Svjetionik Savudrija – Salvore nalazi se na najzapadnijem rtu Hrvatske / Foto Marko GRACIN
Moj je otac znao reći – sine, vidi tri mora, a nigdje granice. Granice su samo u ljudskim glavama. Moje svjetlo ih nikad nije poznavalo jer ono od prvog paljenja do današnjeg dana svijetli i Hrvatima, i Slovencima i Talijanima. Ono je za nevera svjetlo spasa svima koji ovom valom plove, a za mirnih dana putokaz. Ako se u ovoj državi sve odvija pod visokim pokroviteljstvom, e onda se život svjetioničara odvija pod visokim pokroviteljstvom svjetla
Ja sam ti tu i svjetioničar, i turistički djelatnik, i domar, i vrtlar, i čuvar i smetlar. Ali naravno, najprije svjetioničar, počinje svoju svjetioničarsku ispovijed mlađahni Mario Milin – Ungar, upravitelj najstarijeg aktivnog svjetionika na Jadranu, svjetionika Savudrija – Salvore.
Mario je peta generacija te svjetioničarske obitelji ili ako nekom svjetlo teče žilama, to je on. Priča kreće još od njegovog prapradjeda Tome kojeg je na svjetioniku Kukuljanovu zamijenio sin Šime. Teta Antula, Šimina sestra bila je nažigač u Jezerima. Pod njezinom ingerencijom bila su obalna svjetla. Potom je »svjetioničarsko ruho« odjenuo Mariov otac Milan, a sad ga nosi Mario.
Na puno je svjetionika ta obitelj palila svjetla spasa i orjentacije, a Mariov je otac to u Savudriji činio od 1985. godine. Sin mu službeno posljednje četiri. Kažemo službeno jer Mario je prvi put na svjetionik donesen kao beba stara dva mjeseca i dva dana.
Svjetioničar Mario Milin sa suprugom Andreom i sinom Adrianom
– Je, tata nas je ukrcao u barku – mene, mamu, brata, kuma i jednu medicinsku sestru koja je bila na godišnjem odmoru. Potom zaveslao i eto nas na Mulu kraj Rogoznice. Tamo sam živio sve dok brat nije trebao krenuti u školu, pa je bilo opet u barku i mi na kopno, a tata nazad na svjetionik. Taj razdvojeni život završio je 1985. godine kad je tata dobio »prekomandu« za Savudriju i od onda sam tu gdje jesam. Najprije kao sin svjetioničara, a onda i kao svjetioničar. Ovo je moj dom i dom moje obitelji. Meni najdraže mjesto na svijetu, kaže Mario.
Posada zvana ljubav
A »posadu« svjetionika u Savudriji uz Marija čine i njegova prelijepa supruga Andrea, te dvanaestipolgodišnji sin Adrian. To je uža posada jer onu širu čine još i zečica Bubica, od milja zvana i Zobinka jer sve što stigne pozoblje, te obitelj lastavica koja se nastanila u svjetioniku i koja je svojevrsni Mariov stručni modni tim jer ako im se slučajno približi u majici bilo koje druge boje osim bijele oni izraze glasno negodovanje. Imao je i galeba.
Točno 152 stepenice u nebo
Zaliječio mu je rane i stekao prijatelja. Istinabog, znao bi ga taj prijatelj i osramotiti žicajući hranu u okolnim restoranima čiji su vlasnici onda zvali Marija da izvoli doći po svog lakomog prijatelja pa se, kako reče lanternist, morao sramiti za obojicu.
Onu prvu, legendu o tome kako je grof Metternich sagradio ovaj svjetionik da bi u njemu u slozi i ljubavi živio s prekrasnom Istrijankom u koju se zaljubio na nekom bečkom balu, ne volim pričati. Zašto? Pa, ima tužan kraj jer legenda kaže da je ona umrla od upale pluća na dan kad je svjetionik bio izgrađen.
Druga legenda je ljepša. Ta pak kaže da je jedan njemački vojnik za povlačenja 1945. godine dobio naredbu da u zrak digne i savudrijsku luku i savudrijski svjetionik. I on se zaljubio u lokalnu djevojku pa se u jednom dijelu oglušio o naredbu. Luku je raznio, ali svjetionik nije dirao.
