Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 4n
Sutra: 3° 3° 4n
12. prosinca 2019.
Susreti koje je teško izbjeći

Sklizak teren: Hrvatski europarlamentarci otkrivaju jesu li bili izloženi lobiranju i koje vrste

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 21. listopad 2015. u 7:05 2015-10-21T07:05:22+02:00

Za razliku od Hrvatske, u europskim je institucijama lobiranje dosta dobro regulirano pa se, barem u načelu, zna tko, za što i za koga lobira. Osim toga, lobiranje u Europskom parlamentu ima puno više smisla nego što bi imalo, primjerice, u Hrvatskom saboru

Biljana Borzan nemalo se jednog dana iznenadila kad je pred svojim uredom u Europskom parlamentu pronašla poklon-paket s duhanskim proizvodima. Budući da ne puši, nije joj, u prvi mah, bilo jasno tko bi joj i zašto ostavio takav paket. Kasnije, kad je doznala da je i drugim zastupnicima takav poklon stigao u ured, zaključila je da to ima neke veze s usvajanjem nove »duhanske« direktive u Europskom parlamentu.

– Bio je to simboličan poklon, ne velike vrijednosti, koji me nije nimalo »ganuo« niti je utjecao na mene ili moje kolege, prepričala nam je Biljana Borzan ovu epizodu.

Prema izvješćima europskih medija, oko spomenute direktive o duhanskim proizvodima u Europskom parlamentu žestoko se lobiralo, možda kao nikad dotad. Duhanska industrija na razne je načine nastojala doći do zastupnika, kaže hrvatski eurozastupnik Tonino Picula, ističući da je svaki parlamentarac bio prepušten svojoj savjesti. Njemu se, tvrdi Picula, u to vrijeme e-mailom obratila jedna gospođa, predstavivši se da je iz nevladinog sektora, za koju je, nakon što se raspitao, shvatio da »ima korijene u duhanskoj industriji«. »Kad sam od nje tražio neke dodatne informacije, više mi se nikad nije javila«, kaže Picula.

Tko, što, za koga?

Iako je lobiranje u Hrvatskoj godinama imalo negativnu konotaciju, riječ je o legalnom i legitimnom zastupanju interesa: udruge, tvrtke, profesije, gospodarski sektori i mnogi drugi nastoje prezentirati svoju djelatnost, objasniti svoju poziciju, izboriti se za povoljnija rješenja. Za razliku od Hrvatske, u europskim je institucijama lobiranje dosta dobro regulirano pa se, barem u načelu, zna tko, za što i za koga lobira. Osim toga, lobiranje u Europskom parlamentu ima puno više smisla nego što bi imalo, primjerice, u Hrvatskom saboru: dok Sabor manje-više potvrđuje zakone koje je predložila Vlada, u Strasbourgu i Bruxellesu prijedlozi Europske komisije redovito dožive značajne izmjene, pogotovo kroz rad parlamentarnih odbora.
Upravo rad u odborima za zaštitu okoliša i za promet bio je, vjerojatno, razlog zbog kojeg su Dubravki Šuici pristupili lobisti iz automobilske industrije. Otkrila nam je to ona sama, pojasnivši da se tada u parlamentu upravo raspravljalo o smanjenju buke u prometu, a ta je odluka utjecala na autoindustriju. Dubravka Šuica, naravno, nije jedina. I drugi hrvatski eurozastupnici imaju slična iskustva. U svom relativno kratkom mandatu susretali su se s lobistima iz područja biznisa, a još češće s raznim profesionalnim udruženjima i nevladinim organizacijama, koje također lobiraju – zagovaraju određene interese.

Ivan Jakovčić veli da mu »često pristupaju razni lobisti« jer ima »nekoliko zahtjevih dosjea« kojima se bavi u parlamentu. Dosad se, primjerice, zbog izvještaja o organskoj poljoprivredi sastajao s raznim udruženjima proizvođača, dok su mu, kad se raspravljalo o Jadransko-jonskoj strategiji, pristupile osobe koje su lobirale za razne infrastrukturne projekte u ime javnog, odnosno energetske projekte u ime privatnog sektora.

Zbog prijedloga o kružnoj ekonomiji, sastanak s Davorom Škrlecom tražili su proizvođači ambalaže za sokove, dok su ga, kad se raspravljalo o uvođenju propisa za civilne dronove, piloti i kontrolori leta izvijestili o svojim »bliskim susretima« s dronovima u zračnim lukama. Takva stručna mišljenja dobro dođu kad se donosi novi europski propis, ističe Škrlec, pa je takva komunikacija u EU uobičajena.

Sastanci u hodu

Marijana Petir najčešće se susreće s predstavnicima poljoprivrednih udruga, ali i udruga iz područja ljudskih prava.

– Ako sastanak traži netko tko zastupa nešto što je suprotno mojim programskim ciljevima i vrijednostima, onda na takav susret ne pristajem. Primjerice, ako se netko zalaže za korištenje krzna ili upotrebu GMO-a, jasno je da nemamo o čemu razgovarati, pojašnjava Petir, dodajući da je smisao sastanaka s raznim udrugama i organizacijama da vas upozore na propuste, eventualne »rupe« u propisima, da vam daju širu sliku o nekoj temi.

Susrete s lobistima, bez obzira kojoj branši pripadaju, u Europskom parlamentu, čini se, vrlo je teško izbjeći. Dubravka Šuica podsjeća da je Bruxelles, nakon Washingtona, grad s najvećim brojem lobista na svijetu. Prema procjenama Corporate Europe Observatory, udruge koja se zalaže za transparentnost lobiranja, u Bruxellesu djeluje od 15 do 30 tisuća lobista.

»Nemoguće se prošetati Parlamentom, a da ne naiđete na lobista koji traži eto baš vas. S nekima od njih imala sam 'sastanke u hodu', dakle između dva sastanka i dvije dvorane znali su mi iznositi svoje argumente zašto podržati ili ne podržati određeni dokument koji Parlament planira usvojiti. U pravilu izvrsno izgovaraju vaše ime i impresioniraju razinom znanja o vašem radu, a često me iznenade jer raspolažu s puno više informacija nego što bi se to moglo očekivati«, kaže Dubravka Šuica koja ipak dosad nije imala neugodnih iskustava. Neugodnih situacija, kako tvrde, nisu imali ni drugi hrvatski eurozastupnici koje smo kontaktirali – nitko ih, primjerice, nije pokušao »omekšati« kakvim skupim poklonom.

Uostalom, ako žele nešto postići, lobistima više vrijedi sjesti sa zastupnicima i razgovarati, napominje Biljana Borzan. No, i to može biti sklizak teren, ocjenjuje zastupnica, jer se uvijek može dogoditi da se kakva kava ili ručak pogrešno protumače.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.