Pravnica i aktivistica Centra za mirovne studije

Sandra Benčić: Udruga U ime obitelji kaznenim progonom želi ustrašiti i ušutkati neistomišljenike

Srđan Brajčić

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

U ime obitelji  kontinuirano prate organizacije za zaštitu ljudskih prava, posebno one koje se bave zaštitom LGBT osoba, analiziraju što govore i kad im se to ne sviđa podnose prijave ili prijete prijavama



Sandra Benčić, pravnica i aktivistica Centra za mirovne studije, očito postaje sve bolniji trn u oku udruge U ime obitelji. Tu odioznost ovih dana najbolje ilustrira podnošenje kaznene prijave protiv Sandre Benčić; obiteljaši Željke Markić optužuju je zbog – »javnog poticanja na nasilje i mržnju«.


Je li se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u međuvremenu očitovalo po kaznenoj prijavi koju je protiv vas podnijela ta udruga?


– DORH još uvijek nije ništa poduzeo, a nažalost ja nisam u mogućnosti niti vidjeti kaznenu prijavu sve dok se ne podigne optužnica, odnosno dok me DORH eventualno ne pozove na ispitivanje. Ipak u svemu tome dogodila se i lijepa stvar, a to je da su se isti dan kada je U ime obitelji objavila da je podigla kaznenu prijavu protiv mene javile dvije odvjetnice i odvjetnik nudeći mi pro bono zastupanje u postupku ako do njega dođe.




Vjerujete li da bi DORH ipak mogao pokrenuti postupak?


– U navodima iz kaznene prijave koji su preneseni u javnosti od strane U ime obitelji nema elemenata niti jednog kaznenog djela. Jedna kolegica je dobro primijetila da cijeli tekst zvuči kao »ona nam se jako ne sviđa, dajte je zatvorite«. Mada su i stvari koje navode netočne, čak i da su točne, ne bi predstavljale niti jedno kazneno djelo niti bilo koji prekršaj. Tako da  vjerujem da će DORH odbaciti kaznenu prijavu upravo zato što nema elemenata kaznenog djela, odnosno indicija da je počinjeno. Vjerujem da će isto biti i s prijavom koju su podnijeli Pučkoj pravobraniteljici za diskriminaciju. Međutim, tu treba obratiti pažnju na nešto drugo – nisam jedina protiv koje je Udruga podnijela kaznene ili prekršajne prijave, ili pak prijave zbog diskriminacije. Oni kontinuirano prate organizacije za zaštitu ljudskih prava, posebno one koje se bave zaštitom LGBT osoba, analiziraju što govore i kad im se to ne sviđa podnose prijave ili prijete prijavama.



Također, puno se zadnje vrijeme govori o povratku mračnih devedesetih u hrvatski javni prostor, čemu ipak ponajviše pridonosi proces nametanja političkog diskursa povijesnog revizionizma i hajke na protuhrvatske elemente u izvedbi HDZ-ovog vođe Tomislava Karamarka. Nije li ova zemlja konačno više sita od takvog neodgovornog politikantstva?– Gospodin Karamarko je ocijenio da će mandat dobiti na takvoj radikaliziranoj retorici. Ističem »ocijenio« jer ne mislim da je on osobno vrlo radikalan. Kroz svoju karijeru pokazao je cijeli dijapazon ideja, od liberalnih do radikalno desnih, poput pjesme The Beat Fleeta Spin doktor. Isto tako niti Ruža Tomašić nema ništa posebno protiv Srba. I ona i on znaju da je to najlakši način zadobivanja glasova od onog dijela građana koje programi stranaka ne zanimaju, nego zbog svoje loše društvene pozicije, nezaposlenosti, siromaštva, obespravljenosti, traže dežurnog krivca. I onda im ga takvi političari ponude u vidu gayeva, Srba, Roma, migranata… Upravo takvo »izborno poigravanje« s generiranjem dubokih društvenih sukoba i stvaranjem etničke napetosti pokazuje njihov prijezir prema vlastitim biračima, podcjenjivanje inteligencije onih na čije glasove računaju i potpunu nebrigu za dobrobit ovog društva. Da itko od njih razmišlja kako će pridonijeti društvenoj koheziji nikada ne bi koristili retoriku isključivosti ili etničke nadmoći. Ali, budimo realni, što drugo može biti njihova izborna platforma?


