U vrijeme kad je monografija objavljena Željezara je zapošljavala šest tisuća ljudi, šest puta više nego danas, a Grad Sisak spremao se proživjeti svoje dane lavova. Teško da je Norbert Veber, zbog kojeg su Sisak nekoć zvali Veberlandom, mogao pretpostaviti da će generaciji koja je gradila željezaru i uz nju grad samo monografija ostati podsjetnik na teškoće i uspjehe, pobjede i ostvarenja. Od onog što su svojim rukama izgradili ostat će tek materijal za novu monografiju; monografiju raskošnog propadanja čije tragove je na ulicama Siska nemoguće zaobići.
Nije u pitanju ništa što se ne može vidjeti i na ulicama drugih hrvatskih gradova koji su u tranziciji ostali bez svojih industrijskih pogona i radnih mjesta, ali Sisak je ipak reprezentativan slučaj. Grad i njegovi ljudi danas traže način da reaktiviraju svoje potencijale, ali ne čini se da će kronika propadanja skoro dobiti svoje zadnje poglavlje.
U jednoj od glavnih sisačkih ulica, koja nosi ime braće Radić, na potezu dugom pedesetak metara stacionirano je pet punktova za otkup lomljenog zlata. Na ovim lokacijama unovčene će biti uspomene s nekih davnih kumstava, vjenčanja, dana žena i drugih prigoda u kojima su bliski ljudi jedni druge kitili zlatom. Jedan čovjek, dvije stolice, stol i na njemu precizna vaga za mjerenje sirotinje iz koje se valja izvući po svaku cijenu. S novcem koji se tamo dobije za zlatne ostatke bolje prošlosti slobodna vam volja zaputiti se niz ulicu Ivana Kukuljevića Sakcinskog, do gradske tržnice, koja nije ništa jeftinija nego riječka ili zagrebačka.
Bolja prošlost
S lijeve strane ostaje hotel Panonija, još jedan podsjetnik na nekadašnju moć Kombinata. Danas je renoviran, Grad ga je od svoje »majke muzare« – tako su u Sisku nazivali svoju željezaru – preuzeo na ime neplaćenih komunalnih doprinosa. Preko puta gledamo izlog agencije za nekretnine: stambeni kvadrat već od 800 eura.
Jedne po svemu prosječne srijede na tržnici ćete zateći podjednak broj kupaca i trgovaca, a to nipošto nije dobar znak.
– Nema ništa, gospodine, Sisak je mrtav grad, dočekali su nas rezignirano trgovci na štandovima. »I ono malo novca što ga u gradu ima ostaje u trgovačkim centrima.« Od početka rata naovamo Sisak je kontinuirano zatvarao proizvodna radna mjesta. Na svakih stotinu zatvorenih, došlo je po jedno otvoreno, uglavnom u trgovačkim centrima pozicioniranim na ulazu u grad. Obi, Kaufland, Getro, Müller… Gotovo sva gradska zarada završava u blagajnama stranih i domaćih trgovačkih lanaca; novac nepovratno teče »nizvodno«, nikom ne pada na pamet da ga reinvestira ili nedajbože nešto potroši na lokalnu zajednicu. Nekoć je taj novac ostajao u gradu; trošili su ga u sisačkoj robnoj kući Gradski magazin i jakom trgovačkom poduzeću Brezovica, ali ove trgovačke kuće odavno su zatvorile vrata i prepustile tržište suvremenim carstvima robe široke potrošnje. Ni tamo, međutim, Siščani ne mogu pobjeći od bolje prošlosti. S vrata trgovačkih centara pogled im pada na dvije velike dizalice i skladište uz rijeku, na ono što se nekoć zvalo gradskom lukom, a danas je tek jedna od bilješki za monografiju o propadanju. Riječna flota je srezana i odvezena u staro željezo, a ista sudbina zadesila je i treću lučku dizalicu. U lučkom skladištu nema ništa; pročelje zgrade služi kao mjesto za postavljanje reklamnih panoa. Na aktualnom piše: »Jeftino!«. Dunavski Loyd i Hidroput zapošljavali su dvije tisuće ljudi. Danas – ništa, jedva dvadesetak zaposlenih.
Na rubu propasti
Kod kolege Danijela Prerada koji se bavi lokalnim prilikama raspitujemo se za razmjere katastrofe. U odnosu na 2005. godinu Grad je ostao bez jedne trećine proračuna, a prave nevolje tek predstoje. Gradski budžet je trenutno na oko 190 milijuna kuna, a u idućoj godini bi mogao ostati bez prihoda od željezare. Po svemu sudeći gradsku blagajnu neće puniti niti Herbos, koji je u zlatna vremena zapošljavao oko 800 ljudi, a danas je na rubu propasti. Razgovaramo o lokalnoj politici; kolega iznosi sve one političke vulgarnosti kakvima svjedočimo diljem zemlje. U ovoj priči nećemo im dati mjesta. Dovoljno je teška i bez drugorazrednih političara koji zapošljavaju supruge, ljubavnice, rodbinu, zaslužne stranačke kadrove.