I treća, moja najveća sreća je zapravo urbana legenda. Dogodila se 11. rujna 2004. godine. Taj dan, koliko ja znam, obavljeno je prvo vjenčanje na svjetioniku u Hrvata. Uzeli smo se moja Andrea i ja. Istina, bilo je komplicirano ali kad nešto silno želiš onda svaku prepreku preskočiš. Recimo, zakon nalaže da matičarka pri obredu vjenčanja mora imati stol. Stol kroz kulu ne može, ali može izvana, pa je tako i bilo – kumovi, fotograf, matičarka i nas dvoje po 152 stepenice, stol po špagu gore, a svatovi u podnožju. Bio je to dan za pamćenje, tim više što su se i prije nas neki poželjeli vjenčati na svjetioniku ali uvijek je padala kiša pa bi odustali. Svevišnji je htio da mi uspijemo i podario nam predivan dan, zaključuje Mario.
– Život svjetioničara je samački život stoga nikakvo čudo da svaki ima i nekog kućnog ljubimca. Otac mi je pričao da su nekad svjetioničari i njihove obitelji uzgajali i koze, i kokoši i svašta. Meni je to nemoguće jer se nalazim usred turističkog naselja. A sjećam se i naših kokoši na svjetioniku Mulo. Nisu nam dugo »trajale«. Pola ih je odnijelo more, a druga polovica je slomila kljun kljucajući u stijene jer travki nije bilo. Na Mulu su živjele tri svjetioničarske obitelji. Sjećanja koja ne blijede su ona vezana uz naše svjetioničarsko »kino«, kad bi za lijepih dana netko viknuo – nađemo se u kafiću na Trgu republike, daje se novi film. I onda bi se van iznjela televizija, stol, stolice, svi bi posjedali pa gledaj neku seriju. Ali što, i danas mi je trauma od toga da sam rijetko koju odgledao do kraja. Zašto? Pa, zato što agregat nije mogao izdržati do kraja i onda bi se meni u najnapetijem dijelu Kojak pretvorio u točkicu i nestao, sa sjetnim se osmijehom na licu prisjeća Mario.
Stepenice do neba
Danas je to daleka prošlost jer savudrijski svjetionik ima sve što treba lanternistu za normalan život. Automatiziran je, a Mario je taj koji nadgleda automatiku i uskače kad ista zakaže. U osam ujutro javlja se šefu pulskog plovnog područja, a prije »prijavka« mora obići i svjetionik i sve oko njega.
– Je, često ima štete. Ljeti ju napravi mularija, a zimi nevrijeme. No, ništa strašno kao kad na svjetionik krene grom. Nema tome dugo opalio je jedan i izbacio nas iz takta punih pet dana. Ne mogu vam opisati kako je sve to izgledalo. Strašno. Sve mi je spržio. U sekundi je sva moderna tehnologija otišla u nepovrat. I što? Stvar opet spašava svjetioničar. Zbilja, ja najbolje znam koliko je lijep ovaj svjetionik, ali Bože dragi, ne treba se baš svaki grom »palit« na njega. Dočim vidim da bi moglo doći do grmljavine, trčim, gasim, iskopčavam… Jer grom pukne prije nego što gromobran ni pomisli da bi mogao. No, sve je to dio života. Zna iznenaditi ali ne prečesto.
Kad Mario kaže trčim, e, to znači da trči točno 152 stepenice u nebo. Jednom dnevno obavezno, a ponekad se dogodi da se penje i spušta i po sedam puta.
– Ne, meni ne treba teretana ili neka druga sportska aktivnost. Svjetioniku mogu zahvaliti za dobru liniju i dobru fizičku spremu.
Ne samo svjetioniku, već i svakoj od četrdesetak biljki mediteranskog podrijetla koje krase okoliš svjetionika i o kojima Mario tako pomno brine, baš kao što brine i o 22 stabla maslina.
Kad jednog dana odem u mirovinu, volio bih ju provoditi na Palagruži ili nekom sličnom mjestu. U svetom miru sa svojom Andreom, kaže Mario, a Andrea dodaje – »potpisujem«.
Nadalje dodaje da zanimanje svjetioničara nije samo radno mjesto, to je stil i smisao života.