Moram reći da je to jedan zabrinjavajući obrazac ponašanja jer zapravo šikaniraju važne pravne institute, kao što je zaštita od diskriminacije, zaštita od govora mržnje da bi se obračunavali s osobama ili organizacijama koje smatraju da su LGBT osobe jednake pred zakonom i da trebaju imati sva građanska i ljudska prava kao i svi ostali građani u ovoj državi. Pri tome izvrću sam pojam diskriminacije i govora mržnje na način da svatko tko smatra da je nemogućnost pristupa određenim pravima diskriminacija, kao što je brak za LGBT osobe, zapravo diskriminira U ime obitelji zbog njihovog stava da LGBT osobe nemaju pravo na brak. Takvim ponašanjem žele onemogućiti bilo kakvo javno zalaganje za prava LGBT osoba, odnosno ustrašiti aktiviste mogućnošću kaznenog progona. Korištenje kaznenog progona u svrhu ušutkavanja neistomišljenika iznimno je nedemokratska praksa koja se koristila u vremenima koje bi prva Željka Markić nazvala „mračnima“, a usprkos deklarativnoj orijentiranosti prema antitotalitarizmu koristi se metodama specifičnim upravo za takve režime. Smatram da i oni sami vrlo dobro znaju da navodi koje su stavili u kaznenu prijavu ne predstavljaju kazneno djelo. No, koriste se institutom kaznene prijave da bi dobili medijsku pozornost i stvarali atmosferu u kojoj će se aktivisti samocenzurirati da ne bi zaradili kaznenu prijavu. Nedavno sam svjedočila upravo takvom razgovoru za jedan medij, gdje me  jedna osoba iz tog medija pitala »Mogu li nas sad za ovo tužiti?!« Mislim da je upravo to cilj koji žele postići.


Nije sve diskriminacija


U ime obitelji u prijavi čak specificira to da »gospođa Benčić kroz duže vremensko razdoblje koristi medijski prostor zloupotrebljavajući slobodu govora i potiče na diskriminaciju protiv članova i podupiratelja udruge U ime obitelji«. Znate li vi, možda, na što se te optužbe konkretno odnose?


– Ne znam, jer su te tvrdnje toliko generalne i ne odnose se ni na koji specifičan događaj, govor ili izjavu da bi uopće mogla ocijeniti što to oni smatraju poticanjem na diskriminaciju članova U ime obitelji. Treba napomenuti da se poticanjem na diskriminaciju smatra poticanje neke osobe/a da drugim osobama uskrate neko pravo zbog njihove rase, boje kože, vjeroispovijesti, etniciteta i sl. Ja niti sam u poziciji njima oduzeti ili dati neko pravo, niti sam ikoga tko takav utjecaj ima pozivala da im to pravo uskrati, a posebno ne zbog bilo koje osnove diskriminacije navedene u Zakonu o diskriminaciji.


Ne može se svako sukobljavanje mišljenja, neslaganje pa bilo i ono javno nazivati diskriminacijom. Diskriminacija je uskrata nekog prava zbog nekog identitetskog obilježja navedenog u Ustavu i Zakonu o zabrani diskriminacije. Ako ja javno kažem, a kažem opet, da je referendumom o braku u Ustav ušla odredba koja nije u skladu s ostalim odredbama Ustava o ravnopravnosti građana i jednakosti pred zakonom, to ne znači da ja osobe koje su se zalagale da ta odredba uđe u Ustav diskriminiram ili potičem na mržnju protiv njih. Ja se s njihovim stavom ne slažem i s njim polemizirati to ne može i ne smije biti kazneno djelo! Zamislite koliko smo onda razloga mi imali njih prijaviti za diskriminaciju kada su neki od podržavatelja te Udruge javno govorili da je homoseksualnost bolest, da homoseksualne osobe ne smiju imati pravo na brak, da zajednice homoseksualnih osoba ne predstavljaju obitelj… No, nismo jer smatramo da je iznošenje takvog stava, koliko god se s njim ne možemo poistovjetiti, dio demokratske debate i da bi zabranjivanje javnog iznošenja takvih stavova bilo kontraproduktivno.


