnijim razvojem znanosti, industrijalizacije, kasnije tehnologije, odnosno sa konačnom prevlasti čovjekova povjerenja u razum. No, kada je tema, ili pitanje smrti u pitanju, tada smo, bez obzira na razvoj znanosti, suočeni sa uvijek jednakom nepoznanicom.

– Smrt je iskustvo koje u ljudskoj povijesti dijele svi ljudi na svijetu. To je skrivena tajna i za pojedinca i za zajednicu. Smrt je, svatko na svoj način, želio odgonetnuti – religije, mitologije, filozofije, svjetonazori, ideologije. Čovjek je najviše svoga znanja o prijašnjim ljudima i civilizacijama našao u grobovima. Međutim, o samoj smrti zapadnoevropski znanstvenici ne mogu kazati da znaju više od šamana na Novoj Gvineji, kaže prof. Markešić, ističući da smrt niti jedna vlast razuma nije uspjela »ukloniti«. 

Možda iz tog razloga, jer čovjek nije došao do konačnog rješenja »pitanja smrti«, većina kultura ima vjeru u besmrtnost duše? No, moderno doba donijelo je i raskid s tradicijama, povjerenje u mogućnost nastavka nekog oblika života nakon smrti, što je intenziviralo psihološke probleme kod čovjeka, u trenutcima kada on doista ima blisko iskustvo smrti.

Zagrobni život 

– Kada pogledate povijest, postoje pogrebni obredi koji su se obavljali još prije 75 000 godina, tako da, paralelno sa stvaranjem ljudske svijesti, nastaje i religija. Uvijek je tu bilo nekakvo objašnjenje naših života unutar veće slike, gdje se je ovo sada koje živimo vidjelo tek kao jedan dio, unutar neke puno veće slike, drugih oblika života. 

NELAGODA U BLIZINI UMIRUĆEG 

Francuski povjesničar, istraživač kulturalne povijesti i svakodnevnog života Philippe Ariés, navodi da je do početka 20. st. prevladavao tradicionalni model smrti. Smrt je bila javni događaj koji je na dvostruk način pokretao zajednicu. U tradicionalnim društvima smrt, odnosno umiranje člana zajednice bio je događaj koji se zbivao unutar zajednice, unutar obitelji, i kojemu su prisustvovali sami članovi. Umirući član ležao je u obiteljskoj kući, nalazio se među članovima svoje obitelji. Ako je bilo vremena i ako je bilo potrebno, najprije je dolazio liječnik, potom svećenik koji bi podijelio sakrament »posljednjeg pomazanja«, a nakon toga bolesnik je ostajao sam sa svojim najbližima, da u njihovom okruženju umre. Oni su svjedočili njegovu umiranju, a bili su svjesni da mu ne mogu pomoći.Njemački sociolog Norbert Elias, u svojoj knjizi The Loneliness of the Dying (1985), zapazio je »osobitu nelagodu koju ljudi osjećaju u prisutnosti osoba na samrti. Često ne znaju što bi rekli«, jer, ističe Elias, »osjećaj nelagode koči riječi«. U takvim situacijama čovjek ne zna što reći umirućem, s kojim je prije toga stalno razgovarao, kaže prof. dr. sc. Ivan Markešić.

Ali što se događa kada mi nemamo takvo uvjerenje? Tada su naši pogledi takvi, da gledamo da je sve ovdje, i da ništa drugo ne postoji i ne vrijedi. Tada je, kada netko jako oboli, odmah za njega i sve oko njega sve gotovo. Ali ako promatramo naše snove, tada vidimo da snovi sasvim drugačije gledaju. Snovi nam pokazuju da smrt nije tako strašna kao što nam se čini. Ljudi koji su na samrti često imaju jako mirne snove, kao da to što će umrijeti nije jako velika stvar. Osoba koja umire zna sanjati da kupuje novo odijelo, ili slično. Kada promatrate snove dulje vrijeme, vidite da su oni jako mudri. Mi ne znamo što je poslije, ali naš mozak, naša psihologija je tako napravljena da je vjerovanje da ovaj život ovdje i sada nije sve, nama potrebno. Kada pogledate religije, u cijelom svijetu kroz cijelu ljudsku povijest, uvijek postoji neko objašnjenje našeg života u nekom širem kontekstu, pojašnjava psihoanalitičar, predsjednik Hrvatskog društva za analitičku psihologiju, Dragutin Vučković. 

