Repovi prošlosti

Šeks priznao dvostruki mirovinski staž Boži Vukušiću, svjedoku protiv Perkovića

Dražen Ciglenečki

Vukušić se na negativno rješenje Administrativne komisije žalio vladinoj Drugostupanjskoj komisiji, kojoj je kao potpredsjednik Vlade na čelu bio Vladimir Šeks. I on je usvojio Vukušićevu žalbu



ZAGREB » U Večernjem listu upravo je završio feljton o Vladimiru Šeksu, a u svibnju izlaze njegovi memoari. Ali, politička karijera HDZ-ovog veterana toliko je bogata događajima da puno njih nije pronašlo svoje mjesto u toj feljtoniziranoj biografiji, a gotovo sigurno ih on neće staviti ni u svoje memoare.


Jedan od takvih je, primjerice, činjenica da je Boži Vukušiću, važnom svjedoku na suđenju protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, baš Šeks osigurao mirovinski staž za godine što ih je on u njemačkom zatvoru proveo osamdesetih. Vukušić je zbog sudjelovanja u ubojstvu Jusufa Tatara, građevinskog radnika iz Jugoslavije i sitnog doušnika policije u Karlsruheu, osuđen na doživotni zatvor, od čega je odslužio sedam godina i sedam mjeseci i nakon toga pušten, pa se vratio u Hrvatsku.



Vukušića je tijekom svjedočenja na minhenskom procesu Perkoviću i Mustaču obrana pitala o mirovini političkog zatvorenika koju prima od hrvatske države, a on je odgovorio da je dobio samo jednokratnu novčanu pomoć. Iz toga se može zaključiti da Vukušić još nije u mirovini, rođen je 1962. godine. A što se jednokratne novčane pomoći tiče, Zakon je uredio da osobe sa statusom bivšeg političkog zatvorenika imaju pravo na naknadu u visini 54 kune za svaki dan proveden u zatvoru ili pritvoru. Ako je Vukušić na to mislio, govoreći o novčanoj pomoći, onda je za sedam godina, sedam mjeseci i 17 dana u njemačkim zatvorima dobio nešto više od 150 tisuća kuna.





   U travnju 1994. Vukušić je Administrativnoj komisiji hrvatske Vlade, koju je vodio ministar rada i socijalne skrbi Ivan Parać, podnio zahtjev za priznanje mirovinskog staža, jer je, kako je napisao, »osuđen u političkom procesu«. Vukušić se pozvao na odredbe Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika i zatražio da mu se temeljem njih za razdoblje između 10. kolovoza 1983., kad je lišen slobode, do 27. ožujka 1991., kad je otpušten iz zatvora u Stammheimu, prizna mirovinski staž u dvostrukom trajanju, a vrijeme nezaposlenosti nakon izlaska na slobodu, do 16. kolovoza 1991., u jednostrukom trajanju. No, Parać je odbio Vukušićev zahtjev uz obrazloženje da ne ispunjava zakonske uvjete, jer »kazneno djelo ubojstva ne može se načelno smatrati borbom za samostalnu hrvatsku državu«. Zakon političkog zatvorenika definira kao hrvatskog državljana koji je u razdoblju između 1. prosinca 1918. i 8. listopada 1991. bio u zatvoru »radi svojih političkih uvjerenja ili političkog otpora i borbe za samostalnu hrvatsku državu«.


   Vukušić se na negativno rješenje Administrativne komisije žalio vladinoj Drugostupanjskoj komisiji, kojoj je kao potpredsjednik Vlade na čelu bio Šeks. I on je usvojio Vukušićevu žalbu. U rješenju koje je potpisao Šeks navodi se da je Administrativna komisija pogrešno tumačila Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika i da je Vukušić »osuđen za kazneno djelo izvršeno iz isključivo političkih pobuda, u borbi za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu«. Šeks se, dakle, složio s Vukušićem da je ubojstvo Tatara bilo oblik borbe za Hrvatsku.


   Podsjetimo, Vukušić je, navodi se u njegovoj presudi, nagovorio Damira Šišnjaka, s kojim se upoznao u domu za azilante, da, kao osvetu za likvidaciju Stjepana Đurekovića, ubije »izvjesnog Husu kojeg je u više navrata posjetio jugoslavenski konzul i koji je agent jugoslavenske tajne službe«. Pokrajinski sud u Karlsruheu nije ustanovio nikakve Tatarove veze s Udbom, nego samo da je on bio doušnik njemačke policije u slučajevima krađa i drugih kaznenih djela kojih su počinitelji bili ljudi iz Jugoslavije. Također je na osnovu iskaza nekoliko svjedoka, kao i Šišnjakovog saslušanja na policiji, utvrđeno da je Vukušić ubojici pribavio pištolj i u jednoj gostionici mu pokazao Tatara, nakon čega mu je Šišnjak u WC-u, dok je obavljao malu nuždu, hladnokrvno pucao u glavu.