Udruga je podnijela i prijavu pučkoj pravobraniteljici zbog toga »što potičete na diskriminaciju«. S obzirom na to da ste široj javnosti poznati kao aktivistica koja promiče upravo tome suprotne društvene vrijednosti, dakle toleranciju i pluralizam, doživljavate li tu prozivku kao najveći apsurd jednog, očito, orkestriranog napada obiteljaša na vas?


– Pa to je taj apsurd da se one koji se bore za ravnopravnost napada da istom tom borbom diskriminiraju one koji su protiv ravnopravnosti! To je tragikomično! To je otprilike kao Newsbarova fora da ako vičeš »Smrt fašizmu« pozivaš na nasilje protiv fašista i kao takav trebaš biti u zatvoru. Ali ta njihova strategija dio je šire međunarodne fronte borbe protiv koncepta ljudskih prava i ravnopravnosti, posebno u pogledu seksualnih i rodnih manjina, te reproduktivnih prava. Oni traže da pozicija uskrate određenih već ustaljenih reproduktivnih prava, te pitanja ravnopravnosti osoba homoseksualne orijentacije je jednako legitimna kao i pozicija zaštite tih prava. E, sad za mene to nikako ne može biti jednako legitimno boriti se protiv ravnopravnosti kao i boriti se za ravnopravnost, ali u svijetu relativizirajućeg ludila sve je moguće.


Na kraju će se od nas  tražiti da budemo tolerantni i da budemo kuš prema različitim pojavama netolerancije, ekskluzivnosti nekih prava za određene skupine, segregaciji i sl. Strategija borbe protiv ravnopravnosti LGBT osoba kod njih je zaogrnuta u borbu za afirmaciju obitelji, dakle afirmativno. Međutim, podsjećam na to da je svaka borba za ravnopravnost ljudi nailazila upravo na takve argumente: i borba za prava ravnopravnost žena koja je tobože ugrožavala opstanak obitelji i društveni poredak, i borba za ravnopravnost Afroamerikanaca u SAD-u kada su se isti argumenti kakvi se danas koriste protiv LGBT brakova tada koristili protiv legalizacije međurasnih brakova. Uvijek strana koja želi status quo svoje stavove argumentira zaštitom nekog dobra, uglavnom dobra koje je ekskluzivno njihovo i ne žele da oni „drugi“ tome imaju pristup.


Lažno prijavljivanje


Žalosno je u svemu tome primijetiti to što se državni represivni aparat dodatno opterećuje, usudit ću se reći, bedastoćama U ime obitelji, iako je poznato to da ih podržavaju i simpatiziraju uvaženi pravnici, pa čak sufliraju pravne korake?


– Da, učestale neutemeljene prijave služe isključivo medijskoj promociji udruge, pri čemu se instrumentaliziraju institucije i instituti pravne države u tu svrhu; smatram da takvo ponašanje predstavlja lažno prijavljivanje kaznenog djela jer kao što sam navela oni jako dobro znaju da to što navode nije kazneno djelo. Istina je da u redovima Udruge postoje uvaženi pravnici i odvjetnici, čak je nova dekanica Pravnog fakulteta njihova podržavateljica. Upravo zato i tvrdim da se u njihovim slučajevima neutemeljenih prijava radi o namjernom korištenju instituta kaznene prijave isključivo da bi se prijavljene osobe difamiralo u javnosti, a ne da bi se zaista proveo kazneni postupak.