– Ukoliko je ovo ovdje sve, onda je smrt dosta teško psihološki probaviti. Ako vam bliska osoba umre, a vi niste u vezi s njom napravili što ste trebali, to je onda kraj. Vi nemate više šanse za nikakav popravak, i tu je, zapravo, jako veliko psihološko opterećenje, koje i dovodi do velikih psiholoških problema, ističe Vučković. 

On napominje da je, unatoč činjenicama da je crkva u Hrvatskoj dosta aktivna i da je tradicija snažna, broj ljudi koji u obzir uzima postojanje ideje mogućnosti zagrobnog života, dosta malen. 

Kolektivno nesvjesno 

Psihoanalitičar Carl Gustav Jung proučavao je drevne kulture kako bi proučio čovjekove veze s onim što je on nazvao »kolektivno nesvjesno«. Pri tome je ustanovio da je moderan čovjek, gledano s psihološkog stajališta, izgubio svoju poveznicu s »kolektivno nesvjesnim«. To je bilo nesvjesno koje je bilo zajedničko svim ljudima, koje sadrži instinkte, emocije, arhetipske slike koje se mogu prepoznati u religijama, etnologiji, umjetnosti… 

– Kada god se čovjek nađe u situacijama za koje nije prilagođen, tada se nešto u nama probudi, nešto što je određeno cijelom evolucijom. Nama recimo umre netko blizak, i mi tada sanjamo neke slike, koje možemo prepoznati u religiji, umjetnosti… Te slike imaju tendenciju da obogate našu svijest, da se mi možemo nositi s tim teškim životnim iskustvom. Kolektivno nesvjesno stvara našu svijest, stvara naš ego i u stalnom je kontaktu s njim, na neki način utječe na njega. Religijski sistemi kao da nam omogućuju da imamo kontakt s tim kolektivnim nesvjesnim, omogućuju nam da se ono može izraziti, i da može utjecati na naš život. S rođenjem racionalizma, zapravo kao da smo tu vezu na neki način prerezali, naše nesvjesno nema mogućnost da se izrazi, pojašnjava psihoanalitičar Vučković. 

On dodaje kako je znanost danas jako korisna, no međutim ona obuhvaća samo jedan dio života. Jednako tako, ističe on, postoje dijelovi života koje znanost ne može objasniti. Za ta područja kolektivno nesvjesno može nešto kazati, i bez ulaska u rasprave o tome da li Bog postoji ili ne. Ljudska psiha je, naglašava Vučković, projicirana tako da ima način da sa tim kolektivnim nesvjesnim uspostavi kontakt, upozorava.

– Ono što je Carl Gustav Jung napravio za nas, on nam je dao određeni pristup, koji je s jedne strane znanstveni, a s druge uzima u obzir i ono što nije potpuno racionalno. Tako da, ako imate snove i ako se vodite njima, onda imate kontakt s kolektivnim nesvjesnim i to je rješenje koje je modernom čovjeku jako dobro. Jer vi i ako nemate religiju, a opet pratite svoje snove, to vam može pomoći u nekoj teškoj situaciji. Ako pogledate u svoje nesvjesno, u svoju imaginaciju, tu možete pronaći odgovore na filozofska pitanja koja muče čovjeka, pojašnjava ovaj psihoanalitičar. On ujedno daje interesantno pojašnjenje pojma »religije«, koji je vrlo blizak i povezan s pojmom i temom smrti i umiranja.