– Moj je otac znao reći – najbolje sam dane proveo noću. To vam znači da lanternist nikad ne spava, ili spava s jednim okom otvorenim. Taj posao jednostavno moraš voljeti. Eto, ja ne idem na godišnji jer šta će mi. A i sama pomisao da bi mi zamjena koja mora doći na svjetionik ako mene nema zaboravila zaliti biljke ili premjestiti ovaj pitar na neko drugo mjesto, tjera me u očaj. Zato tu sam, di sam, ako Bog da do penzije, reče Mario.
– Ma, ima ih i više. kad niknu i mene iznenade. Gledajte, svjetionik je sam po sebi ljepotan, a kad ga ja još dodatno ukrasim biljem, ma nema ljepšeg. Ne trpim kad je nešto neuredno, jednostavno ne trpim pa bar dva put tjedno očistim i plažu ispod svjetionika. I da, ne trpim ni kad mi turisti po ogradi vješaju svoje mokre ručnike i gaće. Sve to uklanjam jer iz minute u minutu netko slika svjetionik, pa što da u svijet ide ukrašen nečijim gaćama? E, neće moći dok sam ja tu gazda. Vidite i sami kolika je livada oko svjetionika, to se mora kositi i priznajem, velika mi je pomoć Adrian. On je majstor od košnje ali i moja desna ruka za prizemne radove jer djeca na kulu svjetionika, e to ne ide.
Tri mora, nigdje granice
Na vrh svjetionika smiju samo svjetioničar i njegova supruga. Tako je to od davnina, a baš za ovaj savudrijski veže se i jedna zakonska odredba koja je svjetioničarima na Savudriji dopuštala nošenje oružja upravo zbog napasnih znatiželjnika kako domaćeg tako i stranog »podrijetla«. Naravno da je to priča iz davnina, s početka 20. stoljeća, danas to Mario rješava mirnim putem i bez arbitraže.
A kad smo već u Savudriji red je priupitati i o tome kako trenutna politička uzburkanost u savudrijskoj vali utječe na život svjetionika.
Svjetionik Savudrija – Salvore nalazi se na najzapadnijem rtu Hrvatske. Visok je 36 metara (gledano od razine mora) ili 29 (gledano od razine kopna). Građen je po projektu arhitekte Pietra Nobilea, a po narudžbi ondašnje tršćanske gospodarske komore – Deputazione di Borsa i to pod visokim pokroviteljstvom austrijskog cara Franje I. Gradnja je počela u ožujku 1817., a u noći 17. travnja 1818. prvi put je zasvijetlio. Paljenju svjetla prisustvovao je i sam car koji se tada nalazio na proputovanju Savudriom, s krajnjim odredištem u Trstu.
Za gradnju svjetionika korišten je kamen izvađen na obližnjoj obali, a crijepovi na krovu teški su 70 kilograma tako da im ni orkanski vjetrovi ne mogu ništa. Specifičan je i po tome što je bio prvi svjetionik na svijetu koji je za rasvjetu trošio plin dobiven destilacijom ugljena i to onog kopanog na Labinšćini. Ovaj se svjetionik, građen zbog sigurnije plovidbe brodova do tršćanske luke vidi i iz Opicine iznad Trsta, što je nekad bilo izuzetno važno zbog komunikacije. Različitim zastavicama se najavljivalo kakav će brod uploviti u luku što je omogućavalo popratnim lučkim službama da učine sve potrebne radnje za pristajanje broda.
Svjetlosni signal savudrijske lanterne vidi se do udaljenosti od 17 nautičkih milja ili 32 kilometra, a do iduće godine, tj. 200. rođendana, doznajemo od Marija, svjetionik će biti ušminkan baš kako to i zaslužuje. Neki su radovi u renoviranju već obavljeni, a ono što je još na programu je renoviranje kompletne kule tj. krletke, pjeskarenje, mijenjanje stakala, farbanje ograde i sanacija krovišta.
– Moj je otac znao reći – sine, vidi tri mora, a nigdje granice. Granice su samo u ljudskim glavama. Moje svjetlo ih nikad nije poznavalo jer ono od prvog paljenja do današnjeg dana svijetli i Hrvatima, i Slovencima i Talijanima. Ono je za nevera svjetlo spasa svima koji ovom valom plove, a za mirnih dana putokaz. Svaki svjetioničar ima neku svoju izreku, a moja je da ako se u ovoj državi sve odvija pod visokim pokroviteljstvom, e onda se život svjetioničara odvija pod visokim pokroviteljstvom svjetla.