Ono što postaje posebno sporno u našem društvu jest marginalizacija antifašističke borbe, čak s najviših pozicija političke vlasti. Dijelite li vi takav dojam?– Ta marginalizacija i relativizacija važnosti antifašističke borbe na djelu je 25 godina i sada upravo žanjemo to što smo sijali. Jako je smiješno bilo gledati iznuđene službene reakcije nekih političara i sportaša na slavnu svastiku na Poljudu. Kažem iznuđene jer su, eto, zbog »međunarodnog ugleda Hrvatske« bili prisiljeni snebivati se nad tom pojavom dok svakodnevno bez ikakve reakcije prolaze ulicama prepunim nacističkih simbola, javno revizioniraju povijesne činjenice o Drugom svjetskom ratu, zazivaju lustracije, zazivaju bacanja u jame ili relativiziraju ulogu ustaškog pokreta. Bez obzira što je nacrtana svastika sama po sebi loša, moram reći da je razotkrila svu dubinu licemjerja nekih hrvatskih uglednika, bilo političara, bilo sportaša, pa čak i novinara i urednika nekih novina koji su morali u jedan glas osuditi tu prokletu svastiku koja je iskočila »niotkuda«.


Međutim, udruga U ime obitelji ide korak dalje i na jedan perfidan način pokušava diskreditirati cijeli Centar za mirovne studije u kojem radite. Naime, preko portala Narod upozorava se na to da Centar uglavnom financiraju inozemne institucije. Tako se očito želi aludirati na to da je Centar protuhrvatski orijentirani i da radi u interesu stranih centara moći. Uostalom, tako je bilo i u Tuđmanovo vrijeme kada je George Soros financijski podupirao nevladine projekte u Hrvatskoj?


– To je stara priča! Samo neka se odluče – tko je to tko nas zapravo financira. Jedan dan pišu da nas financira Vlada (!?), a drugi dan su to inozemne institucije. Istina je da Centar na svojim web stranicama ima objavljene sve recentne narativne i financijske izvještaje iz kojih je jasno vidljivo – čak imamo i grafički prikaz za one kojima se ne da čitati – tko nas i koliko financira. Na veliku žalost onih koji misle da će tvrdnjom o tome da nas inozemne institucije financiraju sramotiti pred javnošću, moram reći da se tu radi o EU fondovima kojima se financira više od 60 posto našeg ukupnog proračuna. No, naravno da se to ne spominje jer je uspješno korištenje EU fondova poželjna vještina, već se koristi izraz »inozemne institucije«. Kada pak govore da nas financira država, moramo reći da je CMS uvijek iznimno malo sredstava dobivao iz državnog proračuna, što se i vidi u našim izvješćima. Najviše sredstava iz domaćih izvora dobivamo kroz natječaje za projekte koje ima Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, a koja pak ta sredstva dobiva iz profita Hrvatske lutrije, a ne državnog proračuna.


Licemjerje obiteljaša


Nije li u svemu tome užasno licemjerno to kada Mirovne studije tako proziva ona građanska udruga koja javnosti nikad nije podastrijela izvore financiranja svoje referendumske kampanje za ustavnu definiciju braka?


– Moram reći da je upravo to licemjerstvo nešto što me najviše smeta. CMS objavljuje svoje izvještaje već godinama, iako nije bilo zakonskih odredbi koje bi nas na to primoravale. Radimo to jer vjerujemo da ako koristimo, bilo javni, bilo privatni novac za opće dobro, da građani moraju znati od koga dolazi i kako se troši. S druge strane, UIO kao udruga i za period kada su bili građanska inicijativa nisu objavili na svojim stranicama financijski izvještaj za 2014., kao što nisu objavili izvještaj o financiranju kampanje za referendum. Naša kampanja Glasaj protiv je, s druge strane, objavila i preliminarno financijsko izvješće prije samog referenduma kao i finalno, nakon završetka referenduma. Međutim, i UIO će prema novom Zakonu o udrugama od ove godine morati objaviti financijski izvještaj.