Iz centra grada, gdje je na ulicama teško vidjeti nasmijano lice, odlazimo do predgrađa. Caprag je izgradila Željezara za svoje radnike. Norbert Veber planove je predstavio u onoj monografiji što je ostavljena kao podsjetnik na teškoće i uspjehe, pobjede i ostvarenja. Uspjeha, pobjeda i ostvarenja u Capragu više nema. Ostale su samo teškoće i porazi koji se nižu jedan za drugim. Na ulicama ovog predgrađa srest ćemo uglavnom starije ljude. Odreda su to željezarci, planski naseljeni u blizinu »majke muzare«. Na njihovim plećima počiva uspjeh Siska; oni su jednoj varoši na pola puta selo-grad konačno udarili urbani pečat, doprinosima i dobrovoljnim radom gradili bolje sutra koje nije stiglo. Danas lutaju Capragom kao duhovi nostalgije, odreda umirovljeni, u gorem slučaju nezaposleni u najosjetljivijem dobu, onom koje poslodavci ne vole. Njihovi porazi ostavili su vidljive tragove. Možete ih napipati u hrđi koja se uhvatila na ogradama željezare i rafinerije. Pogledi su im prazni kao stanična postaja uz kapiju dva velika pogona što su nekad značila život. I tu postaju pojela je hrđa. I autobus što rijetko svraća vidio je bolje dane. Uz prilaznu cestu kao nijemi svjedoci davno prošlog vremena sigurnosti stoje skulpture što su ih najveći jugoslavenski umjetnici radili na likovnim kolonijama u organizaciji željezare. Ta cesta i spomenici, zapušteni pogoni, prazan kolodvor i ruševine visoke peći lijevo od željezarske kapije, sve su to neispisani reci monografije propadanja. Cijelo poglavlje mogao bi ispisati samo obližnji bazen olimpijskih dimenzija, danas privatizirana ruina, koji su radnici željezare izgradili dobrovoljnim radom.
Optimizam prošlosti
Vrijeme raspadanja i tamo je nedirnutima ostavilo samo uspomene. Sisačko predgrađe Caprag naslonjeno je na svijet koji se srušio. Tako se učinilo potpisanom namjerniku, iako – to nipošto ne mora biti točno. Drugu stranu priče ispričat će doktor Tahir Sofilić, znanstveni savjetnik željezare i upravitelj zaštite okoliša, prijatan i pametan čovjek. U okolnostima koje se ni uz najbolju volju ne mogu ocijeniti sretnim, on ipak nalazi mjesta za optimizam.
– Sisak nije, kako bi u Bosni rekli, repa bez korijena. Prva industrijska proizvodnja počinje negdje 1855. godine. Tu je napravljena prva pivovara. Uz pivovaru su išle ciglane, a potom je počela eksploatacija moslavačkih šuma, pa su se počeli graditi drveni građevinski elementi koji su se transportirali od Siska do Karlovca Kupom, pa kolima od Karlovca – preko Senja – do Rijeke. Počinje s radom prva tvornica kože, pa prehrambena industrija, proizvodnja likera i konjaka. Osniva se i tvornica staklenih boca i šupljeg stakla, pa nakon toga tvornica tuljaca i šešira, prva na ovim prostorima. Ona snabdjeva Bliski istok i najveće robne kuće u New Yorku…, priča Sofilić, gradeći na industrijskoj povijesti današnji optimizam. Pričao nam je doktor o kazališnoj skupini Daska, radinosti sisačkih ljudi, o osnutku anglo-jugoslavenskog društva za proizvodnju petroleja iz kojeg će nastati rafinerija. Sve je teklo kao po loju dok smo pričali o prošlosti, ali kad je na dnevni red stiglo današnje vrijeme doktorov optimizam se iz rečenice u rečenicu topio, a da sam toga vjerojatno nije niti bio svjestan. Kao pametan čovjek, nudio je sliku temelja na kojem grad ponovo može ustati na noge, ali svakodnevica Siska se ni uz najbolju volju ne može prikazati blistavom.
– Mi smo imali kino, školsku dvoranu, bazen, zabavu. Mladi ljudi – polazim od sebe koji sam išao na odbojku, gimnastiku, plivanje – imali su se čime baviti. Danas mladi ljudi žive loše. Osim kafića gotovo da i nemaju mjesta gdje se mogu nalaziti i to je najveća tragedija. Postoje neke klice, kao što je Muzej Grada Siska, jedan jazz festival, ljudi koji pokušavaju nešto napraviti, ali to ne može uroditi plodom ako je na stvari interes zanemarivo male skupine entuzijasta, koji nisu dio nikakve šire strategije grada, primijetio je.
