Jovanovićev srednjoškolski blitzkrieg je korak u smjeru kojeg ste priželjkivali. Korak prema stvaranju sustava u kojem će se točno znati da se porez mora platiti, da bogati trebaju platiti više, a da oni koji pokušavaju izigrati pravila na kraju moraju – nastradati
Štoviše, Hrvatska bi mogla postati normalnom unatoč sudskim odlukama (i svemu oko njih) koje su je potresale sredinom studenog 2012. godine.
Kriminalizacija Tuđmana
Od svih presuda, jasno, najburnije je dočekana ona oslobađajuća, koja je od Gotovine i Markača napravila slobodne ljude, a s Hrvatske, tako je barem doživjelo usijano mnoštvo i vrh društva, skinula stigmu nastanka na zločinu. Stvar je, međutim, u tome da Haag nikad nije kriminalizirao Hrvatsku. Ni Domovinski rat. Ni »Oluju«. Čak je u presudi prvostupanjskog sudskog vijeća, koja je spektakularno srušena prošlog petka, bilo jasno da se ne dovodi u pitanje pravo Hrvatske na oslobađanje okupiranog teritorija.
Nije dakle, 16. studenog od nečeg oslobođena Hrvatska: oslobođeni su Gotovina i Markač za koje je sud utvrdio da nisu krivi za zločine počinjene za vrijeme i nakon »Oluje«. I dobro da je tako, nema ničeg nepravednijeg od toga da za zločin kaznu služi onaj koji za njega nije odgovoran.
Iako je, dakle, nacionalna katarza razumljiva, iako su se generali (pogotovo Gotovina) vratili iz opjevanog uzništva, zločin ostaje zločin. A zločina prema Srbima 1995. godine je bilo. Peter Galbraith, tadašnji američki veleposlanik čak se usudio ovih dana prognozirati kako bi Haag zbog njih osudio Franju Tuđmana, da je prvi hrvatski predsjednik poživio još koju godinu. A Galbraith nije, barem dosad, bio smještan u okvire svjetske velikosrpske zavjere (gdje je, do neki dan, počasno mjesto imao upravo Haški sud).
Današnjoj Hrvatskoj je oslobođenje generala donijelo dodatnu, veliku odgovornost. Zločnice iz 1995. godine treba konačno kazniti. Sad mnogo više nego ikad prije.
Linč voljenog Ive
A već je kažnjen, i to uz pljesak javnosti, bivši premijer Ivo Sanader. Deset nepravomoćnih godina za Hypo i prodaju Ine puku se čak ne čini ni kao dovoljno oštra kazna. No, Sanadera čeka još nekoliko slučajeva i pitanje je koja će biti konačna brojka. Mnogo je, međutim, veće pitanje što čeka presudu suca Turudića na Vrhovnom sudu. Ne ulazeći previše u detalje, nemoguće se oteti dojmu da je sudac, u slučaju koji je ex premijeru donio duplo veću kaznu, jednostavno odlučio vjerovati krunskom svjedoku Ježiću. Dokazi su se uglavno tretirali kao misaona imenica. No, o tome neka se brine drugostupanjski sud. Za ovu priču neusporedivo je važnije da se sudac upustio u procjenjivanje političkih odluka. Je li prodaja Ine Mol-u bila loša? Možda, ali prodali su je građani, ne Sanader. Je li novi dionički ugovor bio loš za Hrvatsku? Možda, ali Mol je imao više dionica, a odluku su donijeli i Vlada i Sabor, dok HDZ nije imao ništa protiv. Na sudu je okrivljen samo doktor Ivo.
A ako ćemo već o štetnim odlukama: je li prodaja dionica HT-a građanima ispod cijene jedna od takvih? Je li gradnja autoceste do Splita, koja proizvodi dugove, možda utuživa? Je li utuživ ulazak Hrvatske u NATO?
Naposlijetku, oko Čačićevog odlaska na »službeni put« posve je jasno nekoliko stvari. Iako je mnogima išao na živce, Vladi će nedostajati, dok će oni koji mrze bahatog kauboja škrgutati zubima na njegovu prilično očito namjeru povratka u politiku. Posebno je problematična činjenica da je presudu dobio doslovno na povratku iz Katara, gdje je naftaše uvjeravao da Hrvatska više nije kao prije i da je vlast sad stabilna, za najmanje tri, a vjerojatno i sedam godina. Dečki su se zagrijali, a Čačić je sa šampanjca u avionu direktno prešao na spremanje stvari za ćeliju. Kapital je, valja napomenuti, plašljiva životinja…
Ipak se kreće
Oni koji imaju više – plaćat će više. Vlasnici stanova u kojima žive i vikendica plaćat će otprilike jednako novi porez kao što su dosad plaćali komunalnu naknadu (koja se ukida). No, one koji imaju tri ili više stanova, više će se i »oderati«. I tako, osim društvene solidarnosti, natjerati i banke i firme koje umjetno drže napuhane cijene stambenih kvadrata na njihovu (ras)prodaju. Za SDP je priča o porezu na nekretnine možda politički i najbolja: jer se oporba u svojim kritikama pokazala krajnje nedoraslom bilo čemu osim prozirnim demagoškim zamjerakama.
Laburisti, primjerice, ako je vjerovati Lesarovoj kritici kako »Vlada bogatim smatra onog tko je štedio i izgradio kuću« misle da ljudi s tri ili više nekretnina nisu bogati. Laburisti su, valja podsjetiti, stranka ljevice. Čak se smatraju lijevijim od SDP-a. Štoviše, čim priča skrene na rezanje dodataka na plaće u javnim službama, prvi će kriknuti da teret krize trebaju snositi banke. Osim kad se radi o nekretninama, očito…
HDZ-u, pak, nije lako. Govoreći o gospodarstvu, njima bi nekako možda bilo najbolje da još neko vrijeme ipak – šute. Ali, nije to lako. Evo, Ivan Šuker je derao po porezu na nekretnine, tvrdeći kako priprema takvog poreza treba trajati najmanje tri-četiri godine. A Šuker zna. Bio je ministar financija osam godina. I nije pripremio ništa.
Društveno najljekovitija od svega ipak je akcija ministra Jovanovića: na osnovu rezultata inspekcije maknuo je 14 ravnatelja koji su muljali s upisima. Znate onu situaciju kad se na kavi žalite kako je za sve u Hrvatskoj danas potrebna veza ili mito? E, Jovanovićev srednjoškolski blitzkrieg je korak u smjeru kojeg ste priželjkivali.
(