No, kaznena prijava obiteljaša vraća nas u nedavnu prošlost i podsjeća na to koliko je njihov referendum bio retrogradan, čak štetan za naše društvo, što možemo ilustrirati i s dva nova primjera: Odlukom Vrhovnog suda o legalizaciji istospolnih brakova u svim saveznim državama Sjedinjenih Američkih Država i katoličkom Irskom koja je putem referenduma i na razini ustava legalizirala istospolne brakove?


– Prvo treba reći to da je vrlo niska izlaznost na taj referendum pokazala da većina građana ne smatra to tako relevantnim pitanjem u Hrvatskoj, a oni koji jesu izašli u velikom dijelu su glasali za referendumsko pitanje. I da, sada se vidi ono što smo i isticali u kampanji, da smo se svrstali u red zemalja s kojima se inače i ne volimo uspoređivati, dok je zemlja koju često ističemo kao primjer – Irska, na referendumu izglasala bračnu jednakost. Recentna odluka Vrhovnog suda SAD-a  kaže upravo suprotno od onog što je u kampanji tvrdio UIO: da je zahtjev istospolnih parova da stupe u brak zapravo priznanje poštovanja braku kao instituciji, da je njihova nada da ne budu osuđeni na život u samoći i da ne budu izolirani od jedne od najstarijih institucija civilizacije i da im upravo zato Ustav to pravo garantira.


Sve to pokazuje da je bračna jednakost postala činjenica koju će u skoroj budućnosti većina država, posebno demokratskih država, priznati. Tu i tamo, kao u hrvatskom slučaju bit će koraka unatrag, ali generalna tendencija je da za 20 godina to pitanje više nitko neće postavljati. Bit će tako i u Hrvatskoj kroz određeni period, ali da bi se to dogodilo, građani na referendumu moraju promijeniti odredbu u Ustavu. To će se dogoditi tek onda kada će se osobe homoseksualne orijentacije osjećati dovoljno slobodno i osnaženo da svojim najbližima kažu da su gay i tek tada kada će većina građana ove zemlje znati nekog tko je gay neće odlučivati o »tamo nekim pederima«, nego o našem Peri, Marku, Ani. I tada će odluka biti dijametralno suprotna.


Dobro, može li se već sada u mandatu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović dogoditi to da laseri oboje Pantovčak u duginim bojama?


– Ha ha! Bojim se da ne, osim ako se neće raditi o nekoj »sabotaži« aktivista. Predsjednica Grabar Kitarović za sebe ne želi reći čak ni da je feministkinja, iako tvrdi da se zalaže za ravnopravnost žena. Vjerojatno zato da se ne bi zamjerila konzervativnom glasačkom tijelu.


Osim reakcionarnih referendumskim ideja, U ime obitelji je unijela i nove podjele u hrvatsko društvo koje sada pak eskaliraju u svim sferama. Kao dugogodišnja aktivistica, koji je vaš pogled na današnju Hrvatsku – idemo li u smjeru novog konzervativizma i izolacije?


– Većina ljudi u ovoj državi ne podržava niti retradicionalizaciju društva, niti njenu izolaciju – to zagovara jedna glasna manjina koja ima dovoljno medijskog prostora i financijskih resursa da te ideje predstavlja kao vox populi. No, činjenica je da je šutnja građanske većine sada već ozbiljno štetna jer radikalno konzervativnim snagama pruža taj prostor. Najvažnija stvar je osnažiti građane da reagiraju na takve pojave i kažu im odlučno ne. Dok god ta borba ostaje u sferi politike i građanskih udruga, ona će biti uzaludna i pretvorit će se u farsu u kojoj jedni bace kost, a drugi se oko nje glođu. To nema smisla i važno je stvarati društvo u kojem se svaki pojedinac osjeća odgovoran i pozvan da reagira i zaustavi negativne tendencije.