Potpuna devastacija
S Tahirom Sofilićem rastali smo se bogatiji za lijepo poznanstvo, oprezniji i podozriviji prema vlastitom dojmu i namjeri da pišemo o gradu koji krupno korača unatrag. Valja nam, pomislili smo, svakako obratiti pažnju na one klice koje nude ljepšu i vedriju sliku, ali ovaj osjećaj nije dugo potrajao. Izgubili smo ga na ulazu u staru Upravnu zgradu sisačke željezare, kojeg je ministarstvo kulture upisalo kao zaštićeni spomenik industrijske baštine. Kako su ga upisali, tako ga mogu i izbrisati, jer nakon što je zgrada uz prisustvo činovnika ministarstva iseljena, uslijedila je potpuna devastacija. Vrata su odvaljena, sve je unutra razbijeno, instalacije su iščupane. Drveno stubište je razvaljeno, samo još mramorom obloženi stupovi i crteži na staklu na prvom katu govore da je ovdje nekoć ležalo srce moćnog kombinata. U jednoj od ovih kancelarija sjedio je moćni direktor Veber, davao naloge, primao stranke i budno nadgledao željezaru koja izrasta u jedan od najmoćnijih socijalističkih kolektiva.
Među razvalinama smo našli stare ispise plaća i tri stotine stranica debelu knjigu Hrvatskog fonda za privatizaciju: »Procjena sadašnje vrijednosti opreme valjaonice Sisak«. U razvalini tog zaštićenog spomenika izgubilo se ono vrijedno zrno optimizma što ga je u novinarsku bilježnicu posijao Tahir Sofilić, pametan čovjek koji je prekrižio prošlost i pogled upro u budućnost, tražeći klicu novog sisačkog svjetla. Ostavili smo iza sebe sisačke pogone i vratili se u centar, požurili na dogovoren sastanak s Milenkom Kovačićem Flekom. Gradski dečko, berba 1967., i njegov prijatelj – nezaposleni arhitekt – dočekali su nas na šetnici uz Kupu, u kafiću Riva, koji se trese i podrhtava u ritmu velike bušilice koja uz rijeku usađuje pilone na kojima će stajati buduće riječno pristanište. Jedan je to od rijetkih projekata na kojem se nešto radi. Gradilište nove dvorane stoji već duže od godinu dana i sve su prilike da će stajati još dugo. Preostalo otpada na Crkvu. Ona je trenutačno najveći graditelj u Sisku. Graditelji s Kaptola obnavljaju Veliki Kaptol, prelijepu zgradu koju je gradonačelnik darovao Crkvi s nejasnom računicom. Ta ista Crkva zgradu je svojevremeno prodala sisačkim trgovcima, koji su u njoj izgradili hotel, a s vremenom je uz Veliki Tabor otvoreno i Kino Partizan. Danas je to oronula starica naslonjena na Veliki Kaptol, u kojem će se uskoro smjestiti biskup.
Rascvjetana mladost
Sa Flekom standardna kava s mlijekom i monografija o željezari, »majci muzari« koja naočigled vene i sahne, a potom i šetnja uz Kupu. Fleka priča o Sisku kojeg više nema, o gradu u koji se nije izlazilo kad radnici željezare dobiju plaću, jer gužva je bila takva da bi se čovjek brzo zamorio i poželio da svi nestanu. Jedna mudra izreka kaže: Čovječe, pazi što želiš, mogle bi ti se želje ispuniti. Fleka je dočekao da mu se ispuni ona želja što ga je obuzimala dok su se željezarci u ulici braće Radić sudarali jedni s drugima u pohodu na trgovine.
– Nitko više ne izlazi u grad. Ljeti je nešto življe, klinci sjede uz Kupu i cugaju, ali društveni život naočigled zamire, kaže Fleka dok šetamo kroz prošlost; kroz njegovu mladost punu rascvjetanih restoranskih bašti, zdravih kestena i sretnijih ljudi.
– Vidiš, sve se raspada. I ovi kesteni danas su bolesni. Evo ovdje je bilo drvo. I ovdje. I ovdje. Vidiš, ovdje je ostao panj. Šta će biti s ovim parkom? Vidiš da je drveće bolesno. Naiđe pila; ruši, reži…, govori Fleka držeći u rukama onu monografiju o željezari kao kakvu neprocjenjivu dragocjenost. A odavde, kaže pod plavom, limenom strehom napuštene autobusne stanice, odavde su radnici željezare svakog jutra išli na posao. Odavde sam išao u školu. Siska iz Flekine mladosti više nema. Obrađena, poljoprivrednim kulturama zasijana zemlja s oboda grada zadire u unutrašnjost; grad kao da se vraća svom ruralnom korijenu. Sugovornik nam na rastanku pruža monografiju koju je držao kao da će je svakog trena odnijeti u jednu od onih radnji za otkup zlata: »Uzmite, ja imam još jednu kod kuće. U muzeju ih daju za pet kuna po komadu.«