Kad krenu nevere
A kad krenu nevere i lakoumni turisti koji više vjeruju aplikacijama na mobitelu nego što im govori lokalno stanovništvo, što radi svjetioničar?
– Što i svaki normalni čovjek – ako ne može sam spasiti zove one koji mogu. Jednom smo vidjeli da se potapa gliser pa bez previše mislit sjeli u gumenjak i srećom spasili i sebe i dva Britanca koje smo, jer su ostali bez papira i udomili, i otpravili u zagrebačku ambasadu da si nađu »izlaz za doma« tj. naprave nove papire. A sjećam se i spašavanja jedne jedrilice kad je žena u silnom šoku nakon što smo ih spasili još dobra tri sata imala jednu peraju na nozi. Mogu vam ispričati i priču kad se 1979. godine brod »Ursa« koji je prevozio više od četiri tisuće tona voća, mahom naranči nasukao na svjetionik Mulo.
E sad je li ga zanijela struja ili se posada malo zanijela, ne znam, uglavnom prova od broda završila je pred prozorom spavaće sobe svjetioničara. Da bi »zadržali« brod na svjetioniku vezali su ga konopima provučenim za kuću. Srećom nije bilo jače nevrijeme jer da je, odoše i brod i svjetionik u plavi Jadran. Brod je odsukan, a naranči je ostalo za izvoz. Nakon godinu dana, baš kad su svjetioničari dovršavali popravak mula koji je »Ursa« raznijela, eto opet »Urse«. Približava se svjetioniku u želji da posada mahanjem još jednom zahvali svjetioničarima i njihovim obiteljima. Ali što? Ovi mašu s broda, a ovi na mulu ludi od muke mašu da se zahvalitelji udalje jer će im valovi koje proizvodi tako velik brod srušiti obnovljeni mul. Upravo to se i dogodilo.
Ideja da se zgrade koje su nekad služile za život svjetioničarskim obiteljima, a od automatizacije brojnih svjetionika zjape prazne jer nema žive posade, iskoriste u turističke svrhe naišla je na veliko zanimanje kod svekolikog, imućnijeg puka. Zarađeni novac Plovput ulaže u održavanje tih istih objekata, a svjetioničari su usput postali i turistički djelatnici.
– Naša četiri apartmana uvijek su puna. I nema tu baš neke razlike je li ljeto i špica sezone ili je zima. Zanimanje baš za ovaj svjetionik je veliko. Tko dolazi? Pa, svi koji žele mir i tišinu. Postoje neki koji, recimo zimi, dođu i tri dana samo spavaju. Jer, kažu, to im treba. Puno je posla oko svega toga, ali što se mora, nije teško, kaže Mario.
Tu i još na stotine svjetioničarskih zgoda i nezgoda ispričao bi nam Mario da se nije i na svjetionik, i na nas strusila nevera. I tad smo na licu mjesta vidjeli kojom brzinom Mario funkcionira u iskapčanju svega što bi mogao grom spržiti. Dakako, i koliko je svjetioničaru na pomoći supruga. Andrei svaka čast, a bogme i Adrianu koji je zadužen za sve »prizemljeno«, od stola i stolica u vrtu, do biljaka koje bi mogle nastradati. Bubica se sama sklonila, baš kao što se svjetlo spasa u savudrijskoj vali samo upalilo dočim se nebo namrgodilo.
Svjetionik je građen po projektu arhitekte Pietra Nobilea
I bi svjetlo u tmurini savudrijske vale! Kao što joj svijetli eto, iduće godine punih dvjesto godina.
Moja najveća sreća je zapravo urbana legenda. Dogodila se 11. rujna 2004. godine. Taj dan, koliko ja znam, obavljeno je prvo vjenčanje na svjetioniku u Hrvata. Uzeli smo se moja Andrea i ja
Svjetionik Savudrija – Salvore visok je 36 metara (gledano od razine mora) ili 29 (gledano od razine kopna)