– Religija je ustvari pažljivo uzimanje u obzir da postoji nešto što na nas djeluje, a što nam nije poznato. Religija može biti kodificirana kroz katolicizam, islam, budizam ili nešto treće, ili može biti da jednostavno imate svoje snove, koji vam omogućuju da razvijete određeni religiozni stav. 

Besmrtnost duše 

I profesor Ivan Markešić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, ističe važnost religijskog poimanja života i svijeta, kada je u pitanju smrt. 

– Većina kultura u ljudskoj civilizaciji danas ima vjeru u besmrtnost duše. I sve su kulture i civilizacije to imale. Uzmimo najstarije kulture - Mezopotamiju, židovske kulture, egipatske, grčke, rimske - uvijek imamo odnos određene kulture prema mrtvima. Je li to kao u hinduizmu ili budizmu u vidu reinkarnacije, ponovnog utjelovljivanja duše, je li to kao kod Grka Had, je li to prolazak kroz podzemni svijet, izlazak i uskrsnuće… U grčkoj filozofiji ili kršćanskoj filozofiji imamo momente gdje se govori o predegzistenciji duše, dakle uzima se u obzir činjenica da je duša postojala prije života u tijelu u kojemu je sada. Niti jedna civilizacija nije počivala na nihilizmu. Ono što se u moderno doba javlja jest vid ateizma, vjerovanje da ne postoji ništa nakon smrti.

Profesor Markešić bavi se temama mjesta i tretmana smrti u suvremenom društvu. Ono što napominje kao činjenicu koja je karakteristična za naše vrijeme jest da je smrt danas institucionalizirana. Jednako tako, bolest, umiranje i smrt postali su važni preduvjeti za bogaćenje pojedinaca… 

– Danas je jako rijetko da netko star umire u obitelji. Odlazi se u bolnicu da bi se umrlo. Bolesnike se šalje u bolnice, tamo ih se smješta kao suvišni »biološki otpad«. Rodbina niti zna niti - u mnogim slučajevima - želi znati, kako su, kako žive, imaju li bolove te kakva im utjeha treba… Tu se događaju teške ljudske drame; imate ljude koji su se u životu žrtvovali za svoju djecu, a sada su ostali sami na nekome bolničkom odjelu prikopčani na aparate. Sve je prepušteno medicinskome osoblju koje to rutinski radi kao ispunjenje radne dužnosti…

Naš sugovornik humaniji način umiranja vidi u mogućnosti osnivanja hospicija. U Hrvatskoj su zakoni za osnivanje hospicija doneseni, no s njihovim osnivanjem još se nije krenulo u svim mjestima.

– Imate terminalne bolesnike, koji će umrijeti za mjesec, dva, kojima nije mjesto u bolnici. Kada bi takav čovjek bio smješten u hospicij, on bi tamo mogao imati, recimo studente volontere, koji bi ih obilazili, on bi mogao pričati što je bio, profesor, novinar, ili nešto drugo...mogao bi ispričati svoju životnu priču, i tako postati važan. Pritom, ne biti usamljen. Jer čovjek kada se nađe u bolnici i prije fizičke, doživljava socijalnu smrt. Zato je hospicij važan za one koji su bolesni. I tu se uključuju volonteri da bi razgovarali s ljudima, pokazali da ih netko prihvaća kao osobe. Hrvatskoj su potrebni hospiciji, gdje ljudi neće biti društveni ili obiteljski višak. 

Jednako je tako važno i poticanje i razvoj palijativne skrbi, ističe prof. Markešić, koja brine o tome kako ublažiti bol, fizičku, ali i onu duševnu.

– Svojim studentima kažem: »Lijepo je otići na grobove i zapaliti svijeće, kao što ćete to činiti ovih dana, ali je puno važnije posjetiti i obići svoje stare i bolesne članove obitelji i prijatelje dok su još tu, dok su živi, odnijeti im cvjetić ili čokoladu za rođendan ili imendan kako bi vidjeli da nisu odbačeni i otpisani, već voljeni, jer njima nakon smrti ništa neće značiti ni vaše cvijeće ni masivne mramorne grobnice. «

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka